Sa 30 godina iskustva na svjetskim morima i okeanima i više od 20 godina na poziciji zapovjednika na brodu, kapetan duge plovidbe Goran Jablan ima sve razloge da svoju karijeru smatra uspješnom, a sebe ostvarenim i dokazanim u jedinstvenim iskušenjima koje samo pomorac sa ovolikim stažom može da ima. Ipak, osim njegove karijere koja traje, posebnu pažnju je posvetio radu Unije pomoraca Crne Gore, čiji je potpredsjednik, gdje zastupa interese ove zajednice u okolnostima čestog nerazumijevanje nadležnih institucija za važnost ove profesije i pomorstva uopšte. Za pomorstvo.info, govori o statusu pomoraca u Crnoj Gori, njihovoj ulozi u društvu, njihovim potrebama i neispunjenim obavezama države prema njima.
………………………………………………………………………………..
Pomorstvo u onoj „službenoj“ Crnoj Gori, već godinama predstavlja neku vrstu alternativnog resora koji se dodjeljuje kao „utješna nagrada“ prilikom raspodjele ministarskih mandata. U poslednjih četiri godine, pomorstvo je pripadalao Ministarstvu za kapitalne investicije, potom, Ministarstvu za saobraćaj (i pomorstvo), a nedavno, nakon jedne „rekonstrukcije“, odvojeno je od njega i funkcioniše kao samostalno. Šta vama kao iskusnom pomorcu, čovjeku iz vrha Unije pomoraca Crne Gore, govori ovakav odnos prema ovoj, nekada ključnoj privredi?
Slažem se u potpunosti sa Vašom konstatacijom da je pomorstvo u Crnoj Gori godinama lutalo od resora do resora. Očito je to posljedica neporecive činjenice da se u našoj zemlji o malo čemu strateški promišlja, pa je to slučaj i sa pomorstvom. Odluke se donose ad hoc, bez jasne vizije što se želi postići za godinu, pet, ili više. Nešto poput krpljenja rupa, kako se koja pojavi, pa na kraju dobijete rezultat koji nije koherentan, niti se takvo što može nazvati uređenim sistemom.
Ipak, mi pomorci pozdravljamo činjenicu da konačno imamo samostalno Ministarstvo pomorstva, to smo godinama tražili. Vjerujemo da će takvo ministarstvo bolje voditi računa o pomorstvu, budući da mu je to jedini zadatak. Sad ostaje da se to potvrdi i u praksi.
U jednom od ranijih javnih nastupa govorili ste o hiperprodukciji pomorskog kadra, što je paradoks u državi koja tri decenije nema svoju ozbiljnu pomorsku flotu. U međuvremenu, došlo je do toga da danas postoji preko 6.500 pomoraca sa crnogorskim pasošima, što je u odnosu na mali broj stanovnika rijedak fenomen i u globalnim razmjerama. Kako bi danas objasnili uzroke i posljedice hiperprodukcije pomorskog kadra u Crnoj Gori?
Da, hiperprodukcija pomorskog kadra je naš realan problem. Kako obezbijediti posao za sve te ljude?
Za iskusne pomorce to uglavnom nije problem, ali kako omogućiti početnicima da, nakon sticanja uslova, dođu do svog prvog ukrcaja na brod? Kako održati kontrolu nad kvalitetom domaćih obrazovnih ustanova i trening centara iz kojih nam dolazi pomorski kadar ? Ili, kako uspostaviti kontrolu nad nostrifikacijom diploma stranih pomorskih škola i fakulteta, čije nastavne planove i programe ne poznajemo i ne provjeravamo njihovu kompatibilnost sa našim sistemom i STCW zahtjevima? A dužni smo to uraditi.
U uslovima trajuće ekonomske krize, razumljivo je povećano interesovanje mladih za pomorsko zanimanje. Naprosto, ljudi se nadaju da će na taj način najbrže riješiti svoje probleme i unaprijediti materijalni status porodice iz koje dolaze. Ipak, treba se upitati, ne daje li im se lažna nada na neki način ?
