Izvor fotografije: Shutterstock.com
Gdje su temelji civilizovanog društva, ako ne u kulturi i obrazovanju? I na kakve sve aspekte života se odražava hroničan nedostatak kulture i obrazovanja?
Koliko današnjoj Crnoj Gori nedostaju ti temelji, kako na kopnu, tako i na moru, u tako očiglednom neredu, a često i potpunom haosu?
Na otvaranju međunarodne konferencije o kulturnim politikama pod nazivom “Kulturne politike. Procesi. Perspektive” u organizaciji evropske asocijacije “Compendium of Cultural Policies & Trends”, a koja se održavala u Podgorici (26.09.2024), ministarka kulture i medija Crne Gore obratila se uvaženom skupu sljedećim riječima:
“Kulturne politike neizmjerno su važne za oblikovanje održivog razvoja, jer ne samo da čuvaju kulturnu baštinu, već stvaraju prostor za inovacije, kreativnost i inkluzivnost i zbog toga su ključni elementi svake odgovorne kulturne politike”.
Jedan dobar stručni pregled kulturnih dobara kaže da Crna Gora ima 27 muzeja, na stotine galerija, pet velikih nacionalnih parkova, čak tri lokaliteta koja su na UNESCO listi zaštićenih, a Kotor, kao jedini grad iz Crne Gore na toj listi, već duže vremena je u riziku da bude vraćen na listu ugroženih zbog nebrige i tihe devastacije u komercijalne svrhe.
Podsjećanja radi, da bi se došlo na ovu prestižnu listu, postoje određeni kriterijumi. Na zvaničnoj prezentaciji UNESCO jasno piše da na tu listu može doći u obzir samo remek djelo ljudske ruke, da mora imati važnost za razmjenu kulturnih vrijednosti, da posjeduje jedinstveno svjedočanstvo o istoriji i tradiciji, da bude jedinstven tip arhitekture, dobar primjer čovjekovog napretka u skladu sa prirodom koja ga okružuje, da posjeduje i druga dokumenta koja svjedoče o tradiciji…
Usvajanjem Deklaracije od 20. septembra sada već davne 1991. godine, na Žabljaku, Crna Gora je postala prva ekološka država na svijetu, a taj dokument je već naredne godine predstavljen na konferenciji UN o zaštiti životne sredine. Tekst Deklaracije počinje svečano i skoro dramatično:
“Mi, poslanici Republike Skupštine Crne Gore, svjesni smo da je, zbog ugrožavanja prirode, zaštita identiteta prostora na kome živimo i djelujemo postala naš neodložan i pravovremeni posao.
Svjesni duga prema prirodi, izvoru našeg zdravlja i inspiraciji naše slobode i kulture, posvećujemo se njenoj zaštiti u ime sopstvenog opstanka i budućnosti potomstva”.
Zakletva na oltar Majke Prirode pročitana od strane crnogorskih delegata u Palati UN u New York-u, gdje piše da će je čuvati, brinuti o njoj “kao o sebi samima”, ostala je tamo gdje je i bila: na papiru.
Uprkos toj tadašnjoj “svečanoj obavezi”, krenuo je ubrzo veliki urbicid, masovna, nekontrolisana “betonizacija” i uništavanje istorijskih ambijenata protiv svih nebeskih i zemaljskih zakona. Stotine miliona kubika betona palo je posljednjih decenija na obalu crnogorskog dijela Jadranskog mora, a jedna divlja, osvajačka psihologija postala je norma ponašanja svakoga ko je sa ili bez dozvole radio ove nečasne i uglavnom kriminalne poslove.
Jadranska obala u granicama Crne Gore, danas i decenijama unazad, žrtva je novih Varvara. Gradovi duž obale, posebno gradovi i naselja Boke Kotorske, tonu u građevinskom nasilju, rađaju se čitave male “favele” latinoameričkog tipa, prebogato kulturno i duhovno naslijeđe postaje predmet drskih “valorizacija”, a ovo raspojasano pleme gladnih očiju koje se dokopalo mora, ne zna šta će sa njim.
Na red su posljednjih godina došle čak i tradicionalne bokeljske ponte, koje predstavljaju nezaobilazni dio primorske estetike. Ta nekada mala pristaništa starih bokeljskih porodica, ribarskih i pomorskih domaćinstava, koja su vremenom, za više od pola vijeka nakon velike nacionalizacije, opstajala kao javno dobro, od početka takozvane tranzicije pretvaraju se u privatnu imovinu onih koji su se dokopali na nezakonit način čitavih dijelova priobalja u ovom zalivu, koga danas pokušavaju da zaštite međunarodne organizacije od “domaćeg zla”.
