Kapetan Aleksandar Radović spada u onu grupu uspješnih pomoraca iz Boke Kotorske koji, nakon skoro četvrt vijeka na morima i okeanima, može reći da je svoju karijeru zaokružio ozbiljnim iskustvom i znanjem. Simbolično, 2000. godine, na samom početkom novog vijeka i novog milenijuma, krenuo je na svoj životni i profesionalni put kakav samo pomorstvo može da „nacrta“. O tome i mnogim drugim Za pomorstvo.info govori o problemima savremene pomorske industrije i života pomoraca…
……….
Vaš prvi ugovor, prvi odlazak na plovudbu, poklopio se sa ulaskom u novi vijek novi milenijum (januar 2000). Kako ste zapamtili taj momenat?
Pamtim ga po emotivnom ispraćaju, rastanku od roditelja, nije bio lak taj trenutak. Brod na koji sam se ukrcao bio je iz flote kotorske „Jugooceanije“ („Kosmaj“). Takođe pamtim tu plovidbu i po činjenici da sam tada prvi i poslednji put bio sa domaćom posadom. Sve kasnije plovidbe su bile na stranim kompanijama, sa posadama sastavljenim od pomoraca iz različitih zemalja, različitih kultura i navika. Mada, oficiri su bili ili naši ili Hrvati, ali, generalno, sa našom nižom posadom (kad kažem „nižom“, mislim na kormilare, vođe palube i slično) više nikada nisam bio. Ta prva plovidba trajala je jedanaest mjeseci, mada smo nakon sedam mjeseci došli na remont u brodogradilište Bijela. Mogu reći da je to bilo jedno zaista važno i korisno iskustvo, tako reći na samom početku karijere..
Plovili ste na brodovima šest različitih kompanija. Kakva su tu bila iskustva, kakve razlike ili sličnosti?
Jedno zapažanje će svakako biti interesantno. Plovio sam na brodovima trgovačke mornarice, ali i kruzerima.
Pomorci na prekookeanskim brodovima trgovačke mornarice su specifični, međusobno su tradicionalno uvijek bliski, po prirodi ovako zahtijevnog posla i vremena provedenog u lijepim i teškim momentima tokom plovidbe. Članovi posade su tu uvijek jedna čvrsta zajednica, svi su upućeni jedni na druge. Svaki zapovjednik na brodu zna šta je snaga zajedništva na ovakvim plovilima.
Sa druge strane, na kruzerime je potpuno druga atmosfera, na takvoj vrsti brodova, u sasvim drugoj atmosferi, druga su pravila i drugačije navike, nema takve kolektivne familijarnosti kao na gigantskim turističkim plovilima gdje cirkuliše na hiljade ljudi …
Uništenje nekadašnje flote trgovačkih brodova „Jugooceanije“ i „Barske plovidbe“ na svaki način je „izmaklo tlo pod nogama“ pomorcima iz Crne Gore. Kako danas gledate na tu činjenicu iz ugla čovjeka koji je počeo karijeru na domaćem brodu?
Za takvo nešto teško je naći pravu riječ, to je jedno neopisivo razočaranje, a, istovremeno, to je i priča o nepoznavanju vrijednosti pomorstva, nesposobnosti i mnogo čemu drugom. Pa i danas, nakon 25 godina, nevjerovatana je nesposobnost crnogorske pomorske administracije. Ne postoji ništa sa te strane što bi nama pomorcima ulivalo neku sigurnost.
Recimo, danas su velike vozarine, možda najveće ikada, pa je prosto nemoguće da naše kompanija ne znaju da zarađuju od pomorskog transporta, koji je danas među najprofitabilinijim globalnim poslovima. Koliko znamo, nešto malo zarađuju, ali to su neke sitne pare, ili se tako prikazuju. Međutim, siguran sam u jedno: za neku godinu i na ovakav način, ideje o floti crnogorske trgovačke mornarice više neće biti. Recimo, mogućnost flote veličine nekadašnje „Jugooceanije“ danas izgleda nadrealno, apsolutno nemoguće…
Siguran sam da će sa ovakvom ignorancijom i nepoznavanjem pomorske industrije, potrebe domaćih pomoraca, njihove dobrobiti i onoga što oni donose ovoj državi, ovog kadra za dvadesetak godina više neće biti.
