Izvor fotografije: Shutterstock.com
Između 2000. i 2019. godine zvanično je prijavljeno 623 smrtna slučaja na kruzerima. Istraživanje iz 2020. godine pokazalo je da su ogromna većina preminulih bili putnici. Kada se ovako nešto desi na putničkim brodovima, jedno od ključnih pitanja je nadležnost za proceduru koja slijedi.
Pravni sistemi država su različiti, ali postoji međunarodno pomorsko pravo i niz pratećih opštih pravnih akata koji se koriste u vanrednim situacijama na brodovima. A, da li se i zaista primjenjuju?
Do 2019. godine, globalna kruzing industrija ugostila je oko 30 miliona putnika-turista i napravila promet od 154 milijarde dolara, a očekuje se da će nakon ove 2023. godine ta brojka biti ponovo na tom nivou.
Narednu, 2024. godinu, u kruzing industriji obilježiće porinuće najvećeg kruzera na svijetu (“Icon of the Seas”), vlasništvo kompanije “Royal Caribbean”, koji će moći da primi preko 5.600 putnika i 2.350 članova posade, i koji je čak pet puta veći od legendarnog „Titanika“ (i neuporedivo bezbjedniji).
Ta činjenica, da su kruzeri sve bogatiji ponudom, a njihove sezone unaprijed rasprodate, govori da ovi ploveći gradovi nose sa sobom mnoge realne rizike na koje se velike kompanije detaljno pripremaju.
Jedno od važnih pitanja iz međunarodnog pomorskog prava, a tiče se ovakvih savremenih turističkih fenomena, svakako je i pitanje nadležnosti u vanrednim situacijama, poput, na primjer, smrtnih slučajeva na kruzerima. O tome govori i događaj od 23. marta 2023. godine kad su svi svjetski mediji, ponovo pokrenuli to pitanje nakon smrtnog slučaja na kruzeru i bizarnog „privremenog zbrinjavanja“ pokojnika od strane posade. Porodica preminulog tužila je kompaniju koja je vlasnik kruzera. Bilo je to u svemu opravdano, sa stanovišta činjenice da je posada broda tih šest dana „čuvala“ njegovo tijelo u frižideru za piće!
Slučaj je pokrenuo masovne medije i otvorio javnu raspravu. Zapovjedništvo broda tvrdilo je da „mrtvačnica na brodu nije radila ispravno“, te da drugog načina nije bilo. Nesumnjiva odgovornost nadležnih iz kompanije, jer nije obezbijedila (o svom trošku), transport posmrtnih ostataka u najbližu kapelu na obali, izvedena je iz postojećih propisa shodno međunarodnom pomorskom pravu.
Kruzeri sa hiljadama putnika i članovima posade ulaze u teritorijalne i unutrašnje vode najrazličitijih država i njihovih pravnih sistema i međunarodno pomorsko pravo detaljno obrađuje odgovornost vlasnika brodova za kružna putovanja, uključujući i smrtni slučaj putnika.
Krajem ljetnje sezone ove godine, jedan takav smrtni slučaj na kruzeru koji je bio usidren u zalivu Boke Kotorske, doveo je u pitanje postojanje precizne pravne regulative u Crnoj Gori u vezi sa tim. Može se bez ikakve sumnje reći, da se radilo o očiglednoj neusklađenosti domaćeg Zakona o sigurnosti pomorske plovidbe, sa međunarodnim pomorskim pravom.
Taj slučaj je pokazao čitav „lanac nenadležnosti“ tamo gdje bi je moralo biti. Takođe, i ovdje je bilo jasno da se radi o (ne)odgovornost vlasnika kruzera za sve što se na njemu dešava. Pitanje je i etičko i pravno.
Crna Gora, koja je očigledno zatečena masovnim turizmom i nespremna na svaki način da se suoči sa njim, a poseban problem ima u pravnoj regulativi kad je u pitanju čitava oblast pomorske industrije, uključujući tu i jahting i kružna putovanja.
Pažljivijim čitanjem Zakona o sigurnosti pomorske plovidbe, za onoga ko makar površno poznaje stvarne potrebe i probleme pomoraca, lučkih institucija, pomorske administracije, jahting industrije i u okviru toga, brodova za kružna putovanja, mnogo toga nije definisano kako treba ili nije uopšte.
To se slobodno može reći i za pitanje nadležnosti u slučaju smrti putnika na kruzeru, ili, na primjer, u slučaju kad je kruzer na sidrištu, tačnije „u unutrašnjim vodama Crne Gore“.
Preciznog protokola jednostavno nema, uprkos tvrdnjama jednog nadležnog kotorskog „grenadira“, da je „kod nas sve u redu“ te da procedura u ovakvim slučajevima podrazumijeva da Lučka kapetanija Kotor o slučaju obavještava Lučku kapetaniju Bar, koja, potom, poziva Dom zdravlja Kotor i Opštu bolnicu u Kotoru da obave posao iz svoje nadležnosti. I tu ponovo dolazimo do paradoksa! Opšta bolnica Kotor izjavljuje da nije nadležna već Dom zdravlja Kotor koji izričito tvrdi da on nema jurizdikciju jer je brod na sidrištu??