Riječ je o jedinstvenom fenomenu u svijetu, takvom da su i čuvari svjetskih kulturnih dobara i tradicionalnih urbanih cjelina zatečeni nasiljem koje se “iznutra” u Crnoj Gori sprovodi nad tradicijom i djelima ljudskih ruku koja krase bokeljsku obalu.
U članu 4. Zakona o morskom dobru Crne Gore, doslovno piše: “Morsko dobro, koje je u državnoj svojini, u javnoj je upotrebi osim u slučajevima kada je zakonom drugačije određeno”.
Dakle, bokeljske ponte jesu javno dobro po tom zakonu, kao i čitava obala (plaže, ponte, pristaništa i slično), pa je tim zakonom predviđeno da sve nabrojano bude dostupno svima pod jednakim uslovima za korišćenje u skladu sa predviđenom namjenom.
U zakonu dalje piše da se dijelovi obale koji su Ugovorom dati na korišćenje (uređena kupališta, pristaništa i sl.) mogu koristiti u skladu sa odredbama Ugovora i uslovima propisanim od strane Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom.
Ali, slučaj bokeljskih ponti samo je vrh ledenog brijega, jer je spisak problema sa nasiljem nad priobaljem sve duži iz godine u godinu.
Naime, kako je dobro poznato, nisu problemi samo na obali nego i na moru. Tako, na primjer, jahte, manji izletnički brodovi, gliseri, skuteri i plovila za sport i rekreaciju, doslovno haraju u svim dijelovima zaliva i uglavnom se nikada ne pridržavaju većine važećih propisa i odredbi Zakona o sigurnosti pomorske plovidbe.
U špici ljetne sezone 2024. (kao i godinama ranije), scene na morskoj površini u Zalivu svetaca su takve da se krstio i onaj koji ne vjeruje ni u Božju riječ ni u zakonske propise.
Ipak, Zakonom o pravnim licima čija se plovila ne pridržavaju ograničenja brzine plovidbe u zalivu na deset, odnosno šest čvorova, zaprijećena je visoka novčana kazna. Nakon posljednjih izmjena Zakona o sigurnosti plovidbe, plovilima dužine do 24 metra dopušteno je da u Boki plove brzinom četiri čvora većom od maksimalne koja važi za veće brodove. I uprkos tome, većina ne poštuje za njih određene maksimalne brzine plovidbe od 14, odnosno 10 čvorova u tjesnacima (poput Veriga). Naprotiv, voze samozvani “skiperi” i dvostruko brže, ali nema ko da ih stigne, zaustavi, kazni ili izbaci iz saobraćaja na vodi.
Ne tako davno, Sjedinjene Američke Države (SAD) donirale su Vojsci Crne Gore (VCG) sisteme za nadzor mora vrijedne preko sedam miliona eura, a još ranije, Uprava pomorske sigurnosti i upravljanja lukama Crne Gore dobila je milionski vrijednu opremu kao donaciju, ali ništa od toga nije i neće pomoći da divljanje skupim gliserima ili ispuštanje zagađenih voda sa privatnih plovila prestane. Država koja ne zna da primijeni zakone ili ih primjenjuje sporadično, po potrebi, ponekad, nije ozbiljna i opasna je po ljude i prirodu kojom bi trebalo da upravlja.
Nema nijednog ozbiljnog zakona koji je uvezen u Crnu Goru od strane evropskih država, ili međunarodnih organizacija, a da se u domaćoj praksi ne krši u kontinuitetu. Bezbroj je primjera, posebno u oblasti saobraćaja, gdje su osnovni pojmovi iz zakonskih odredbi crnogorskim zakonodavcima potpuno nepoznati.
Neopisiva je inertnost, drskost i arogancija koja “krasi” crnogorsku birokratiju i njene “poslenike”, a njihovo licemjerje ima biblijske forme, jer se na riječima kunu u evropske vrijednosti, a na djelu pomažu pljačkašima da zakonske propise zaobiđu i unakaze čitavu državu, posebno njenu obalu.
Kad bi neki ozbiljan ministar prosvjete ili kulture jednom javno izašao i kazao sugrađanima, saplemenicima, običnom, radnom narodu da u ovoj zemlji, nažalost, već odavno nije na cijeni ni kulturno obrazovanje, ni obnova ni napredak u smislu civilizacijskih dostignuća i da im u amanet ostavlja bijedu i primitivizam – svi bi ga se odrekli i poslali na stub srama!
Ali, Crnoj Gori treba i vaspitanja i obrazovanja kao žednome vode. Koliko god da ima odličnih i naprednih pojedinaca, omladine i djece koja se stidljivo bore da ih neko čuje i vidi, toliko je mnogo i onih drugih koji u ovoj zemlji, nažalost, plove rijekom potpune bezbrižnosti, ignorišući kulturu i obrazovanje kao osnovne preduslove za stvaranje boljeg društva.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
