Živi, mrtvi i oni koji plove

Neznanje je opasno, vodi u nestanak. Ništavilo je čovjeku uvijek na dohvat ruke.

Tako su govorili antički filozofi, oni najznačajniji. Pa su te mudre misli njihove sačuvane, prevedene na ko zna koliko jezika sa starogrčkog. Jer ništa tako ne uzdiže ljudsko biće iznad ostaloga živoga svijeta na zemlji, koliko njegova kreativnost, ona najviša.

„Kad čujem riječ kultura, ja se uhvatim za pištolj“, govorio je nekad jedan naivni „prvoborac“ za pravdu i jednakost u vrijeme egalitarizma i vjere u opšte „poravnanje“ odnosa na zemaljskoj kugli.

„Šta će nama drugo libro, mi imamo Jevanđelje“, govorio je jedan zabrinuti „plemenik i bratstvenik“ u vrijeme kralja Nikole, kad su „libra“ počela češće da se štampaju.

Malo niže, neki kilometar niz Lovćen prema Kotoru, etnolozi bi rekli, tako blizu a tako daleko, čuli su se mnogo ranije neki drugu taktovi. More i otvorena vrata za nova doba i nova dostignuća…

Inkunabule (knjige koje su štampane u prvih 50 godina štamparstva, počev od Gutembergove Biblije 1455) čuvane su u Kotoru, tačnije u bibliotekama Kotorske biskupije, gdje se i danas mogu naći rukopisi pjesama renesansnih autora pa se preko ovih tekstova rekonstruiše epoha koja je svoje književno-teorijske postavke utemeljila upravo ovdje.

U gradu pomoraca, plemića, pjesnika, umjetnosti i nauke, stiglo se i do čuvene Gramatikalne škole već od XIII vijeka.

Kako se u sred neizvjesne današnjice širi velika rupa u kolektivnom pamćenju, gore od one ozonske sa nebesa, tako je i opasnost od kolektivnog duhovnog sunovrata sve veća.

Pojedini pametni rimski imperatori, sve su činili za „epohe prosvjetiteljstva“, kako bi sačuvali identitet i zajednicu. Bilo je i onih kojima je to smetalo. Neron je zapalio Rim. Ali se Rim podigao iz pepela i opet bio Rim, vječni grad.

Zašto je neukim savremenicima tako teško da pročitaju „drugo libro“? Ili razumiju (i cijene) postojanost stare kulture?

Urbanističko nasilje nad Bokom, tako očigledna demonstracija kolonijalne podsvijesti (ili, još gore, svijesti), govori o tome da je „zadnja ura“ za spašavanje blaga na kome ovaj zaliv i njegov živalj počivaju.

Kotoru bi valjalo da ima jednu pripremnu „večernju školu“ za razne „neimare“ i građevinske preduzetnike svih fela. Da polože ispit iz „poznavanja Boke“ prije nego im se izda kakva dozvola za betoniranje preostalog života.

Bliže Kotoru, umjesto prirodne regulacije onoga što je dao apstraktni ili konkretni bog (kako ko tumači), štrče armature i „potporni zidovi“.

Zašto, kad vijekovima ništa nije palo sa onih brda osim kiše?

Staro rimsko naselje Dabratum, u zalivu Boke, bilo je i službeno, „prema knjigama“, predgrađe Kotora, u periodu od 1371. do 1704. godine. Tri vijeka kasnije, Dabratum, današnja Dobrota, postala je administrativni dio Kotora.

Između XVII i XIX vijeka, na obalama Dobrote postojalo je veliko pristanište, danas bi rekli-marina. Na jedrenjacima se radila čak i obuka navigacije.

Dobrota je 1717. godine dobila status primorskog naselja. Bogati lokalni kapetani ovdje su sagradili lijepe barokne palate, opremili ih dragocjenostima, majstorski izrađenim namještajem, ukrasili ih živopisnim i egzotičnim biljkama, popunjavali ih drevnim knjigama i velikim bibliotekama. Čuvene su palate porodica Tripković, Dabinović, Ivanović, Radoničić i Milošević.

Žene legendarnih pomoraca postale su nadaleko poznate po tkanju najfinije čipke koje su nastajale tokom plovidbe njihovih muževa.

Neprilagođeni savremenici očito gaje primitivni prezir prema kulturnom rafinmanu ovog jedinstvenog podneblja. Jer da znaju, vidjeli bi da postoji pravo čudo filigranskih tkanja sačuvanih u crkvi Sv. Eustahije (čitava kolekcija), koja svjedoče o visokoj kulturi, strpljenju i vjeri u trajne vrijednosti.

Ili, da u sred Dobrote, u prelijepoj baroknoj crkvi Sv. Matije (XVII vijek), postoji čuvena ikona “Majka Božja s Djetetom” (radio je slavni Giovanni Bellini), neprocjenjive vrijednosti i da u tom istom starorimskom Dabratumu postoji crkva Sv. Ilije, najstariji spomenik sakralne arhitekture ovog podneblja, izgrađena u XI. vijeku i očuvana do danas.

Među starim zgradama nalazi se i dvorac Radončić sagrađen u XIX vijeku.

Andrija Tripković, bio je načelnik lokalne zajednice i bio je član Kotorske administracije. Pored grandiozne palate, njegova porodica je posjedovala još šest kuća, ali je ova palata bila najskuplja od njih – 1808. godine bila je procijenjena na 7.000 austrijskih forinti, što je tada bilo čudo i apsolutni rekord za Dobrotu. Palata je sagrađena krajem XVIII vijeka od kamena sa Korčule.

I, ne samo kulturom prebogati rimski Dabratum (Dobrota), nego i svako drugo bokeško naselje ima svoj „postament“ na kome je izložen makar dio velike prošlosti. To se ne ruši. To se čuva i na tome se uči i vaspitava.

Slavni antički filozof Platon napisao je svoju čuvenu misao: “Postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji plove”.

Onaj koji plovi, taj putnik „kroz vrijeme“, vanvremenski pomorac, on je glavni junak ove priče o istoriji, kulturi, etici, moralu, duhu, vitalnosti i ljepoti Boke. Ako se ta misionarska profesija ponovo podigne na mjesto koje joj pripada, osjetiće se to i na obali.

Otpor provincijalnom defetizmu uvijek je dolazio sa mora. Iz velikih prostranstava i novih svjetova.

Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info