Stručnjak pomorskog prava Aleksandra Bujković, magistrirala je 2016. na Institutu za pomorsko pravo, (IMO International Maritime Law Institute) kao stipendista Lloyd’s Register Foundation Scholar. Tokom skoro jedne decenije u profesiji, posebno u advokaturi specijalizovanoj za pomorska pitanja, bila je u prilici da svjedoči zakonodavnoj tranziciji Crne Gore na putu ka Evropskoj uniji. Za pomorstvo.info, ovom prilikom govori o problemima primjene (implementacije) potpisanih međunarodnih konvencija u pomorstvu, pravnom statusu pomoraca i primjene tih prava, te važnosti uloge žena u savremenoj pomorskoj industriji…
…
Magistrirali ste na Međunarodnom institutu za pomorsko pravo IMO na Malti 2016. godine. Kako iz iskustva protekle decenije gledate na sadašnje stanje u primjeni pomorskog prava, kao i domaćih i međunarodnih zakonskih odredbi, kad su u pitanju evidentni konflikti u domaćem pomorstvu u proteklom periodu?
U proteklom periodu svjedočili smo složenom procesu usklađivanja domaćih zakona sa međunarodnim standardima, ali je i dalje vidljiv raskorak između propisa i njihove praktične primjene. Dok međunarodne konvencije postavljaju jasne obaveze, u domaćoj praksi često dolazi do zastoja zbog administrativnih slabosti, nedostatka institucionalnih kapaciteta i oslanjanja na zastarjele propise. Konflikti u domaćem pomorstvu u velikoj mjeri proizilaze upravo iz tih nedorečenosti, različitih tumačenja zakona i manjka relevantne sudske prakse.
Dodatni problem je što se u zakonodavnoj praksi najčešće samo preuzima tekst međunarodnih konvencija, bez detaljnijeg razrađivanja i prilagođavanja domaćem pravnom sistemu. Posljedica toga je da primjena tih normi često ostaje neefikasna, a pomorsko pravo nedovoljno funkcionalno u svakodnevnoj praksi.
Uz to, rasprostranjenost pomorske materije kroz više različitih zakona i podzakonskih akata otežava dosljednu primjenu i stvara pravnu nesigurnost. Smatram da bi kodifikacija – objedinjavanje ključnih normi u jedinstven propis – donijela veću jasnoću i efikasnost u primjeni.
Veliki je broj primjenjivih pravnih izvora na različitim nivoima, od nacionalnog, evropskog i globalnog. Njemu pripadaju i vrlo važni autonomni izvori pomorskog prava. Šta u glavnim crtama oni regulišu u savremenim uslovima poslovanja pomorske industrije?
Autonomni izvori pomorskog prava nisu propisi koje donosi država, već pravila koja sama pomorska privreda stvara i prihvata kroz praksu – brodari, osiguravači, špediteri, luke, sindikati pomoraca i njihove asocijacije. Oni nastaju iz potrebe za brzim, efikasnim i predvidljivim rješenjima u međunarodnoj plovidbi, gdje zakoni često ne mogu da prate dinamiku poslovanja.
U tu grupu spadaju pomorski običaji i trgovačke prakse (na primjer običaji luka), standardizovani ugovori i klauzule koje objavljuje BIMCO, Institute Cargo Clauses u osiguranju tereta, pravila P&I klubova, kao i kolektivni ugovori ITF-a kojima se direktno štite prava pomoraca.
Veliku ulogu imaju i pravila trgovačkih komora te arbitražni presedani, jer doprinose ujednačenoj i predvidivoj praksi. Posebna vrijednost autonomnih izvora leži u širokoj međunarodnoj prihvaćenosti na međunarodnom nivou i što funkcionišu u praksi – omogućavajući sigurnost, predvidljivost i brže rješavanje sporova.
Koga sve advokatura specijalizovana za zaštitu prava u pomorstvu zastupa, u kojim okolnostima i pred kojim sudovima, arbitražama i slično?
Advokatura specijalizovana za pomorsko pravo zastupa širok spektar subjekata – brodare, pomorce, osiguravače, luke i državne institucije. Sporovi u ovoj oblasti obuhvataju ugovorne odnose (čarter-parti, prevoz tereta i putnika, brodarske usluge, gradnju i prodaju brodova i jahti), pitanja odgovornosti i osiguranja (naknada štete, havarije, regresni zahtjevi, ograničenje odgovornosti), kao i pomorske nesreće i sigurnost (sudari, spašavanje, zagađenje mora).