Kad potroše novac za školovanje, neophodne treninge (a nude se i prekvalifikacije kroz sistem kurseva), onda ih se ostavlja da se sami snalaze i tu se svaka briga o njima završava. Sami, bez iskustva i podrške države, naravno da će teško doći do posla…
Zašto postojeći sistem stručnog osposobljavanja u Crnoj Gori, finansiran od strane države, ne prepoznaje specifičnosti našeg zanimanja i ne omogući budućim pomorcima tzv. pripravnički staž u struci? Njima samo to donosi mogućnost da budu pomorski oficiri. Jer, da biste to postali, morate imati predviđeni pripravnički staž stečen na brodu. A naša država ima samo četiri prekookeanska broda i nema mjesta za sve zainteresovane…
Stoga, rješenje je da se, kroz postojeći sistem stručnog osposobljavanja, omogući finansiranje pripravnika na stranim brodovima. Kako to izvesti? Pa, stvaranjem zakonskih mogućnosti i sklapanjem ugovora između naše države i zainteresovanih stranih kompanija. Na način da, po ostvarenju ukrcaja, naša država dotaciju direktno uplaćuje budućem pomorcu, a strana kompanija eventualnu razliku do pune plate isplaćuje na brodu. Postoje razni modaliteti kako bi se ovo moglo postići, ali preduslov svega je proaktivnost ljudi u Ministarstvu, a i svih ostalih uključenih u sistem obrazovanja i sertifikacije pomoraca.
Udruženje kome pripadam (Unija pomoraca Crne Gore) se od svog osnivanja prije osam godina, uz rad na ostalim pitanjima, bori i za rješavanje ovog problema. Česte promjene donosioca odluka i ljudi u administraciji zaduženih za pomorstvo, te seljenje pomorstva po raznim ministarstvima, onemogućilo nam je da u tom radu budemo uspješniji.
Prije nepune četiri godine, Nacrtom Strategije razvoja pomorske privrede Crne Gore do 2030. godine, koju je Ministarstvo saobraćaja i pomorstva (MSP) tada stavilo na javnu raspravu, ustanovljeni su sljedeći strateški ciljevi: “Crnogorske luke za deset godina imaće duplo veće kapacitete, pomorska trgovačka flota biće utrostručena, biće izgrađene ribarske luke, stranci će dolaziti da plove pod crnogorskom zastavom, a sve luke i marine biće ekološki efikasne”.
Kako vam danas, na kraju 2024. godine izgleda perspektiva ovih “strateških ciljeva”? Ima li novih optimističkih prognoza koje su u skorije vrijeme ostvarive?
Svojevremeno smo, uz oprezan optimizam, pozdravili donošenje Strategije razvoja pomorske privrede Crne Gore do 2030. godine. Bio je to prvi put da naša država donosi sličan dokument i to nam je pobudilo nadu da će se ubuduće o pomorstvu strateški promišljati i na taj način djelovati. Nažalost, taj naš oprez se pokazao kao potpuno utemeljen, jer Crna Gora nije Strategiju pretočila u konkretne aktivnosti da se ona sprovede.
Želimo da vjerujemo da će se takav pristup promijeniti i da će donosioci odluka konačno shvatiti sav potencijal koji pomorstvo u cjelini ima za ekonomiju Crne Gore. To je uslov svih uslova, da bi uopšte mogli pričati o razvoju pomorstva. Napominjem da pomorstvo predstavlja značajan potencija i još uvijek nedovoljno razvijen segment crnogorske ekonomije. Zašto ne koristiti potencijale koje imamo, da li možemo priuštiti sebi takav luksuz? Ovo je retoričko pitanje, odgovor je jasan svakom dobronamjernom.
Unija pomoraca Crne Gore ima preko 500 članova, najmlađe je udruženje te vrste u ovoj državi. Kakav je realan uticaj ove vaše organizacije na nadležne institucije u Crnoj Gori, s obzirom da okupljate pomorce svih profila, što znači da su „vrata širom otvorena“ za njeno širenje a time i važnost u društvu?
Na današnji dan, Unija pomoraca Crne Gore broji 545 članova, što je čini najbrojnijim udruženjem crnogorskih pomoraca. Budući da smo najmlađe, a ipak najbrojnije udruženje pomoraca u Crnoj Gori, ovakva brojnost i podrška kolega pomoraca nam govori da smo prepoznati kao oni koji kvalitetno zastupaju interese struke i bore se za unaprijeđenje statusa naših pomoraca. Drago nam je zbog toga.