Uočili ste neke dramatične promjene u svjetskom pomorstvu, vezane za budućnost kadrovske slike, preciznije rečeno, jednog važnog pitanja: kako će izgledati globalna slika brodskih posada, čiji će pomorci „zavladati“, čija dominacija se očekuje?
Već sada se vidi da će u budućnosti za bijelog čovjeka, što se pomorstva tiče, biti sve manje posla. To je ono što se sad već vidi. Tu su Filipinci, koji masovno odlaze u pomorske kompanije širom svijeta, izuzetno dobri u ovoj profesiji, ali i Indonežani i Indusi takođe.
Međutim, pomorci iz Kine (o kojima možemo satima i danima da pričamo), koji su do prije jedne decenije imali ozbiljan problem sa nepoznavanjem engleskog jezika, danas taj problem imaju sve manje a kako izgleda ubrzo ga uopšte neće imati. Takođe, treba znati i to, pomorske škole su im sve bolje. Kao što svi vidimo, Kina napreduju velikom brzinom u svemu pa i u pomorskoj industriji.
Kad je u pitanju školovanje pomoraca, njihovo obrazovanje, vidi se veliki napredak, sve veća dominacija oficirskog kadra i njihovo prisustvo u globalnoj slici pomorske industrije…
Danas je korisnije imati kapetana Kineza nego Filipinca, jer su odlučniji, spremniji, osjećaju se moćniji, spremniji su da preuzmu odgovornost, imaju više sampouzdanja. Recimo, Filipinci nemaju tu vrstu odlučnosti. Nemaju lidersku moć, ali, spremni su da imaju dobru komunikaciju sa oficirima, zapovjednikom, dakle, odlični kao takozvana „niža posada“ (kad to kažem mislim na kormilare, vođe palube i lično).
Kinezi, njihove posade, očito imaju ozbiljne namjere (to se vidi po sve sposobnijim kadrovima) da u narednim godinama i decenijama zavladaju, ne samo na komandnim mjestima nego i na svakoj drugoj poziciji na brodovima. Vidljivi su danas širom svijeta, na svim kompanijama, na njih treba računati kao na ključni faktor u budućnosti kad su posade u pitanju. Ne zaboravimo ni činjenicu da je njihova brodogradnja sve kvalitetnija i sve konkurentnija, da osvajaju pomorsku industriju u svim njenim elementima.
Prije tri godine bio sam zapovjednik na brodu na kome je bilo 23 člana posade 12 različitih pasoša. Dakle, jeste posada i dalje internacionalna ali istina je i to da Kinezi dolaze.
Poslednjih godina došlo je do velikih promjena u međunarodnom transportu robe morima i okeanima, konkurencija je velika, a počele su i čitave nove metodologije štednje. Posade su sve manje, tehnologije sve savršenije. Kako vi gledate na ove činjenice?
Nastoje se smanjiti troškovi na svaki način. Štedi se na svemu. Evo primjera…Poslednjih godina plovio sam na novim brodovima, ili skoro novim, starim tek četiri-pet godina, a znatno ranije na brodovima starijeg datuma (recimo, „Kosmaj“ na kome sam počeo karijeru, bio je iz 1977. godine).
Evo nekih poređenja u vezi sa tim…
Na tim novim ili skoro novim brodovima zapažam da između mog smještaja na onom brodu izgrađenom 1977. godine i ovog na brodu koji je izgrađen 40-45 godina kasnije, nema nikakve razlike! Recimo, lavaboi su isti kao prije 45 godina, kreveti takođe, minijaturna kupatila lošijeg kvaliteta (kao prije pola vijeka) ali i sve ostalo, na vrlo niskom nivou.
