Izvor fotografije: Shutterstock.com
Za oko jednu milijardu godina očekuje se da će Sunce iscrpiti vodonično gorivo u svom jezgru i proširiti se u crvenog džina. Kako bude raslo, intenzivna toplota ogolila bi Zemlju od okeana i atmosfere. Naučnici vjeruju da bi planeta na kraju mogla biti progutana.
Kasnije bi se Sunce urušilo u blijedog bijelog patuljka, ostavljajući Sunčev sistem hladnim i prigušenim. Još dalje u budućnosti, za oko 100 biliona godina, očekuje se da će univerzum prestati da stvara nove zvijezde.
Nova studija tvrdi da život na Zemlji možda ne mora završiti sa tim događajima. Umjesto napuštanja planete, istraživači iznose niz teorijskih inženjerskih projekata osmišljenih da Zemlju održe nastanjivom bilionima godina.
Predlozi se oslanjaju na tehnologije koje su daleko izvan današnjih mogućnosti i namijenjeni su istraživanju onoga što bi fizika na kraju mogla dozvoliti, a ne onoga što se sada može izgraditi.
Ogromni sunčani štit mogao bi blokirati crvenog džina
Prvi izazov bio bi zaštititi Zemlju od Sunca koje se širi. Studija predlaže postavljanje ogromnog sunčanog štita u Lagrangeovu tačku 1, gdje se gravitacija Zemlje i Sunca međusobno uravnotežuje.
Drugo rješenje smanjilo bi veličinu štita korišćenjem teškog sidra povezanog karbonskim užetom dugim dva miliona kilometara, odnosno 1,2 miliona milja. Sam sunčani štit nalazio bi se neposredno izvan Mjesečeve orbite. Prema predlogu, materijal sa patuljaste planete Ceres i mali dio Mjeseca mogli bi obezbijediti sirovine potrebne za izgradnju ove strukture.
Fuziona energija mogla bi zamijeniti prirodnu sunčevu svjetlost
Blokiranje sunčeve svjetlosti uklonilo bi i Zemljinu toplotu i svjetlost. Kako bi se oboje nadomjestilo, istraživači predlažu prikupljanje vodonika i helijuma sa Jupitera, gdje bi fuzioni reaktori mogli raditi duboko u atmosferi planete. Energija bi se zatim prenosila kroz mrežu releja prije nego što bi bila usmjerena nazad ka Zemlji kao vještačka sunčeva svjetlost.
Zemlji će možda biti potrebna šira orbita
Čak i uz sunčani štit, Zemlja bi i dalje morala da se udalji od Sunca. Umjesto oslanjanja na ponovljene bliske prolaze velikih asteroida, studija predlaže ispaljivanje kontinuiranog mlaza čestica kiseonika, iskopanog sa Jupitera, pored Zemlje. Gravitacija tog snopa postepeno bi gurala planetu u širu orbitu, izbjegavajući rizike povezane sa preletima asteroida.
Unutrašnjost Zemlje bi se takođe vremenom hladila, što bi na kraju usporilo tektonsku aktivnost koja reciklira hranljive materije i oblikuje površinu planete. Kako bi se to spriječilo, istraživači predlažu dopremanje malih količina antimaterije u Zemljino jezgro. Nastalo oslobađanje energije moglo bi obezbijediti dovoljno toplote da geološki procesi planete ostanu aktivni.
Zaštita Sunčevog sistema od budućih sudara
Studija razmatra i prijetnje izvan Sunčevog sistema. Kako Mliječni put bude ulazio u interakciju sa galaksijom Andromeda za više milijardi godina, zvijezde u prolazu ili drugi masivni objekti mogli bi promijeniti putanju Sunčevog sistema.
Istraživači predlažu da bi snažan snop vodonika ispaljen u blizini Sunca mogao postepeno pomjerati orbitu Sunčevog sistema kroz gravitacione efekte, pomažući mu da izbjegne opasne susrete tokom ogromnih vremenskih razmjera.
Zašto bi ostanak na Zemlji mogao biti bolja opcija
Autori tvrde da bi očuvanje Zemlje moglo zahtijevati znatno manje energije nego transport čovječanstva u drugi zvjezdani sistem. Takođe sugerišu da bi unapređenje infrastrukture za svemirsko rudarenje i planetarni inženjering moglo donijeti praktične koristi mnogo prije nego što se pojave tako udaljeni izazovi.
Iako predlozi ostaju izrazito spekulativni, studija predstavlja ambicioznu viziju načina na koji bi napredne civilizacije mogle produžiti nastanjivost Zemlje. Umjesto da se sudbina planete posmatra kao neizbježna, istraživači tvrde da bi granice opstanka na kraju mogle zavisiti od granica inženjeringa.
Izvor: greekreporter.com