Takođe, česti su postupci obezbjeđenja i izvršenja – upisi hipoteka, privremene mjere, arest i prodaja brodova – kao i radni sporovi pomoraca koji se tiču neisplaćenih zarada, povreda na radu, repatrijacije i ostvarivanja prava iz kolektivnih ugovora i međunarodnih konvencija.
Takvi postupci se mogu voditi i pred domaćim sudovima, prije svega pred Privrednim sudom Crne Gore koji ima specijalizovanu nadležnost za pomorske sporove, ali i pred međunarodnim arbitražnim centrima.
Sam izbor foruma zavisi od više faktora – prirode konkretnog slučaja, sadržaja ugovornih klauzula, kao i od samog događaja koji je doveo do spora. Upravo zbog toga, praksa pokazuje da ne postoji jedinstveni obrazac, već da se svaka situacija rješava u skladu sa specifičnostima konkretnog predmeta.
Poznato je da se prema broju pomoraca sa crnogorskim pasošima, ova mala mediteranska država nalazi u samom svjetskom vrhu (u odnosu na broj stanovnika). Kakva su vaša iskustva u eventualnim sporovima pomoraca kad zatraže pravnu zaštitu u Crnoj Gori ili van nje?
Najčešći sporovi u praksi odnose se na povrede na radu, invaliditet i neisplaćene zarade. Takvi postupci su uvijek složeni jer gotovo redovno uključuju više inostranih elemenata – od zastave broda, preko sjedišta vlasnika ili menadžera, do različitih ugovornih klauzula – što otvara kompleksna pitanja međunarodne nadležnosti i primjene stranog prava, što domaćim sudovima često predstavlja izazov.
Ranjivost pomoraca dodatno se ogleda u njihovom položaju i nedovoljnoj lokalnoj zaštiti, odnosno u ograničenim mogućnostima zapošljavanja u zemlji, zbog čega nerijetko pristaju na nepovoljne uslove rada ili odlučuju da kršenja svojih prava ne prijavljuju sve dok im dalji radni vijek ne bude ozbiljno ugrožen.
Sa druge strane, javljaju se i situacije kada se prava pokušavaju ostvariti izvan njihovog stvarnog dometa, što može stvoriti negativnu percepciju kod poslodavaca i dugoročno narušiti ugled crnogorskih pomoraca.
Prema mom iskustvu, najveći broj zahtjeva pomoraca ipak se efikasno rješava vansudskim putem, kroz medijaciju-pregovore i sporazume. Kada dođe do sudskog postupka u Crnoj Gori, pomorci se, nažalost, često suočavaju sa sporošću procesa kao i sa izazovom izvršenja sudskih odluka u inostranstvu.
Koliko je domaće zakonodavstvo za sada usklađeno sa evropskim pravnim sistemom? Šta na putu do članstva u Evropskoj uniji po tom još uvijek otvorenom pitanju, treba da uradi Crna Gora i njena pomorska administracija?
Normativno gledano, Crna Gora je u prethodnim godinama ostvarila napredak u usklađivanju pomorskog zakonodavstva sa evropskim pravnim sistemom.
Većina ključnih direktiva i standarda EU već je prenijeta u domaće propise, naročito u oblastima sigurnosti plovidbe, zaštite mora od zagađenja, ribarstvu.
U praksi se problem ogleda u implementaciji – nedostatku stručnog kadra, tehničkih resursa i efikasnih kontrolnih mehanizama. Zbog toga je neophodno dalje jačati inspekcijske službe, razvijati elektronske registre i učiniti sistem transparentnijim.
Ključni izazov ostaje da se obezbijedi dosljedna primjena usklađenih normi, efikasniji nadzor i kontinuirana saradnja sa međunarodnim institucijama, kako bi formalno preuzete obaveze zaista zaživjele u praksi.
Upoznati ste sa domaćom i međunarodnom sudskom praksom kad su prava pomoraca u pitanju. Da li se i koliko u ovoj državi-kandidatu za članstvo u EU krše prava pomoraca i na kakav način?
