Izvor fotografije: Shutterstock.com
Jeste li se ikada zapitali kako donosimo odluke? Često način na koji nam se informacije predstavljaju ima ogroman uticaj na to što biramo ili u šta vjerujemo, a taj uticaj daleko prevazilazi površinske sklonosti.
Framing koncept objašnjava zašto ponekad pravimo izbore koji prkose čistoj logici i zašto su određene opcije privlačnije od drugih, čak i kada su objektivno iste. Razumijevanje framing koncepta i njegovih efekata otkriva skrivene načine na koje nas način prezentacije i percepcija vode, pružajući uvide u to kako framing funkcioniše, zašto nas toliko duboko pogađa i kako svijest o ovom fenomenu može dovesti do pametnijih, informisanijih odluka u svakodnevnom životu.
Framing efekat je kognitivna pristrasnost koja utiče na donošenje odluka u zavisnosti od toga kako su opcije predstavljene – posebno da li su uokvirene kao potencijalni dobici (pozitivno uokviravanje) ili gubici (negativno uokviravanje).
Isticanjem pozitivnih ili negativnih aspekata izbora, framing dotiče emocionalne reakcije i mentalne prečice na koje se oslanjamo da bismo brzo donijeli odluke. Kada je izbor predstavljen kao dobitak, prirodno gravitiramo prema njemu, vođeni optimizmom postizanja nečeg pozitivnog. Sa druge strane, negativno uokviravanje, odnosno predstavljanje izbora u terminima gubitaka, često vodi ka izbjegavanju zbog straha od potencijalnog kajanja ili donošenja pogrešne odluke. Na taj način, framing ima snažan uticaj na donošenje odluka u različitim sferama života, od ličnih finansija do zdravstvene zaštite, marketinga i drugih oblasti.
Framing efekti nastaju kada naše odluke budu pod uticajem načina na koji je informacija predstavljena, bilo u pozitivnom ili negativnom svjetlu. Ova pristrasnost usko je povezana sa teorijom izgleda, koju su razvili bihevioralni ekonomisti Daniel Kahneman i Amos Tversky 1979. godine. Prema teoriji izgleda, ljudi snažnije izbjegavaju gubitke nego što teže ostvarivanju dobitaka, zbog čega potencijalne negativne ishode procjenjuju značajnijim prilikom donošenja odluka. Kahneman i Tversky su otkrili da ljudi često donose odluke koje odstupaju od stroge racionalnosti zbog mentalnih prečica, poznatih kao heuristike, koje utiču na njihove odluke.
Razmotrite jednostavan primjer: Zamislite da tražite članstvo u teretani i naiđete na dvije opcije:
- Opcija A košta 30 dolara mjesečno bez popusta.
- Opcija B redovno košta 60 dolara mjesečno, ali trenutno je snižena za 50%, tako da cijena iznosi 30 dolara.
Iako obije opcije koštaju isto, kupci su skloniji odabrati opciju B. Opcija A predstavlja trošak od 30 dolara kao direktan izdatak, dok opcija B stvara percepciju “uštede” od 30 dolara. Uokviravanje opcije B kao popusta ili dobitka čini je privlačnijom.
Ova percepcija, iako logički neopravdana, pokazuje snažan uticaj uokviravanja na donošenje odluka. Ljudi su skloniji birati opcije koje izgledaju kao da nude veću vrijednost, čak i kada je krajnji ishod isti.
Framing ne utiče samo na individualne izbore, već oblikuje i način na koji organizacije pristupaju pitanjima bezbjednosti, odgovornosti i donošenja odluka. Nippin Anand, autor knjige Jesmo li naučili iz nesreća?: Dilema, pitanje i put naprijed, objašnjava kako uokviravanje utiče na spremnost ljudi da progovore i izazovu autoritet. Kao snažan primjer navodi katastrofu broda Costa Concordia i način na koji je framing oblikovalo javno razumijevanje i organizacione odgovore.
Nesreća broda Costa Concordia, koja se dogodila 13. januara 2012. godine, ostaje jedna od najznačajnijih pomorskih katastrofa u novijoj istoriji. Brod, sa više od 4.200 putnika i članova posade, udario je u stijenu blizu italijanskog ostrva Giglio, što je izazvalo veliku pukotinu na trupu. Nažalost, 32 osobe su izgubile život. Istrage su pokazale da je kapetan Francesco Schettino skrenuo sa planirane rute, pri čemu se opasno približio obali u rizičnom manevru.
Javna rasprava i istrage uglavnom su se fokusirale na to zašto članovi posade nisu doveli u pitanje odluke kapetana, pri čemu je katastrofa uokvirena kao “failure to speak up”. Ovo tumačenje naglasilo je nedostatak samopouzdanja i odgovornosti među članovima posade, što je dovelo do poziva za više obuka u “mekim vještinama” poput komunikacije.
Anand osporava ovo uokviravanje, tvrdeći da ono zanemaruje šira pitanja. Fokusiranje isključivo na individualne postupke ignoriše sistemske faktore, poput hijerarhijske dinamike, psihološke sigurnosti i struktura autoriteta u pomorskom okruženju, koji mogu otežati članovima posade da progovore. Preuokviravanje incidenta kako bi se uključile ove sistemske prepreke ističe dublje probleme, poput stila liderstva kapetana, nedostataka u obuci posade i dinamike moći na komandnom mostu.
Slučaj Costa Concordia ilustruje kako preuokviravanje problema može otkriti dublje, složenije faktore koji utiču na bezbjednost, pomažući nam da postignemo trajna poboljšanja umjesto da se bavimo samo površinskim uzrocima.
Zamislite okvire kao naočare koje nosimo. Baš kao te naočare, okviri djeluju kao mentalna struktura i utiču na način na koji vidimo svijet, zaključuje Anand.
Razumijevanje framing koncepta omogućava nam da se sa većom jasnoćom nosimo sa kompleksnim situacijama i donosimo odluke koje promovišu značajne i pozitivne promjene.
Izvor: Safety4Sea
