Izvor fotografije: Shutterstock.com
Čuveni austrijski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Peter Handke, u svom romanu „Golmanov strah od penala“, kreirao je ličnost Jozefa Bloha, pasivno-aktivnog posmatrača svoga života, patetične osobe i slabića koji nije ni svjestan svojih akcija, kao ni posledica koje one uzrokuju.
Tačno takav karakter prepoznao je komitet Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) u djelovanju i ponašanju crnogorskih „vlasti“, a posebno „kulturnjaka“, dakle onih kojima je posao da brinu o najvrijednijem što ova država ima, istorijskom nasljeđu i prelijepoj prirodi i njenim bogatstvima.
Moglo je biti i drukčije, da Crna Gora ne zavisi od UNESCO i da ima razgranate odnose sa najvećim svjetskim institucijama kulture i prebogatim privatnim fondacijama za kulturu, jer ima šta da ponudi i čime da se predstavi, kao rijetko koja država u svijetu. Ali, potpuna, drska ignorancija onoga najboljeg što u ovoj državi postoji, postala je nepodnošljiva čak i za UNESCO i filantropske poslove u i oko njega.
Samo rijetki narodi na svijetu imaju privilegiju da im je pravi ili metafizički bog podario najbolju ulogu na svijetu: da žive u jednom od najljepših i najatraktivnijih područja na svijetu i da zarađuju od onoga što ih okružuje: ambijenata kao iz bajke i prebogatih relikata prošlosti.
Ali, umjesto da to najbolje što Crna Gora ima bude daleko iznad lažnih idola, propalih ideologija i faraonske megalomanije, prioriteti su već godinama okrenuti naopako.
Između 10. i 25. septembra 2023., na prelasku iz kasnog ljeta u ranu jesen, u Kraljevini Saudijska Arabija održavalo se produženo 45. zasjedanje UNESCO Odbora za svjetsku baštinu u Rijadu. Ovaj događaj je važan, jer je to prva posebna sjednica Odbora za svjetsku baštinu koja se dešava nakon četiri godine.
Ta vijest ne bi nikoga u Crnoj Gori zanimala (jer je takav opšti odnos prema kulturi), da nije direktor državne Agencije za zaštitu životne sredine negdje uoči odlaska u Rijad, „čuo“ da će Kotor, stari dragulj venecijanske arhitekture, biti „skinut“ sa liste onih koje štiti UNESCO.
Nije teško povjerovati: mnogima je u „rukovodstvima na svim nivoima“, prva misao bila: „Ostaćemo bez kruzera!“
Za tu glasnu, raspojasanu i nezasitu većinu, Kotor je samo sredstvo do cilja, a nikako trajna vrijednost i naslijeđe koje nema cijenu.
Iz ove „dijagnoze“ urođenog i stečenog slijepila, treba čitati stvarne razloge zašto je UNESCO već godinama unazad upozoravao svaku vlast u Crnoj Gori na građevinsko nasilje koje uništava okruženje starog grada Kotora i stari grad Kotor kao nedjeljivu cjelinu.
Neupadljiva, jedva vidljiva manjina, možda je pomislila: „Ostaćemo bez Kotora!“
Možda je neko u sebi zavapio: „Ode nam UNESCO!“
Njemačka avio kompanija Lufthansa, u svim svojim prospektima, naziva Kotor „magičnim“ gradom i poziva se na 2000 godinu kad je Bokokotorski zaliv i zvanično proglašen jednim od tek nekoliko najljepših na svijetu.
Bilo je tih „proglašenja“ i ranije, između dva svjetska rata i nakon njih, sve do raspada južnoslovenske zajednice, jer Boka nije od juče niti su joj se divili samo „od 2000“, ali je važno znati da je to godina kad UNESCO počinje ozbiljnije da insistira na zaštiti bokeških starina.
Brigu koju je UNESCO pokazao prema Crnoj Gori i Boki, a posebno prema Kotoru, još 1979. godine, kad je u mirno, nedjeljno jutro, sunčano i vedro, 15. aprila u 07:19 h, katastrofalni zemljotres rušio gradove, puteve i svu infrastrukturu, ne treba nikada zaboraviti.
