Izvor fotografije: Shutterstock.com
Dok predsjednik Trump stiže u Peking na razgovore o četiri ključne teme, Teheranu, trgovini, tarifama i Tajvanu, jedan od važnih konteksta biće i pitanje kineske zavisnosti, ili nezavisnosti, od uvoza iranske nafte.
Uobičajena pretpostavka jeste da je Kina, bez dovoljnih sopstvenih zaliha, kritično zavisna od uvoza nafte. Tačno je da Kina ima veliku potražnju za sirovom naftom. Ipak, manje se ističe činjenica da Kina oko 85 odsto svojih energetskih potreba pokriva iz domaćih izvora, uključujući nuklearnu energiju, ugalj i energiju vjetra. Zbog toga Kina ima određenu fleksibilnost da prilagodi izvore proizvodnje energije kada je snabdijevanje sirovom naftom iz Zaliva ograničeno. Takođe održava rezerve koje odgovaraju potrošnji od oko 150 dana.
Kina, dakle, raspolaže relativno snažnim strateškim energetskim resursima, za razliku od, na primjer, Japana, koji takođe ima rezerve za 150 dana, ali čak 85 odsto zavisi od uvoza energije.
Na toj osnovi, predsjednik Trump imaće relativno malo prostora za pritisak na Kinu ukoliko pokuša da je navede da iskoristi svoj uticaj na Iran kako bi Teheran ublažio pregovaračku poziciju i omogućio nastavak izvoza iranske nafte. Iran možda već osjeća pritisak, budući da između 80 i 90 odsto svojih naftnih izvoza prodaje Kini, dok mu je sve teže da pronađe druga tržišta, kako sankcije prema iranskoj sivoj floti postaju sve strože. Međutim, Kina neće biti naročito zabrinuta zbog položaja u kojem se Iran našao i nema potrebu da troši politički kapital na rješavanje krize u Zalivu dok je njen uticaj na kinesku ekonomiju i dalje relativno ograničen.
Zapravo, Kina će vjerovatno više brinuti o uticaju krize na svoja izvozna tržišta u jugoistočnoj Aziji i drugim regionima nego o direktnom uticaju eventualnog manjka sirove nafte potrebne za održavanje ekonomske aktivnosti i domaće energetske stabilnosti.
Ovu širu analizu dodatno je rasvijetlilo istraživanje koje je sprovela Muyu Xu, viša analitičarka za sirovu naftu u Kpleru. Njeno istraživanje pokazuje da je izvoz iranske nafte u Kinu zaista značajno opao u martu, sa 1,71 miliona barela dnevno na 1,16 miliona barela dnevno u aprilu.
Međutim, deficit se za sada ne nadoknađuje iz 155 miliona barela iranske sirove nafte koja se nalazi na vodi izvan Zaliva, uglavnom kod Kine, u Južnom kineskom moru i u području Malacca/Singapore Strait, pri čemu je dio tih zaliha prilično ranjiv. Kineski uvoznici ili imaju manju potrebu za naftom, ili dodatne količine obezbjeđuju iz kineskih rezervi i od drugih globalnih izvoznika nafte. Zbog toga je 155 miliona barela iranske nafte na vodi i dalje uglavnom netaknuto i funkcioniše kao važan zaštitni sloj.
Osim toga, slabija kineska potražnja za tim zalihama na vodi mogla bi podstaći Iran da svoju sirovu naftu pokuša da proda na drugim tržištima, i to po rekordnim cijenama. To ukazuje da su strateški planeri u Kini i Iranu imali dalekosežan rezervni plan za moguće probleme u Zalivu, čime se istovremeno otkriva nedostatak unaprijed osmišljenog i koordinisanog strateškog plana među protivnicima Irana.
Izvor:
