Izvor fotografije: Ceri Breeze / Shutterstock.com
Zapljena superjahte Phi samo je jedan dio mnogo šire priče. Iza pravnog slučaja koji već godinama prati ovu Royal Huisman jahtu nalazi se lična drama kapetana Guya Bootha, čovjeka koji je više od tri decenije proveo u jahtingu i koji danas, umjesto da plovi svijetom, nadgleda brod koji već četiri godine stoji u Londonu.
Phi je zadržana u Ujedinjenom Kraljevstvu nakon ruske invazije na Ukrajinu, iako njen vlasnik Sergei Naumenko nije pod sankcijama nijedne države, niti je dokazano da ima politički uticaj. Za Bootha, međutim, ovo nije samo pravna bitka. To je pitanje lojalnosti, časti i odnosa prema projektu kojem je posvetio 16 godina života.
„Phi je bila, i jeste, 16 godina mog života. Četiri godine gradnje, dvije i po godine razvoja projekta i vjerovatno decenija bliskog rada sa vlasnikom“, kaže Booth.
Kapetan otvoreno govori o tome koliko ga je ova situacija psihički iscrpila. Nekada je bio tražen govornik na konferencijama, vodio je spektakularne jahte i gradio reputaciju jednog od iskusnih ljudi u industriji. Danas, kako kaže, umjesto sunca, egzotičnih destinacija i aktivne plovidbe, putuje do Londona i sjedi na brodu sa minimalnom posadom koja obavlja osnovno održavanje.
„Trebalo bi da uživam u plodovima više od 40 godina provedenih na vodi. Trebalo bi da budem na suncu, na egzotičnim destinacijama, da vodim prelijepu jahtu, Phi ili neku drugu, širom svijeta“, navodi Booth.
Ipak, uprkos svemu, ne odlazi. Na pitanje zašto ostaje uz nepokretnu jahtu, odgovor pronalazi u porodici, vaspitanju i vrijednostima koje je naslijedio od oca. Kaže da je morao da promijeni životni ritam, smanji radne sate, vrati se fizičkoj aktivnosti, muzici, čitanju i porodici, kako bi ponovo pronašao fokus.
„Zapisao sam sve razloge zbog kojih sam i dalje ovdje, ono što mi zaista znači, moju porodicu. To me je ponovo fokusiralo“, kaže on.
Boothova priča počinje daleko od svijeta superjahti. Rođen je u Engleskoj, odrastao na Novom Zelandu i od djetinjstva bio vezan za more. Roditelji su ga vodili na zimovanja brodom po Fiji, Tonga i New Caledonia, a otac ga je već sa 12 godina naučio da koristi sekstant. Kasnije je jedrio, trkao se, prelazio Atlantik i, kako sam kaže, slučajno ušao u jahting.
Jedan od najvažnijih trenutaka u njegovom životu nije se dogodio na moru, već u brdima sjeveroistočne Indije. Dok je radio za novozelandskog filantropa Owena Glenna, proveo je tri mjeseca u planinskim selima, pomažući u razvojnim projektima. Gradio je biblioteku za školu za djevojčice, učestvovao u medicinskim kampovima, radio na vodovodnim i sanitarnim sistemima i pomagao lokalnoj zajednici.
Posebno ga je obilježilo iskustvo gradnje kuće za jedan stariji nepokretni par. Kamen za temelje nosio se iz riječnog korita, uz strmu planinu, u pletenim korpama na leđima. Ono što je počelo kao težak fizički posao za nekoliko ljudi, pretvorilo se u zajednički poduhvat cijelog sela.
„Na kraju smo bili potpuno iscrpljeni. Krvarili smo, bili prljavi, znojavi, ležali smo na zemlji, premoreni, jeli pirinač rukama. Nije bilo zajedničkog jezika među nama. Ali kad pogledaš čovjeka pored sebe, a on je jednako slomljen kao ti, pomisliš, svi smo isti, svi smo ljudi“, prisjeća se Booth.
