Izvor fotografije: Architectuul
Ni pretenziozno ni maliciozno, samo istinito: u vrijeme kada je Boka Kotorska znala za turizam i hotelijerstvo, većim dijelom regiona nije bilo ni traga urbanizaciji.
I, ukoliko danas postoji „škola mišljenja“ da su turizam i hotelijerstvo počeli sa njima, brojne istorijske činjenice drukčije govore…
Priča o nekadašnjem hotelu „Boka“ u Herceg Novom i njegovom ekonomskom, kulturnom i društvenom značaju početkom i tokom XX vijeka, važna je zbog razumijevanja da je turizam u bokokotorskom zalivu bio način života, i to čitav jedan vijek prije današnjih „kapitalnih“ razaranja ove izdašne ali vrlo senzibilne privrede.
Na samom početku XX vijeka, 1909. godine, Akcionarsko društvo za građevine i saobraćaj stranaca Herceg Novi, počelo je da gradi elegantni hotel „Boka“ u centru grada. Ovaj arhitektonski unikat, građen u stilu secesije, primio je prve goste 1913. godine. U tom periodu, hotel „Boka“ je među najluksuznijim na Jadranu. Imao je 43 sobe.
Osnivanje hotelskog parka počelo je 1910. godine, na mjestu gdje je nekada bio zapušteni vinograd.
U reviji za kulturu vrta i sveukupno vrtlarstvo “Naš vrt” iz Zagreba, objavljen je 1925. godine tekst pod naslovom „Botanički vrt na Jadranu“ čiji je autor bio Vale Vouk, kasnije profesor na Zagrebačkom univerzitetu i osnivač “Arboretuma” u Trstenom. Tekst je objavljen i u časopisu „Bokeljska zora“.
Ipak, najopširniji prikaz parka nalazi se u knjizi Dušana Popovića i Anta Sterniše „Flora i vegetacija hercegnovskog područja“ iz 1971. gdje se navodi 56 preostalih biljnih vrsta koje se nalaze u parku sa opisima svake vrste i tačnom lokacijom.
Nekadašnji hotel „Boka“ u Herceg Novom, bio je simbol „grada sunca“ i glavni motiv na svim predratnim „anzis-kartama“ i poslijeratnim razglednicama. U jednoj brošuri iz tridesetih godina prošlog vijeka navodi se da „hotel ima vlastitu električnu instalaciju, tuševe sa toplom vodom, čitaonicu kao i igraonicu za djecu, a raspolaže i raznovrsnom bečkom i francuskom kuhinjom za djecu gdje se kuva po naređenju doktora, koji biva u kući“.
Hotel „Boka“ je između dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka nagrađivan kao najbolje uređeni hotel na Jadranu. Na Sajmu turizma u Parizu 1932. godine, osvojio je zlatnu medalju „za komfor i uslugu“.
Počeci hercegnovskog turizma vezuju se za XIX vijek i dva turistička objekta – gostionicu Šjora Roze i kafanu „Bela Vista”. Bilješke iz toga vremena govore da su obje „ponude“ bile pristojne, prihvatljive i za „otmenu gospodu“, ali je tek izgradnja hotela „Boka“ na početku XX vijeka, bio prirodan slijed događaja u težnji da se grad i čitava regija još više otvore ka Evropi i svijetu.
Hotel se nalazio u sred raskošne botaničke bašte-parka sa preko 200 vrsta rijetkih biljaka koje su pomorci donosili sa svih meridijana. U parku je radila fontana sa skulpturom Diane, boginje lova, a naplaćivane su i ulaznice za razgledanje parka. Postojale su dnevne tarife, mjesečne i godišnje pretplate, koje su građani Herceg Novog kao i mnogi turisti rado plaćali. Iz tih fondova se održavao park.
Od ondašnjh evropskih stručnjaka za hortikulturu, ta bašta dobila je naziv: “Botanički vrt na Jadranu”. Ideju za ovaj “amfiteatar prirode”, dao je tadašnji gradonačelnik Herceg Novog, Mirko Komnenović (1870-1941), istorijska figura i zvanično najvažnija ličnost ovoga grada u XX vijeku, koji je ostavio kao zadužbinu gradu i svoju kuću koja je njegovom voljom postala Gradski muzej.
Poznata je i anegdota o tome kako je delegacija Dubrovčana od tadašnjeg gradonačelnika Herceg Novog Mirka Komnenovića tražila pomoć za stvaranje sličnog parka, pa im je on obećao svaku pomoć u savjetima, sadnicama i slično, ali je kazao i ovo: „Sve ću vam učiniti, pomoći u svakomu pogledu, ali jednu stvar ne mogu da vam učinim – pitomu novsku klimu ne mogu da vam prebacim u Dubrovnik!“
U uvodnom dijelu članka, navodi se da se pri osnivanju parka vodilo računa o biljkama koje odgovaraju uslovima sredine, sadilo se samo „južno i tropsko“, te su se tu našle razne palme, „ljute“ i slatke narandže, mandarine, limuni, oleanderi svih boja („najjača kolekcija u Evropi“), različiti kaktusi i agave. Kao velika rijetkost ističe se „cauna tenuissima pyramidalis“ (pretpostavka da se radi o Casuarina equisetifolia). Takođe se pominje veliki broj penjačica – bogumila koje ovdje cvjetaju čitavih deset mjeseci. Navodi se i da su se za stvaranje parka sadnice nabavljale iz rasadnika u Herceg Novom, najvećeg rasadnika palmi u tadašnjoj Jugoslaviji.
Park je između dva svjetska rata bio dobro održavan, a noću je zatvaran. Svaka biljka imala je svoju tablicu sa latinskim nazivom i zemljom porijekla.
Slavni književnik Miloš Crnjanski, koji je jedno vrijeme u besparici pisao i tekstove za turističke prospekte onoga vremena, napisao je o hotelu „Boka“ čitavu „odu“. U tom hotelu su odsjedale krunisane glave, domaće i strane, u njemu su imali svoje vojne štabove i okupatori i oslobodioci, a u vrijeme procvata savremenog turizma u zalivu Boke, predstavljan je kao hotel-spomenik, dokaz tradicije i stila.
Nakon Drugog svjetskog rata, hotel „Boka“ je nastavio svoj život u duhu vremena i prilika. Posjećivali su ga i „važni drugovi“ i diskretna gospoda, ali je bio i prilično liberalno mjesto, otvoreno i za one koji „samo diskutuju“ i za one koje koketiraju i za one koji uveče „samo plešu“.
Jugoslavenski nobelovac Ivo Andrić imao je običaj da provodi sate na klupi u parku ispred hotela gledajući na ulaz u zaliv Boke. Birao je tišinu.
Tragove starog hotela “Boka” danas je teško naći, ali zato i dalje na istom mjestu prkosno stoji skulptura boginje Diane, rad italijanskog majstora Pietra Palavičinija.
U vrijeme dok Bokom haraju novovjereni tvorci „savremenog turizma“ kojima je istorija počela kupovinom „iPhone 7“, važno je reći da bi se ta nova klasa danas rado „okitila“ činjenicom da „ima prošlost“, makar kakvu „repliku“, da ne košta puno, a da izgleda bogato.
U tome se kopije od originala razlikuju: onu prošlost gore opisanu, stilizovanu, postojanu, građenu generacijama, kamen po kamen, stvarali su ljudi i vrijeme. Polako, da traje.
A, novo tek treba da se dokaže, ako valja i da preživi, ili da bude brzo prah na vjetru.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