Naše udruženje je otvoreno za pomorce svih profila, bez obzira na njihov trenutni status i iskustvo u profesiji. Isključivo se samofinansiramo, ne zavisimo ni od koga, a sarađujemo sa svima koji dijele našu viziju razvoja pomorstva u Crnoj Gori.
U fokusu su nam samo interesi pomorstva i pomoraca. Napominjem da naš statut zabranjuje rad Unije u korist bilo koje političke, ili vjerske organizacije. Na taj način čuvamo nepristrasnost u radu i koheziju među članovima udruženja. U upravnom odboru, koji broji 17 članova, svi smo volonteri. U domenu svojih mogućnosti (budući da smo aktivni pomorci), koordiniramo aktivnosti i posvećujemo dio našeg slobodnog vremena radu u Uniji.
Osim komunikacije i rada sa nadležnim državnim tijelima, trudimo se i iz inostranstva dovesti kvalitetne sagovornike i omogućiti kontakt i prenošenje njihovih iskustava i znanja budućim pomorcima i svim zainteresovanim.
U tom pogledu, naročito dobru saradnju imamo za Pomorskim fakultetom u Kotoru, koji djeluje u sklopu Univerziteta Crne Gore. Sarađujemo i sa ostalim pomorskim udruženjima u Crnoj Gori, te nekim trening centrima za obuku pomoraca.
Naš rad je obuhvatio i niz akcija na prikupljanju i pružanju pomoći pomorcima i njihovim familijama, u situacijama povreda na brodu, kao i ostalih koje su to zahtijevale. Ostvarili smo i niz kontakata sa privrednim subjektima u Crnoj Gori, kako bi pomorcima članovima Unije priuštili povoljniji tretman.
U tom pogledu naročito ističem (sada već dugogodišnju) saradnju sa NLB bankom, koja svim našim članovima koji redovno plaćaju članarinu u Uniji, omogućava lakšu i povoljniju dodjelu kredita. Dakle, da rezimiram, Unija pomoraca Crne Gore ima očiglednu važnost za pomorce u Crnoj Gori i prepoznata je kao takva. Od države i ostalih subjekata od interesa za crnogorsko pomorstvo očekujemo, a i nudimo, kontinuiranu saradnju na dobrobit svih.
Jedan vaš kolega, pomorac sa velikim radnim i životnim iskustvom, nedavno je kazao da su pomorci Crne Gore prepušteni sami sebi te da najveći broj njih individualno nalazi svoje zaposlenje i „nose svoj teret svaki na svoj način”. Takođe, i da se nadležni nisu potrudili već godinama da predstave Crnu Goru kao pomorsku državu. Kako vi gledate na ove, svima vidljive činjenice?
Upravo je taj osjećaj prepuštenosti samih sebi uslovio potrebu samoorganizovanja crnogorskih pomoraca. Zbog toga smo se okupili i stvorili Uniju pomoraca, kako bi se naš glas jače čuo, a naši dugogodišnji zahtjevi bili konačno ozbiljno shvaćeni.
Kao primjer maćehinskog odnosa prema nama, uzmimo primjer međunarodno zahtijevanog novog pomorskog identifikacionog dokumenta (SID): Crna Gora je ratifikovala konvenciju 27. aprila 2017 i za našu državu ona je danas „na snazi“. O tome smo obavijestili i ILO, a sedam godina nakon ratifikacije, još uvijek nijesmo u stanju početi izdavati takav dokument!?
Napominjem da određene zemlje (poput Brazila), pod prijetnjom kažnjavanja, već zahtijevaju da svi pomorci koji dolaze u njihove luke imaju takav dokument. A crnogorski pomorci, za razliku od recimo filipinskih, još uvijek ga nemaju…
Kako ovo nazvati i ko snosi krivicu za to? Predstavlja li ovo još jednu nepotrebnu prepreku našim pomorcima da dođu do posla kod stranih poslodavaca, te da ga uspješno zadrže. Pa nijesmo mi jedini na međunarodnom tržištu pomorske radne snage, strani poslodavac uopšte ne mora zapošljavati crnogorske pomorce, tu vlada žestoka konkurencija.
