Izvor fotografije: Shutterstock.com
“Samo onaj koji gradi budućnost ima pravo da razmatra prošlost” zapisao je Fridrih Niče.
U doba savremene Crne Gore sa Bokom Kotorskom, stvar je potpuno različita: jedni se bave samo prošlim vremenima, a drugi bi da grade budućnost bez poznavanja prošlosti, na krivim temeljima uglavnom.
Iz te konfuzije, treba izvući neku pouku i ona će doći, po običaju znatno kasnije nego što bi trebalo.
Ako su kapije Evrope širom otvorene Crnoj Gori, a sve govori da jesu zbog jednog višeg poretka stvari na kontinentu, bio bi red da se društvo ovdašnje samokritički osvrne na brojne činjenice koje nas ne preporučuju nikome.
Naime, Crna Gora je od povratka svoje državnosti 2006. godine, pa i ranije, još od ranih devedesetih godina prošlog vijeka, ozbiljno uspjela da ugrozi svoje kulturno naslijeđe, da doslovno uništi pomorsku industriju i dvije ozbiljne brodarske kompanije u državnom vlasništvu, da nepostojeću ribarsku industriju svede na jedan propali, neuređeni pokušaj preživljavanja, da neuspješni apartmanski turizam svede na 90 dana godišnje, te da još više uspori transport najfrekventnijim dijelom države, duž čitavog priobalja, na onih skoro 300 kilometara odakle dolazi 80 dosto turističkih prihoda…
Doda li se tome da oba postojeća aerodroma tokom sezone izgledaju kao u najsiromašnijoj afričkoj državi, onda nije čudo što Crnu Goru u Briselu žele za sebe kao maloljetnog delikventa na prevaspitanje: država je mala ali izuzetno značajna zbog položaja, ima tu posla, biće investicija, ali, još se ne zna i kakvih. EU traži izgradnju infrastrukture, a crnogorski vladari imaju samo jednu ideju: poslovno-stambeni objekti, makar i bez infrastrukture.
Što se mora i probalja tiče, već duboko u četvrtoj deceniji postojanja, jedna zaparložena birokratska svijest, pokazala je potpunu nemoć da shvati kakav je to resurs. I šta je mora i šta je pomorstvo, čemu služi, kakve nove vrijednosti proizvodi i kakve su njegove mogućnosti u XXI vijeku.
O ekološkoj zaštiti i mora i kopna teško je naći nadležnog sagovornika. Crna Gora je formalno proglašena ekološkom državom 20. septembra 1991. godine, čime je postala prva i ostala jedina država kojoj je to određenje utvrđeno Ustavom!
Ali, od svečanih proklamacija do stvarnog života, u ovoj maloj ali prilijepoj državi, put je prilično dug.
Jedino što je sigurno, to je taj prirodni, strmi pravac prema moru, odakle god da se krene iz crnogorskih brda i planina. Njime idu i otpadne vode u more i sve neprihvatljive ideje o betonizaciji priobalja i ugrožavanja onoga što čini naslijeđa ranijih kultura.
Najranjivija je tokom proteklih decenija bila Boka Kotorska, a bila je i najvažniji cilj jedna nezdrave invazije svega i svačega što joj ne pripada, ni po kulturi i naslijeđu ni po položaju na kome se nalazi…
Sve govori da će, ako se nastavi sa ovakvim tempom devastacije čitavog priobalja (ne samo Boke), ova država ostati bez najvrijednijeg što ima i što je pred čitavim svijetom predstavlja kao čuvara tih vrijednosti.
Sve velike svjetske turističke agencije predstavljaju Crnu Goru upravo tako: kao idealnu simbiozu mora, jezera, planina i planinskih rijeka, na prostoru ilirske, helenske i rimske kulture. I umjesto da se to shvati za ozbiljno, ne postoji ništa od nabrojanog što danas nije ekološki ili na drugi način (najčešće divljom gradnjom) ugroženo.
Nema Crna Gora ni adekvatan vaspitno-obrazovni sistem u kome bi nekim novim generacijama objasnila gdje žive i koliko vrijedi to gdje žive.
Nema ko da napravi ozbiljnu dugoročnu strategiju o novim temeljima pomorske industrije prikladne vremenu i okolnostima, a, pomorstvo je (zna li to “ko treba”?), ključ za otvaranje velikih i najvećih poslova ove države, kad jednom neko shvati šta sve može.
Nema vizionara u turizmu kakvih je nekada bilo, nema nikakvih naznaka da ova država i njeno društvo hoće Crnu Goru čistu, bez deponija, otpadnih voda…
Za te savremene tegobe jednog zapuštenog društva, prava dijagnoza i terapija tek treba da budu utvrđene. Ali, kako je Niče zapisao, pravo na razmatranje prošlosti, stiče se izgradnjim budućnosti. Bez strasti i histerija. U ambijentu sređene države.