Kotor je tada obnovljen, svaki kamen je vraćen tamo gdje je i bio. Biti pod zaštitom UNESCO i biti dio svjetskog kulturnog naslijeđa, podrazumjeva neku vrstu kulturološkog ex teritoria.
Možda se zbog svega toga na trenutak probudila svijest kod „rukovodećih“, pa je nastala trka ko će prije da ide na sastanak u Rijad, i uzgred da vidi Saudijsku Arabiju. Uglavnom, spisak je bio podugačak: ministarka kulture, direktorica za kulturnu baštinu, direktorica za kulturno-umjetničko stvaralaštvo, direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara, službenica ministarstva…
Međutim, „kad se čulo“ da će tamo biti kritike, grmljavine, drvlja i kamenja na „kulturne poslanike“ Crne Gore, zbog nebrige prema kulturnoj baštini, duhovnom naslijeđu i uopšte, svjedočanstvima visokih civilizacijskih dostignuća, brže-bolje je „plan puta“ izgubio na važnosti.
Umjesto brojne delegacije, u Rijad je otišla „samostalna savjetnica iz službe za saradnju sa UNESCO“ u nadi da će dobiti vizu za Saudijsku Arabiju. A, da ne bi tamo bila kao „sirak tužni bez igđe ikoga“, dodijeljen joj je i CG diplomata-pratilac koji „službuje“ u Parizu.
Spisak onoga što UNESCO zamjera Crnoj Gori, vrlo precizno govori o autizmu jedne narcisoidne birokratije, koja je sama sebi dovoljna, a to je, kako tamo piše: nedostatak komunikacije, kašnjenje u podnošenju izvještaja, neobavještavanje o brojnim novim građevinskim projektima u zaštićenom području Kotora, ukidanje moratorijuma na gradnju u Kotoru i kašnjenje u izradi strateških dokumenata koji treba da garantuju očuvanje statusa Kotora na Listi svjetske baštine UNESCO-a.
Trebalo bi da se reputacija Crne Gore prije svega tiče njenih građana, svakoga onoga ko živi od turizma, ali, i ovdje se vide simptomi „maloljetnika“ koji očekuje da neka roditeljska ruka popravi ili plati ono što je oštećeno.
Jednu važnu „mantru“ zbog toga svakako treba uvesti kao obaveznu u nastavni program crnogorskog obrazovanja: turizam nije samo izdavanje apartmana, kreveta i suncobrana, nego način života i odnos prema svojoj kulturi.
A, razlozi zašto je UNESCO posebno „ljut“ na Crnu Goru, vrlo su jasni: već decenijama u ovoj državi ne postoji preko potreban vrhunski kvalifikovan stalni tim konzervatora, arheologa, muzeologa, arhitekata, etnologa i srodnih profesija, čija bi zadatak bio reanimacija i održavanje starih gradova, arhitektonskih unikata, fortifikacija i svega što ovo društvo može da izdigne iznad palanačke mizerije, vašarske kulture i duhovne bijede, koja se širi društvom kao galopirajući malignitet.
Postoji i novac za to, ali nema ko da napiše projekat. Postoje strane institucije za zaštitu kulturnih dobara pa čak i prebogati fondovi za finansiranje njihovih akcija, ali nema ko da im se obrati ili da ih pozove u Crnu Goru.
Kako to rade komšije/susjedi? Recimo, kad je UNESCO upozorio grad Dubrovnik, da bi na listi svjetske baštine mogao biti ugrožen zbog prevelikog broja posjetilaca, gradske vlasti su prije pet godina počele da razvijaju projekat “Respect the City” kako bi suzbili uticaj prekomjernog turizma. I dobili novac od EU za to.
U slučaju Kotora i cijele Boke Kotorske, taj bi projekat mogao da se samo malo „preimenuje“ i da piše: „kako bi se suzbio pogubni uticaj rušilačkog pohoda građevinskih predatora“.
UNESCO je godinama unazad upozoravao da je ugrožen status Kotora kao svjetske kulturne baštine, i predlagao uvođenje moratorijuma na gradnju. Samo je administracija ove organizacije zaboravila da napiše: „Trajni moratorijum“.
Jer, u Crnoj Gori je to odmah shvaćeno kao „privremena mjera“.