Kršenja prava pomoraca postoje, ali ona se u crnogorskom kontekstu moraju posmatrati kroz činjenicu da ogromna većina naših pomoraca radi za strane kompanije, dok je udio domaćih poslodavaca zanemarljiv. To znači da se njihova prava i obaveze uglavnom uređuju stranim pravom i međunarodnim ugovorima, pa je zaštita najčešće vezana za sudove i institucije izvan Crne Gore.
Iskustvo pokazuje da ni u evropskim kompanijama situacija nije uvijek idealna – problemi se kreću od loših uslova života i rada na brodu do povreda na radu.
Prednost je što međunarodne konvencije, posebno MLC 2006, postavljaju čvrst okvir zaštite, ali njegova stvarna primjena zavisi od zastave broda i efikasnosti nacionalnih sistema, koji nijesu uvijek jednako pouzdani.
Veliku ulogu u praksi imaju i sindikalne strukture – kako Međunarodna federacija transportnih radnika (ITF), tako i nacionalni sindikati u zemljama sa razvijenim pomorskim sektorom – koji pomorcima obezbjeđuju podršku i sigurnost.
Pomorci se u praksi suočavaju sa nizom prepreka u ostvarivanju svojih prava. Već na početku, određivanje nadležnog suda može biti problematično. Poseban izazov predstavljaju brodovi pod tzv. zastavama pogodnosti (FOC), iza kojih često stoje „shell“ kompanije bez stvarne imovine, pa i dobijena presuda može ostati neizvršena.
Može se desiti da pomorci nemaju pristup ključnim dokazima – ugovorima, aktima poslodavca ili medicinskoj dokumentaciji – što znatno komplikuje ostvarivanje prava. Dodatni teret predstavlja strah od odmazde: mnogi, iz bojazni da će izgubiti posao ili biti stavljeni na tzv. „crne liste“, odlučuju da ćute i trpe povrede prava. A čak i kada dođe do suda, postupci u inostranstvu znaju biti dugotrajni, skupi i neizvjesni.
Zato je preventiva ključna – jačanje pravne pismenosti pomoraca i njihovo aktivno učešće u nadzoru standarda u praksi se pokazuju važnijim od same sudske zaštite. Upravo to smanjuje rizik i povećava vjerovatnoću da pomorci svoja prava zaista ostvare, pri čemu im značajnu podršku mogu pružiti sindikati i specijalizovani advokati.
Crna Gora je zemlja potpisnica svih međunarodnih akata vezanih za pomorstvo, od onih koje propisuje Međunarodna pomorska organizacija (IMO), do onih koje propisuje Međunarodna organizacija rada (ILO). Primjećuje se sa druge strane da njihova implementacija ne ide lako. Zašto je to tako i gdje su ključni problemi?
Tačno je da je Crna Gora potpisnica gotovo svih relevantnih međunarodnih konvencija – od onih koje donosi IMO u oblasti sigurnosti plovidbe i zaštite mora, do ILO instrumenata koji uređuju prava pomoraca i uslove rada. Međutim, sama ratifikacija nije dovoljna. Problem nastaje u implementaciji, gdje se suočavamo sa nekoliko ključnih prepreka.
Prvo, normativni okvir se često svodi na formalno preuzimanje teksta međunarodnih konvencija, bez detaljnog prilagođavanja domaćem sistemu i crnogorskoj stvarnosti. Drugo, administrativni i inspekcijski kapaciteti su ograničeni – nema dovoljno obučenih kadrova niti tehničkih resursa za dosljedan nadzor i sankcionisanje.
Zbog toga se često dešava da, i pored jasnih međunarodnih obaveza, njihova primjena ostane nedosljedna ili čak u potpunosti izostane. Rješenje je u jačanju institucija, boljoj edukaciji i specijalizaciji kadrova, te razvoju prakse koja će omogućiti da preuzete obaveze zažive u svakodnevnom životu pomorske privrede.
Crna Gora bi, pored toga, trebalo da aktivno koristi programe i fondove IMO-a i EU namijenjene obuci i tehničkoj podršci, kako bi se stvorio stručan kadar sposoban da u praksi sprovede međunarodne standarde. Još važnije, zakoni i podzakonski akti moraju nastajati kroz otvorene konsultacije sa zainteresovanim stranama iz pomorskog sektora. Samo takav pristup može pretvoriti međunarodne obaveze u žive i primjenljive norme.