Jasne zakonske regulative u vezi sa opisanim okolnostima nema, ili, ako postoje „u pravom međuprostoru“, onda je to apstraktna formulacija koju svako može da „tumači“ kako hoće.
Kada bi zaista Zakon o sigurnosti pomorske plovidbe bio „fleksibilno“ protumačen u tim okolnostima, moglo bi se uvijek naći načina da se pokojnik sa broda privremeno transportuje u lokalnu kapelu.
Međutim, to „običajno pravo“ nema pravnu važnost, a postoje i određeni rizici koje niko ne može da preuzme na sebe.
Postupanje u okolnostima smrtnog slučaja putnika na usidrenom kruzeru, traži savršeno precizan protokol izveden iz domaćeg zakonskog rješenja a na osnovu IMO propisa. Primjer „lanca nenadležnosti“ koji se desio krajem ljeta 2023., u Kotoru, traži reakciju zakonodavca. I to je sve što treba reći u vezi sa tim.
Egomanija, sujeta, pojave „Bonapartizma“ i slične demonstracije oholosti kod odgovornih ličnosti, ne vode rješenju.
Kada su u pitanju slučajevi povrijeđenih na brodu, problem je možda jednostavniji za rješavanje, ali je način na koji se to radi „izveden“ iz takozvanog Nacionalnog plana traganja i spašavanja na moru. Taj „Nacionalni plan“, kako ga i sam naziv predstavlja, i dalje je samo „plan“ koji u zakonskim okvirima nema precizne formulacije koji bi potom podrazumijevao aktiviranje protokola po strogo utvrđenoj proceduri. Ovako, sve izgleda kao da su učesnici spašavanja „uspješno poštovali dogovor“.
Tako je, na primjer, tokom sezone 2023. (14. avgust), pilotska služba Luke Kotor evakuisala povrijeđenog putnika sa kruzera “Marella Explorer 2” (koji je bio na putu Dubrovnik-Kotor), a u saopštenju tog dana pisalo je i ovo:
„U skladu sa Nacionalnim planom traganja i spašavanja na moru, angažovana je pilotska služba Luke Kotor, koja je prihvatila povrijeđenog putnika u pratnji supruge u 06:40 i predala Zavodu za hitnu medicinsku pomoć iz Herceg Novog. Cijela koordinacija je obavljena sa nadležnim službama OKC 112 i Sektorom granične policije HN“.
Dakle, posao jeste obavljen kako treba, ali samo zahvaljujući dobroj i odličnoj korodinaciji postojećih institucija u dvije bokokotorske opštine.
Zakonodavac ni ovdje nije uradio svoj posao, pa je primjenjen pomenuti „Nacionalni plan traganja i spašavanja na moru“, jedan akt koji bi u slučaju pogrešnih (fatalnih) odluka tokom same akcije, otvorio niz pitanja pravne nadležnosti i otvorila bi se „pandorina kutija“ osporavanja, utvrđivanja prioriteta i utrđivanje „glavnog krivca“. Jer zakon nije jasan ili ga uopšte nema u ovoj oblasti.
Dakle, prema tačno utvrđenoj proceduri, za ovakve slučajeve treba da postoji aktivan pravni mehanizam koji u jednoj pomorskoj državi mora besprekorno da funkcioniše.
U suprotnom, na primjerima smrtnih slučajeva na usidrenim kruzerima u unutrašnjim vodama Crne Gore, postoji stalna „pravna paraliza“, nejasnoće ili nepostojanje preciznih protokola u smrtnim slučajevima na brodu.
Na to pitanje zakonodavac treba što prije da odgovori inače će o tome i dalje odlučivati „običajno pravo i dobra volja“, mada ni jedno ni drugo nije opravdano, pa je čak i ta eventualna „samoincijativa“, kažnjiva (eto paradoksa!) po zakonima Crne Gore.
Ipak, jedno je jasno: kompanije koje posreduju u kruzing turizmu ni u kom slučaju ne polažu bilo kakvu pravnu odgovornost u datim okolnostima. Čak ni postojeći crnogorski Zakon o sigurnosti pomorske plovidbe ne predviđa takvo nešto, a šire gledano, on se decidno i ne bavi ovom tematikom.
Ovo je, naravno, samo jedan od prizora iz konfuznog vitraža crnogorske stvarnosti. Jer, biti „zatečen“ masovnim turizmom nakon pola vijeka postojanja te činjenice, ne može nikoga da opravda. Ni zakonodavce, ni razne „stratege“ ni tvorce ideje o „visokom turizmu“. Toliko visokom da sa tih visina ne vide stvarnost na moru, u lukama, na obali, a, izgleda, ni generalno u životu jedne države kojoj je prirodni položaj odredio turizam i pomorsku industriju kao način života.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