Kotor, kao sinonim „stare“ estetike i rafinmana, očito smeta nekim neškolovanom i nerazumnim glavama, spremnim da nagrde sve što vrijedi, čak i samim svojim prisustvom. Kotor (i Perast i Prčanj i Risan i čitava Boka) sugurno su takvima izvor frustracija, jer u starom srednjovjekovnom ambijentu, sve što je neprikladno odmah „štrči“. Pa je odatle do ideje „obrušavanja“, potrebna samo građevinska dozvola. Da Boku „naprave ljepšom i starijom“.
Više od dvadeset godina, iz svih evropskih i svjetskih organizacija za zaštitu kulturnog naslijeđa, stizala su upozorenja, da se ne čini „urbicid“ na ovim jedinstvenim područjem. Uprkos svemu, to je danas notorna činjenica.
Da bi neki stari grad, naseobina, urbanistička relikvija i zaista bila izbrisana sa liste zaštićenih od strane UNESCO, postoji pravilo da takve lokalitete najprije stavljaju na „crvenu listu ugroženih područja“.
Kotor je zadnji put na toj neželjenoj listi bio zbog katastrofalnog zemljotresa 1979. godine. Kad bi se takvo nešto opet desilo, a nada i vjera kažu da „neće valjda“, bio bi to nesrećni povratak na stanje od prije četrdeset godina i razlog za suočenje sa nekim još neprijatnijim istinama.
Centar za svjetsku baštinu pozvao je nedavno „odgovorne“ u Crnoj Gori, da objasne postojanje tri kamenoloma i planove za otvaranje još tri, i da obezbijedi odgovarajuće studije uticaja na životnu sredinu. „S obzirom na ozbiljan potencijalno negativan uticaj koji kamenolomi mogu imati na izvanrednu univerzalnu vrijednost, tačna lokacija svih kamenoloma i njihovi potencijalni uticaji moraju bolje da budu razumljivi“, pisao je UNESCO.
Ova kotorska “štorija“ ima i svoju prošlost: reaktivna misija UNESCO i ICOMOS, imala je još 2018. godine operativne smjernice da svi veliki projekti iz takozvane bafer zone moraju biti poslati ovoj svjetskoj organizaciji na saglasnost, ali ih iz Crne Gore niko nije prijavio UNESCO.
I, da bude sve kako ne treba, tek 8. jula 2022. godine formirana je Nacionalna komisija Crne Gore za saradnju sa UNESCO, i u prvih godinu i po dana nijednom nije zasjedala!
Pored toliko sjednica, još i to, bilo je previše…
Od ovdje samo djelimično nabrojanih organizacija, postoji čak i Savjet za upravljanje područjem Kotora koji se rijetko sastaje. A, imao bi o čemu da priča, danima.
Jedan samokritični funkcioner „disfunkcionalne“ institucije, javno je priznao: „Kotor se nalazio u veoma ozbiljnoj situaciji sa svojim statusom i prije ovoga izvještaja. Nije u pitanju da smo nešto loše uradili već jednostavno nismo uopšte radili i na taj način cijelu državu predstavili u neozbiljnom svjetlu“.
A, čitava „kulturna javnost“ zna da je neka prethodna ministarka, doslovno suspendovala crnogorsku kancelariju za saradnju UNESCO i onemogućila kontakte Nacionalne komisije za UNESCO da komunicira sa ovom svjetskom organizacijom.
Je li moguće? Jeste. Sve je bilo javno.
Nije ovo „kod jednoga čovjeka, jednu stvar, na jednome mjestu“, nego „transparentno“, svima na vidjelo. Ako ima još onih koje ne zamara da čitaju, ima toga i za debelu knjigu.
Glavna gradska vrata Kotora izgrađena su 1555. godine, kao jedina kroz koja se ulazi u stari grad, direktno sa mora. Simbol Venecijanske Republike, krilati lav Svetog Marka, bio je vijekovima uklesan iznad gradskih vrata. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 21. novembra 1944., nove vlasti skinule su taj stari grb, a kasnije stavile grb tadašnje države. Ispod njega „zacementirana“ je i ponosno-prkosna poruka Tita Maršala: „Tuđe nećemo-Svoje ne damo!“
Prošlo je trideset godina od nestanka te države, a taj grb i ta parola i dalje tamo postoje i otvaraju pitanje: ko se to danas odnosi prema našem kao da je tuđe, i zašto?
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
