Izvor fotografije: Shutterstock.com
Kakva je budućnost ekonomskih i bezbjednosnih saveza u Zalivu?
Pomalo nervozno, vratio sam se svom prethodnom tekstu za ovu uglednu publikaciju kako bih provjerio da li se ostvarilo ono što sam predviđao o Iranu. Bojim se da jeste. Unutrašnji bezbjednosni aparat režima i dalje se drži, što nije iznenađenje, jer bi za tvrdokorne pristalice kolaps iranskog režima značio smrtnu opasnost za sve njih.
Dakle, tamo gdje drugi ne žele da kroče, ili to čine u blaženom neznanju, pokušaću da objasnim kako bi se, po mom mišljenju, stvari mogle posložiti u Zalivu, za koji se na kraju pokazalo da ima centralno mjesto u globalnoj ekonomskoj i političkoj bezbjednosti.
U trenutku pisanja, rat nije završen, ali čini mi se da možemo vidjeti kako će se završiti. Pišem bez ikakve političke agende, nastojeći da što objektivnije skiciram kako će se okruženje vjerovatno promijeniti za pomorsku zajednicu. Biće teškoća koje treba prevazići, ali i prilika.
Kontrola nad moreuzom
Uticaj rata koji je u toku u Zalivu na plovidbu kroz moreuz sada je jasan. Ako SAD budu dovoljno odlučne da izvedu složenu i rizičnu operaciju kako bi silom otvorile Ormuski moreuz, stvari bi se možda mogle vratiti na stanje prije rata.
Međutim, prema sadašnjem čitanju političkih pozicija, mnogo je vjerovatniji nedovršen prekid neprijateljstava ili uslovni dogovor sa Iranom. To će Iranu ostaviti čvrst stisak nad moreuzom, uz mogućnost da odobrava pristup pod uslovima ili da ga uskraćuje.
Oman je oduvijek nastojao da garantuje međunarodnu slobodu plovidbe kroz moreuz. Ali ostaće gotovo bez kontrole nad sopstvenim teritorijalnim vodama, iako se kanali Traffic Separation Schemea u najužem dijelu u potpunosti nalaze u području Omana, jer te plovne puteve nadgleda i dominira njima Iran.
Kakav god bio konačni oblik završetka rata, neće biti potrebno više od povremenog miniranja ili iranskog napada na brod u tranzitu dronom ili protivbrodskom krstarećom raketom da bi se ta kontrola nametnula i da bi se sav brodski saobraćaj zatvorio ili poremetio.
Nakon toga, Iran će moći ili da naplaćuje tranzitne takse ili da jednostavno uskrati prolaz. Za zalivske države koje su izvozile preko terminala u Zalivu, to će sabotirati njihov ekonomski model. Kuwait, Qatar, a možda i Iraq moraće da razviju alternativne rute kako bi svoje proizvode plasirali na tržište, što će ih vjerovatno primorati na saradnju sa partnerima koji su ranije bili neprihvatljivi.
Za United Arab Emirates i Saudi Arabia situacija će biti gotovo jednako teška, iako one barem imaju određeni pristup Gulf of Oman, odnosno Red Sea. Međutim, taj pristup moraće se masovno i ubrzano proširiti. Novi aranžmani zahtijevaće godine izgradnje i uspostavljanja, a čak ni tada proizvodnja i izvoz nafte i gasa možda neće dostići nivoe na kojima su bili prije rata.
Obnova logističkih mreža
Nafta i gas su jedno, ali obnova logističkih mreža mogla bi biti još veći izazov.
Nije bilo tako davno kada je 90 odsto iranskog uvoza, koji je stizao kao reeksport, dolazilo preko luke Jebel Ali u UAE, gdje su DP World i drugi izgradili izuzetno sofisticiran sistem za kontejnere i rasuti teret, koji ne opslužuje samo region svijeta najzavisniji od uvoza, već funkcioniše i kao čvorište za saobraćaj između Evrope i Azije.
Ova arterija moraće da se decentralizuje i diversifikuje kako bi se smanjila zavisnost od jednog jedinog kanala iz Zaliva. Fujairah, Khor Fakkan, Sohar, Duqm, Salalah, Jeddah i Yanbu biće među glavnim dobitnicima.