Bez povratnih informacija sa terena i uvida onih na koje se propisi neposredno odnose, teško je doći do kvalitetnog i funkcionalnog rješenja. Zato je stalna i otvorena diskusija neophodna.
Na kraju, imajući u vidu da je pomorski sektor jedno od najvećih bogatstava Crne Gore i da pomorci daju ogroman doprinos našoj privredi, važno je imati sluha za njihove potrebe i olakšavati im ostvarivanje prava i svakodnevnih obaveza.
Kao advokatica u oblasti pomorskog prava, kakva su vaša dosadašnja iskustva, ne samo u advokatskoj praksi nego i u susretu sa domaćim zakonskim protivrječnostima?
Izazovi u advokatskoj praksi u oblasti pomorskog prava najčešće proizlaze iz nedosljedne legislative – pravnih praznina i kolizije propisa sa međunarodnim konvencijama koje nijesu u potpunosti prenijete u domaće zakonodavstvo, kao i iz oskudne sudske prakse. Takva situacija ostavlja prostor za različita tumačenja.
Zato se u praksi teži postizanju poravnanja, jer vansudsko rješavanje sporova omogućava da se prava stranaka zaštite u kontrolisanim uslovima, brže i uz manji rizik.
Sudski postupci u ovoj oblasti kod nas su često spori i opterećeni nedostatkom specijalizovanog znanja, dok su pomorski sporovi po pravilu hitni i zahtijevaju efikasna rješenja.
Na proslavi Dana žena u pomorstvu 2025. godine, pomenut je i program koji podržava rodnu ravnopravnost, specifične stipendije, pristup visokotehničkoj obuci za žene, razvoju karijernih mogućnosti u pomorskim administracijama, lukama i pomorskim obrazovnim institutima…Koliko je uloga žena u pomorstvu danas napredovala u odnosu na ne tako davnu prošlost?
Uloga žena u pomorstvu danas je snažnija nego prije samo jedne generacije. Još 1988. godine Međunarodna pomorska organizacija (IMO) pokrenula je svoj Women in Maritime program pod sloganom Training – Visibility – Recognition (Obuka – Vidljivost – Priznanje), što znači jednak pristup obrazovanju i stručnoj obuci, vidljivost njihovog rada, te njegovo priznanje i vrednovanje.
Od tada IMO strateški jača doprinos žena u sektoru, kroz stipendiranje, visoko-tehničke obuke, otvaranje karijernih mogućnosti u administracijama, lukama i obrazovnim institutima, kao i formiranje profesionalnih mreža. Danas pod okriljem IMO djeluje osam Women in Maritime Associations (WIMAs), dok je međunarodna mreža Women’s International Shipping & Trading Association (WISTA), koja od 2018. ima konsultativni status u IMO, postala globalni glas žena u industriji.
Na normativnom planu, Maritime Labour Convention (MLC, 2006) i nova Konvencija ILO br. 190 donijele su ključne garancije: jednakost u zapošljavanju, pravo na dostojanstvene uslove rada i zaštitu od svih oblika uznemiravanja, uključujući rodno zasnovanog.
Preporuka R206 daje smjernice za njihovu primjenu – od politika u kompanijama i povjerljivog prijavljivanja do edukacije i kampanja.
Aktivnu ulogu u sprovođenju ima i ITF sa sindikatima pomoraca.
Vrijedi pomenuti da crnogorski granski kolektivni ugovor za pomorce na brodovima u međunarodnoj plovidbi iz 2023. godine eksplicitno štiti pravo svih pomoraca na rad bez prijetnji i diskriminacije, bez obzira na pol, kao i dodatnu zaštitu članica posade u slučaju trudnoće.
U formalnom smislu, zakonskih prepreka za žene u pomorstvu danas nema. Naprotiv – međunarodni i nacionalni instrumenti garantuju jednakost.
Međutim, propisi su samo polazna tačka. Stvarni pomak dešava se tek kada se ta prava dosljedno sprovode u kompanijskoj politici, u praksi poslodavaca i u kulturi samog sektora.
Pomorstvo je, naravno, i dalje tradicionalno muško zanimanje, a stereotipi su prisutni. Ipak, zahvaljujući obrazovanju, obukama i mrežama podrške, žene danas imaju znatno šire mogućnosti nego ranije, a time se postepeno mijenja i sama slika industrije.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
