Ronilački sport i uloga ronilaca u državi koja može da se pohvali velikim vodenim površinama (rijekama, jezerima i morem), tema su koja je nezaobilazna, kako iz razloga atraktivnosti, tako i iz bezbjednosnih, humanitarnih i kulturoloških.
O ovim važnim temama, specijalno za pomorstvo.info, govori predsjednik Ronilačkog saveza Crne Gore, Dušan Jovović, čovjek sa četrdeset godina iskustva u ronilačkim aktivnostima.
-Kako funkcioniše ronilačka organizacija u Crnoj Gori, čime raspolaže, šta joj nedostaje i
postoji li međunarodna saradnja sa kolegama u regionu i EU?
-Ronilački savez Crne Gore je sportska organizacija koja se bavi obukom, takmičenjem i edukacijom iz oblasti ronilaštva i jedini je ronilački savez u Crnoj Gori sa adresom u Podgorici, ulica
Vaka Đurovića br.6 (stadion Budućnosti).
Postoji veoma široka saradnja na raznim poljima sa kolegama u regionu i Evropskoj uniji, a punopravna smo članica CMAS-a već punih 30 godina.
Sa tim u vezi bih naglasio da je CMAS kao medjunarodna krovna ronilačka organizacija, a čiji smo mi punopravni član, kao što sam prethodno naveo, upravo krajem prošle godine potpisala sporazum o saradnji sa UNESCO -om o zaštiti podvodnog arheološkog naslijeđa. Naš Savez upravo radi na jednom projektu za koji se nadamo da će se uskoro naći na listi UNESCO-a sa ciljem zaštite našeg podmorja.
Kao nedostatak, jedino bih naveo, po mom skromnom mišljenju, nedovoljnu zainteresovanost mladih za ovaj sport kod nas. Imajući u vidu da je ovo prilično skup sport, vjerovatno je i to jedan od razloga, ako uzmemo u obzir životni standard u Crnoj Gori.
-Da li je država svjesna izuzetne važnosti ronilaca u spasavanju, traganju, otkrivanju zaostalih eksplozivnih sredstava, pronalaženju podvodnih arheoloških lokaliteta i u mnogim drugim akcijama, kako pod morem tako i u jezerima i riječnim tokovima?
-Naravno, jasno Vam je da su prilikom svakog incidenta koji je vezan za more, rijeke ili jezera, ronioci ti koji idu na teren kako bi na svaki mogući način pokušali da pomognu unesrećenim ili njihovim porodicama. Sa tim u vezi postoji veoma dobra saradnja Ronilačkog saveza Crne Gore sa Regionalnim centrom za deminiranje iz Baošića. Svakako da je država svjesna važnosti ronilaca, ne samo u akcijama spasavanja i traganja, deminiranja (što se ne bi nikako smjelo zanemariti, imajući u vidu da u tom dijelu još uvijek ima dosta posla) tako i kada su u pitanju sportska takmičenja. Naglasio bih sa ponosom da ove godine u organizaciji Ronilačkog saveza Crne Gore reprezentacija Crne Gore u podvodnom ribolovu nastupa na XXXII Euro-Afričkom prvenstvu koje će se održati u Turskoj.
Što se tiče arheoloških nalazišta, na žalost moram da priznam da je veći dio naših nalazišta (a nije ih bilo malo) prilično do potpuno devastirano. Više je razloga za to i trebalo bi nam dosta više vremena za ovu temu, ali naveo bih činjenicu da je prije desetak godina ukinut Zakon o ronjenju kojim je ta oblast bila „pokrivena i prilično zaštićena“, što je za rezultat, to mogu slobodno reći, jedne apsolutne anarhije na moru u svakom smislu.
Nadam se da će uskoro biti izglasan novi Zakon o ronjenju koji će imati neposredan uticaj na ovu oblast. Naravno, postoji još dosta arheoloških nalazišta na našoj obali koja u ovom trenutku nisu dostupna široj javnosti upravo iz pomenutih razloga, a i iz razloga što se nalaze na nešto većim dubinama koje ipak nisu dostupne rekreativnim roniocima.