Hafeet Railway, koji je 50 odsto završen između UAE i Sohara, biće ubrzano priveden kraju, a planirana izgradnja sporednih linija prema Muscatu i dalje biće pomjerena unaprijed.
Saudijsko-omanski sporazum o razvoju Duqma, kako bi Saudi Arabia dobila pristup Arabijskog mora, bio je samo daleka ambicija kada je potpisan u decembru 2021. Sada će njegovo sprovođenje postati hitan operativni zahtjev.
To će postati još važnije ako Houti nastave napade u Crvenom moru, jer bi to pogodilo tankere preusmjerene iz Zaliva radi ukrcaja u Yanbuu, koji zatim plove na jug kroz Red Sea ka Aziji.
Uticaj na Iran
Što se Irana tiče, ogroman potencijal dobro obrazovanog stanovništva sa dubokim ljudskim kapitalom pretrpio je težak udarac. Ali iako režim može preživjeti ovu neposrednu krizu, tvrdolinijaši iz IRGC-a, Islamic Revolutionary Guard Corpsa, nikada neće biti oprošteni, prezreni od sopstvenog stanovništva i odbačeni od svih drugih.
Njihove šanse da opstanu duže od godinu ili dvije ocijenio bih kao veoma male. Šta mogu reći da su donijeli Irancima, bilo ekonomski ili čak u smislu vjerskih težnji?
Osim teškoća sa kojima se većina Iranaca suočava u pristupu osnovnim prehrambenim proizvodima, infrastruktura je katastrofalno zapuštena, što ugrožava snabdijevanje čak i osnovnim komunalnim resursima, poput gasa za kuvanje i vode.
Da li bi iko od njegovih sada opreznih susjeda, od kojih su mnogi prije rata uložili velike napore da uspostave modus vivendi sa Iranom, ikada ponovo pružio ruku saradnje istom režimu dok je još na vlasti? Iran ima dugoročnu budućnost, ali ne dok sadašnji režim ostaje na vlasti.
Poslijeratni izazovi
O ovim aspektima regionalne poslijeratne situacije može se dosta osnovano nagađati. Ali postoji jedan element koji je i dalje preteško predvidjeti: kakva će biti budućnost bezbjednosnih i političkih saveza u Zalivu?
Same zalivske države su, po broju stanovnika, premale da bi mogle samostalno da opstanu u bezbjednosnom smislu. Širom Zaliva postoje skladišta i aerodromi puni skupe vojne opreme, bez dovoljno ljudstva, jer nema dovoljno osoblja, a postoje i granice broja stranaca koji mogu biti angažovani za popunjavanje suverenih oružanih snaga.
Zato će zalivske države uvijek morati da imaju bezbjednosne saveze i procjenjivaće da li su ih SAD uvukle u sukob koji nisu same izazvale ili su ih, nasuprot tome, spasile od neizbježne dominacije tuđeg Irana. Na koga mogu da se oslone u budućnosti i da li će, nakon sljedećih predsjedničkih izbora, Amerika biti spremna da nosi taj teret?
U ovoj fazi predviđanje je gotovo nemoguće, posebno prije nego što se rat završi. Potrebne su nove bezbjednosne strukture. Prethodni aranžmani nisu funkcionisali. Ali pod posebnom lupom biće poligamni koncept pokušaja da se bude prijatelj sa svima. Zalivske države će primijetiti da China i Russia nisu obuzdale Iran, i da su im u pomoć pritekle samo zapadne i dalekoistočne zemlje.
Optimizma trenutno nema mnogo. Koalicija od 30 zemalja, koju predvodi United Kingdom i koja je potpisala zajedničku izjavu o otvaranju Ormuskog moreuza, može dobiti na zamahu, ali teško da će moći da nametne rješenje.
Preduzetnički duh
Ipak, postoji jedan poseban izvor nade, naročito u ovoj inače sumornoj prognozi. Ne postoji efikasniji katalizator ekonomskog razvoja i oporavka od trgovine i prirodnog ljudskog nagona da se napreduje.
Veliki dio infrastrukture potrebne za oporavak Zaliva kao ekonomske sile, možda zamišljan kao pomalo maštovita ambicija kada je prvi put osmišljen, sada će biti ubrzan, vođen prije svega ambicijom i duhom preduzetničkog poduhvata.
Izvor: The Maritime Executive