To iskustvo promijenilo je njegov pogled na život i kasnije oblikovalo način na koji vodi posadu. Kaže da je iz Indije ponio dublje razumijevanje poštovanja, jednakosti i otpornosti.
„Svi želimo iste stvari: hranu, sklonište, društvo, šest stopa prostora da legnemo i neki oblik rada koji nam daje osjećaj postignuća. I porodicu“, kaže Booth.
Upravo iz tog životnog i profesionalnog stava nastala je Phi. Naumenko je želio jahtu koja neće ličiti ni na jednu drugu. Booth i vlasnik godinama su razvijali koncept, analizirali dizajne, razgovarali o tome šta funkcioniše, a šta ne, dok se projekat postepeno pretvarao u porodični poduhvat. Boothova supruga Lynette preuzela je ljudske resurse i nabavku, a oko projekta se formirao mali, blizak tim.
Phi je nazvana po grčkom slovu koje označava savršen odnos, a sama jahta zamišljena je kao potpuno custom projekat, sa trupom inspirisanim jedrilicama i rješenjima koja su zahtijevala brodogradilište spremno da izađe iz standardnih okvira. Royal Huisman je prihvatio izazov.
„Drugi veliki graditelji rekli su: mi to ne radimo tako. A Royal Huisman je rekao: nikada nismo radili ništa slično, ali možemo“, kaže Booth.
Zato je za njega naročito bolno što jahta, nakon godina rada, inovacija i posvećenosti, stoji neiskorišćena. U njegovom doživljaju, Phi nije samo brod. Ona je dio porodice, rada i identiteta.
„Phi doživljavam kao svoje treće dijete i prije četiri godine joj je dijagnostikovana leukemija. Četiri godine bola i patnje. Šta da uradim? Da ustanem i odem? Ne dolazi u obzir.
Zavrnem rukave, radim ono što me je otac naučio da radim, spustim glavu i nastavim. A ova leukemija je izlječiva“, kaže Booth.
Nakon što je britanski Vrhovni sud odbio žalbu u slučaju Phi, tim se okreće Evropskom sudu za ljudska prava. Booth vjeruje da je zadržavanje jahte rezultat političke odluke donesene u trenutku velikog pritiska, a da sadašnja vlada nema jednostavan način da iz te odluke izađe.
„Jedini način na koji će nas britanska vlada pustiti jeste ako se rat završi, a tada ne možemo tražiti odštetu, jer razlog za zadržavanje više ne postoji. Zato, lično, vjerujem da su taktike odlaganja na djelu“, kaže on.
Za širu superjahting industriju, slučaj Phi otvara ozbiljno pitanje pravne sigurnosti. Ako jahta vlasnika koji nije sankcionisan može godinama biti zadržana na osnovu političke odluke, onda se postavlja pitanje šta to znači za druge vlasnike, brodove i jurisdikcije.
Booth, međutim, ne govori samo kao kapetan, već kao čovjek koji odbija da napusti ono što smatra svojim životnim projektom.
„Za mene je to sada pitanje časti. Zbog porodice vlasnika, zbog moje porodice, zbog mog sopstvenog osjećaja postignuća. Ako odem, zauvijek bih bio poražen, a to jednostavno nije u mojoj prirodi“, kaže.
Uprkos svemu, Booth i dalje razmišlja o novim projektima. Radi na zamjeni za Phi Phantom, prateće plovilo izgrađeno za Phi, i ponovo se bavi dizajnom, trupom i propulzijom. Kaže da nikada nije bio na moru na nečemu poput Phi i da je njen trup, u plovidbenom smislu, izuzetan.
Na kraju, njegova priča ostaje priča o lojalnosti, ali i o cijeni koju takva lojalnost nosi. O jahti koja stoji, kapetanu koji ne odlazi i projektu koji je prerastao granice brodogradnje.
„Ostajem uz Phi dok se ne dođe do kraja“, kaže Booth. „A onda idem na krstarenje. Želim to i potrebno mi je.“
Izvor: superyachtnews.com