Svaka barijera pri zapošljavanju (a ovaj primjer sa SID-om to svakako jeste), čini nas manje konkurentnim na međunarodnom tržištu pomorske radne snage. Ako se već ne vodi računa o nama pomorcima, vodi li se računa što će se desiti i ko će još biti pogođen ako iz crnogorske ekonomije isključite priliv novca koji crnogorski pomorci čine svojim doznakama iz inostranstva.
Ne govorimo uzalud da su crnogorski pomorci najbolji izvozni proizvod ove zemlje. Na neki način, ovaj priliv novca iz inostranstva (koji možemo tretirati kao izvoz), makar dijelom popravlja izuzetno negativan spoljnotrgovinski bilans države…
Država treba misliti o tome i donositi pametne odluke koje neće ugroziti egzistenciju pomoraca i priliv novca u zemlju.
Postoji još niz drugih negativnih primjera koji se sporo, ili nikako ne rješavaju. Kao primjer, pomenuću ponovljene negativne nalaze u inspekcijama od strane Evropske agencije za pomorsku sigurnost (EMSA).
Treba li zbog toga da dočekamo zabranu crnogorskim pomorcima da plove na brodovima koji viju zastavu neke od članica EU? Što radimo da se to ne desi? Ako već ne dobijamo nikakvu podršku države prilikom zapošljavanja, red bi bio da nam se u tome bar ne odmaže…
Postoji li u sadašnjim okolnostima mogućnost pokretanja inicijative da pomorci u Crnoj Gori dobiju paralelne administrativne i zdravstvene službe kako se ne bi izlagali dugim i često neizvjesnim čekanjima prilikom priprema za ukrcaj? Da li se o takvom nečemu razmišljalo, da li je bilo predloga i iz vaše struke u vezi sa tim?
Nažalost, nema puno sluha ni za to. Na primjer, godinama pokušavamo našu državu ubijediti da osavremeni sistem predavanja aplikacija i neophodne dokumentacije za izdavanje pomorskih sertifikata. Da dozvoli da se može aplicirati i elektronskim putem, te da se sertifikati mogu izdati i podići u bilo kojoj od dvije ovlaštene lučke kapetanije.
Trenutno stanje je da, ako ste npr. neki serifikat dobili u Baru, a ostale u Kotoru, vi ih uvijek morate obnavljati tamo gdje ste ih prvobitno dobili. Dakle, šetate se od Kotora do Bara, kao da nije 21. vijek, kao da sva dokumentacija i kompletan dosije o vama ne može postojati centralizovano i u elektronskom obliku, te na taj način biti dostupan na uvid onome ko na osnovu tih dokumenata izdaje sertifikat…
Pomorstvo i pomorci su vrlo specifični, jer se ingerencija nad njima nalazi u više ministarstava: pomorstva, zdravstva, rada i socijalnog staranja, unutrašnjih poslova… Najčešće ne postoji dovoljna interresorna komunikacija i koordinacija među njima, kad se tiče rješavanja pitanja iz oblasti pomorstva… Treba li boljeg primjera od proste činjenice da mi još uvijek nemamo ni tačnu informaciju koliko ima pomoraca u našoj zemlji !?
Na svečanosti povodom upisa nove generacije studenata Pomorskog fakulteta u Kotoru (23.09.2024), resorni ministar Filip Radulović je između ostalog kazao: „”Sa brojem pomoraca koji premašuje 1% ukupne populacije Crne Gore, naša država spada u red onih u kojima pomorstvo u velikoj mjeri doprinosi cjelokupnoj privredi”. U vezi sa ovom neospornom činjenicom, može li se reći zajednica pomoraca u Crnoj Gori, uprkos lijepim riječima, nema tretman u svojoj državi kakav zaslužuje?
Slažem se sa izjavom ministra Radulovića, potvrđujem je prostom činjenicom da 1% populacije Crne Gore (ili oko 1,5% radno sposobnog stanovništva) svojim doznakama iz inostranstva doprinese Crnoj Gori u iznosu ekvivalentnom skoro 10% godišnjeg budžeta… Treba li bolje potvrde o važnosti pomorstva i pomoraca za crnogorsku ekonomiju? Vjerujem da ne.