Ne znam kako ljudi zamišljaju život na brodu, ali, da ne bude nikakvih iluzija, 95% globalne trgovačke flote ima smještaj koji liči na ovo ukratko opisano, što je poražavajuće.
Sa druge strane, povećava se birokratija, menadžmenti kompanija imaju sve više zaposlenih, razne inspekcije su sve češće…Kako iz perspektive zapovjednika broda vidite i ovaj fenomen?
Sve je teže otići na brod. Uzmimo za primjer kruzere: nekada se vrlo teško dobijao posao na kruzeru, a danas kruzing kompanije teško dolaze do osoblja. Razlog je ogromna birokratija, veliki broj papira, provjera koje se moraju zadovoljiti. Konačno, ko je imao sreću da prođe kroz sve procedure, plata prosječna za nižu posadu nije veća od 1.500-2000 dolara, što je skoro identično kao i prije 20 godina.
Istovremeno, dok se sve ovo što ste nabrojali dešava, u zadnjih 10-15 godina plate su u mnogim branšama povećavane dva do tri puta…Nama, pomorcima, 10 do 20%. A, troškovi života, cijene, u istom periodu znatno uvećani. Ne žalim, se, još uvijek smo solidno plaćeni, ali su razlike ogromne. Nekada ste mogli sa jednim ugovorom da kupite stan, sa dvije mjesečne plate odličan automobil. Sad je to nezamislivo. Pričam ovdje o platama oficira, zapovjednika…
Pitanje bezbjednosti plovidbe je takođe jedna važna tema, u okolnostima savremene piraterije, ratova, nasilja, ekoloških katastrofa i klimatskih promjena. Šta tu treba reći, kako današnji pomorski oficiri, zapovjednici brodova i njihove kompanije vide sve ovo?
Globalna trgovačka flota apsolutno nije spremna za mnoga neprijatna iznenađenja koja danas vrebaju. Prije svega još nema dobrog odgovora na pirateriju, oružane napade i slično. Recimo, imate aktuelan slučaj u Crvenom moru, gdje nasuprot vas djeluje ozbiljno naoružana pobunjenička armija, a na brod stigne „obezbjeđenje“ sa dvije-tri puške, što je smiješno a može biti i tragično.
Zamislite brod na dvadesetak milja od obale, koji raketama gađaju, dok vas iz kompanije „uvjeravaju“ da je sve u redu! Danas kad su sve informacije dostupne svakome u par sekundi! I, kako onda da očekujete da će pod ovakvim rizicima ići lako sa popunjavanjem posade, uz neadekvatne bezbjednosne mjere, pa konačno i već pomenutih loših uslova života na brodu?
Ta pitanja su otvorena i na njih treba da odgovore svjetske pomorske institucije.
Traje takozvana energetska tranzicija. Do 2050. godine prema projekciji Evropske unije i Međunarodne pomorske organizacije, očekuje se da sva plovila budu ekološki „čista“. Mnogi stručnjaci misle da je to nemoguće. Šta vi mislite o tome?
Isto to, vjerujem da će ta tranzicija teško ići. Ipak, ako pogledamo neke druge „misije“ koje su uspjele, a nije nemoguće. Uzmimo slučaj prečišćavanja balastnih voda na brodu, reciklažu, sve je to uspjelo, a na početku je izgledalo tako reći nemoguće. Do 2050. godine će se i druge nove tehnologije pojaviti, tako da ne treba odmah isključiti da se taj plan potpuno ekološki čistoj plovidbi ostvari, ma koliko to danas nerealno izgledalo.
Da ste ponovo u prilici da birate profesiju, da li bi istu ovu izabrali?
Teško. Znam da je to jedno poražavajuće osjećanje, ali je tako. Stigao sam u dosadašnjoj karijeri do nekog plafona, nemam šta novo da vidim, ali, opet, još nije vrijeme da stanem. More zove i kad ga ne tražiš…
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