Ronilački turizam u dijelu tehničkog ronjenja kojim je omogućeno ronjenje na većim dubinama, svugdje u svijetu je doživio ekspanziju pa i kod nas se nalazi u priličnom usponu upravo iz pomenutih razloga što imamo dovoljan broj ronilačkih destinacija koje su veoma privlačne tehničkim roniocima. Ista stvar je sa našim jezerima i nekim rijekama. Naveo bih interesantnu ekspediciju koju Ronilački Savez već dvije godine uzastopno organizuje sa grupom izuzetno iskusnih i dobro opremljenih tehničkih ronilaca iz Švjacarske, Njemačke i Norveške, ispod Starog Grada Kotora, gdje je polazna tačka bila izvor Gurdić, a krajnja nekih 250 metara sjeverno od ulaza koji se završavao u slatko jezero dimenzija cca 10×12 metara. Ove godine planiramo da završimo zajedničku ekspediciju sa potpunim mapiranjem što će, naravno, imati veliki odjek u svijetu speleološkog ronjenja.
-Postoje li ideje, želje ili planovi da Crna Gora, koja je prebogata mogućnostima (more, jezera rijeke), dobije novi, moderan, veliki centar za obuku ronilaca, kako amatera tako i profesionalaca, a sa ciljema povezivanja sa turističkom industrijom?
Bilo da je u pitanju neko od različitih takmičarskih disciplina u sportskom ronjenju (podvodni ribolov, podvodna orijentacija, brzinsko plivanje sa perajama, osvajanje novih rekorda u apnei ili da govorimo o turističkom ronjenju ili akcijama spasavanja na moru, jezerima ili rijekama, naglasio bih da mi ipak djelujemo nekako u sjenci i daleko od očiju publike…To i jeste jedan od razloga sto je ronjenje uglavnom van očiju javnosti.
Naveo sam na početku našeg razgovora i to da je Ronilački Savez obezbjedio zaista reprezentativni prostor, a što se tiče centara za obuku, kod nas u Savezu postoje klubovi širom naše države, koji imaju licencirane instruktore za obuke sportskih ronioca bilo da se radi o ronjenju na dah (apnei) bilo da se radi o obuci za ronjenje sa autonomnim aparatima. Pored toga, u Boki se nalazi veoma ozbiljan centar za obuku profesionalnih ronilaca svih kategorija i zvanja, a naveo bih i to da se na prostoru od Herceg Novog do Ulcinja nalazi više ronilačkih centara koji takođe pružaju usluge i obuke ronilaca. Samim tim, mogu slobodno da kažem da je Crna Gora kao država otvorena i spremna sa širokom sadržajnom ponudom kada je bilo koji vid ronjenja u pitanju.
-Šta smatrate svojim najtežim trenucima u ronilačkoj karijeri, a šta bi izdvojili kao posebno lijepe uspomene?
Nerado se sjećam tih trenutaka, a to su obično bile akcije spašavanja na moru sa različitim ishodima…Svaki zaron samo po sebi je poseban i jedinstven, a pronalaženje novih lokaliteta bih svrstao u najljepše momente.
-Koja su bila vaša prva iskustva u privlačnom, ali često i opasnom ronilačkom poslu, kako je bilo nekada a kako danas, šta se promijenilo osim tehnologije?
Moja prva iskustva datiraju od prije nekih četrdesetak godina, dosta toga je tada bilo baziranom na samoukom iskustvu, literaturom, često nedostajućom (u to vrijeme je ronjenje bilo rezervisano uglavnom za vojsku), međutim, ubrzo se počelo sa obukama te samim tim i otvaranjem novih vidika i mogućnosti koje ronjenje pruža.
Pored tehnologije koju je suvišno spominjati, promjenili su se Zakoni o ronjenju kao i svijest ljudi kada je u pitanju more. Doduše, kada kažem svijest, naravno, i u ronjenju kao i u svakoj drugoj oblasti još uvijek je to daleko do nivoa na kojem bi trebala biti, ali ide na bolje i ja sam optimista u tom pravcu.
-Koja su ključna pravila koje početnik-ronilac mora da nauči prije nego što zaroni i ko ustvari može biti dobar ronilac, kakva ličnost i kakvog karaktera?
Kao prvi uslov za bavljenjem ronjenjem osoba mora biti prije svega zdrava. Dobar ronilac može biti svako ko je disciplinovan, ko se pridržava pravila i ko ima ljubav prema moru.
Ključno pravilo za bavljenje ronjenjem bi po mom mišljenju bilo da poštuješ more, da imaš strah od njega, i, naravno, znanje i disciplina bez koje niko ne bi trebao da kreće u podvodni svijet.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