Ipak, kada ovu činjenicu stavite u korelaciju sa onim što je država dosad zaista uradila da tu nespornu brojku očuva i poboljša, uočava se više deklarativna, nego istinska podrška i briga o pomorcima. Želim da vjerujem da će se to konačno promijeniti. Vrijeme je.
Plovili ste dovoljno dugo da možete govoriti o svojim iskustvima iz različitih perspektiva,prije svega kao zapovjednika na brodu. Čemu su vas naučili mora i okeani, život na brodu, rad sa ljudima iz različitih kultura, suočenja sa mogućim i nemogućim u kriznim okolnostima. Šta ste posebno zapamtili od takvih izazova, a što prosječan čovjek može da vidi samo na filmu ili pročita u romanima?
Kako se godine nižu, slaže se i životno i profesionalno iskustvo svih nas. To je dragocjen resurs svakog od nas, i protokom vremena postaje sve veći i potrebniji.
U mom slučaju, sada je to već skoro 30 godina iskustva i više od 20 od kako sam dobio komandu na brodu, pa sam u prilici kvalitetno sagledati sve što je doprinijelo mom sazrijevanju kao pomorca, kao i sve ono što mi je na tom putu odmoglo.
U prvom redu, slobodno mogu reći da me je pomorstvo učinilo boljim i sposobnijim. Boljim, jer sam naučio raditi sa ljudima raznih nacionalnosti i mentaliteta, izbjeći konflikte, te izbrusiti i popraviti neke sopstvene negativnosti, kojih prije odlaska na brod i nijesam bio svjestan. Sposobnijim, svakako iz razloga što sam naučio da probleme rješavam bez odlaganja i što bolje mogu, te da od vrlo heterogene posade na brodu, napravim dobar i funkcionalan tim. Možda sve ovo zvuči kao stereotip, ali to je naprosto činjenica.
Što se tiče izazova, svakako je najveći bio odvojenost od porodice. Ta dugotrajna odsutnost je ono što se najteže podnosi. To će vam svaki pomorac potvrditi. I to je najveći izazov, naučiti živjeti sa tim. Sve drugo spada u domen posla koji smo izabrali, na to se brzo naviknete, pa prevladavanje tih izazova više i ne vidite kao neko posebno postignuće. I nevremena, i konstantan boravak na malom prostoru sa istim brojem ljudi, umor koji se nakupi, sve to brzo zaboravite, ili bar ne pominjete često. Ono što svakako ostaje i što se pamti, to su mnogi dobri ljudi koje sam u karijeri sreo.
Kad ste u takvom okruženju, svaki problem je puno lakše rješiv. Kroz druženje sa njima, postao sam bogatiji za mnoga dragocjena prijateljstva, koja traju…
Šta bi bio prvi savjet koji bi danas dali mladom pomorcu, koga tek čeka život na morima i okeanima?
Meni je na početku karijere puno značila podrška koju sam imao od mnogih starijih i iskusnijih kolega. Kad ste mlad i nov u poslu, normalno je da baš i nijeste 100% sigurni u sebe, treba vam ta podrška i razumijevanje.
Iskusan pomorac to svakako zna i potrudi se da to pruži mlađim kolegama, kad god je u prilici. Preporučujem početnicima u poslu da toga budu svjesni i ne ustručavaju se pitati za pomoć, ili savjet od iskusnijih od sebe. Time samo pokazuju da im je stalo da se kvalitetno obavi posao, unaprijede svoje znanje, a i da cijene iskustvo starijih. Na taj način se učvršćuju veze među ljudima na brodu i stvara se dobar tim.
Budite uporni, radite na sebi, mislite uvijek korak unaprijed.
Svi bi mi trebali biti svjesni onoga što ne znamo, zato se treba potruditi da se to znanje usvoji prije nego vam stvarno i zatreba. Posao na brodu je takav: uvijek će vas sačekati i nametnuti se kao trenutno potrebno, ono što ste trebali, a propustili ste naučiti u nekom ranijem periodu…
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