Bez ikakve dileme, većina naroda u Crnoj Gori hoće da bude dio Evrope. Većina zna da Crna Gora nema ni rezervni plan ni bilo kakav drugi plan.
A, šta joj prošlost govori?
Još je stara Kneževina Crna Gora bila za to da postane cijenjena država među velikim evropskim silama. I bila je uvažena tako što je na Berlinskom kongresu 13. jula 1878. priznata kao dvadeset i sedma svjetska država, suverena i nezavisna.
Ipak, njen izlaz u Evropu morao je da ide preko Kotora, ključne luke na južnom Jadranu, preko Boke Kotorske i njenih pomoraca, kapetana, admirala i diplomata, preko čitave one bokeljske intelektualne elite i njenih veza sa svijetom.
Crna Gora je, svoj ugled u Evropi sticala “ognjem i mačem” u bitkama protiv otomanskih osvajača, ali i Bokelji, ništa manje, u Morejskom i Kandijskom ratu, protiv istog neprijatelja…
Tri puta su, krajem XVIII i početkom XIX vijeka, Crnogorci zauzimali primorje, i sva tri puta bili ili vojno nadjačani, ili su pod diplomatskim pritiskom takozvanih velikih sila morali da se povuku.
U sva tri slučaja u pitanju je bio pokušaj osvajanja Boke Kotorske i ostatka današnjeg priobalja, a događali su se za vrijeme vladike Petra Prvog Petrovića, personifikacije tadašnjeg crnogorskog plemensko-teokratskog društva.
U jednom od tih pokušaja osvajanja Boke, nakon povlačenja četiri i po vijeka duge vladavine Venecijanske republike ovim krajevima, različiti osvajački interesi stranih sila stavili su Bokelje pred izbor, da nešto i sami odluče o svom administrativnom statusu.
Bilo je i primjera pojedinačnih akcija u tom pravcu…Pomorski kapetan Petar Jankov Kaluđerović (1787-1883) iz Luštice, nije imao dileme: tajno je noću barkama prevozio veliku količinu oružja i municije Crnogorcima i iskrcavao ih je u stijenju ispod Paštrovića.
Plan je bio da Crna Gora i Boka Kotorska formiraju bilo kakvu zajednicu, da se lakše brane od Napoleonovih osvajanja ovih krajeva. A, tadašnjoj (kao i današnjoj) Crnoj Gori izlazak na Jadran, značio je i vezu sa čitavim svijetom.
U tom kratkom periodu bez stranih vladara u Boki, dolazak Crnogoraca u Kotor, za mnoge tadašnje plemenske vođe i njihovu vojsku, bio je ravan ulasku u rajske dveri. Jedan svjedok toga vremena zapisao je:
“…Kad su Crnogorci saznali da Mlečani odlaze iz Boke, sakupili su se i svi kao jedan spuštili niz lovćenske vrleti u Kotor. Pošto je grad bio nebranjen, nije im mnogo trebalo da zaposjednu sve njegove pjacete i ulice. Nakon što su se komodali u gradu, predali su se uživanju i lijepom životu. Mamile su ih kotorske đakonije koje im do tada nijesu bile poznate. Ovaj lagodni život je trajao sve dok se jednog dana nijesu začule trube koje su najavile dolazak francuskih trupa…”
Crnogorci i Bokelji jesu zajedno potukli Francuze na Žvinjama kod Herceg Novog, ali su i sami 1814. bili administrativno potučeni prije svega odlukom carske Rusije pa i Austrougarske, da ponište odluka takozvane “Centralne komisije” o ujedinjenju koje su donijeli godinu dana ranije u Dobroti Petar Prvi i predstavnici Boke (mada je u samoj Boki bilo osporavanja ovog akta).
Tako je Boka Kotorska nakon Venecije nastavila da živi “u Evropi” onoga vremena i duže od sto godina (do 1918) ovaj put pod upravom monarhije Habsburg iz Beča.
Bilo je to prosperitetno doba, mada je za razliku od venecijanskih pola milenijuma kulturnog, pomorskog i trgovačkog napretka, Austrougarska militarizovala ovaj zaliv.
Gradnjom blizi sto kilometara vojnih puteva (makadama) na brdima iznad Boke, brojnih utvrđenja, pa konačno i “Arsenala” u Tivtu, te velike vojne luke (K.u.K. Kriegsmarine) i vojnog brodogradilišta, čitava bokokotorska regija (sa Budvom) postaje vojna baza.
Duže od jednog vijeka kasnije, nakon svih ratova i okupacija, režima i ideologija, ovoj maloj mediteransko-planinskoj državi pruža se istorijska prilika za povratak u evropske tokove života, gdje i pripada na svaki način. Sa svojom naslijeđenim, ali i sadašnjim i nekim budućim načinom života.
Može biti da i neke njene tradicionalne anomalije postanu prihvatljive toj velikoj i šarenoj zajednici država i naroda.
Ali, to svakako nisu arogancija, gordost i idolopoklonstvo…
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
