Izvor fotografije: Shutterstock.com
U osnovnim morfometrijskim podacima o zalivu Boke Kotorske, piše između ostalog da je njegova ukupna površina 87,33 kvadratna kilometra, a ukupna dužina obale 105.7 kilometara. I na tako malom, „unikatnom“ prostoru, pod jedinstvenim nebeskim svodom, ima čak sedam ostrva-otoka i na svakom od njih arheološki dragulji, tragovi milenijuma i prethodnih civilizacija.
Boka je i zvanično jedan od deset najljepših zaliva na svijetu, a dobar dio njenog kulturnog i duhovnog nasljeđa nalazi se pod zaštitom specijalizovane agencije Ujedinjenih nacija (UNESCO).
Ergo, ovdje je moguće nabrajati još „opštih mjesta“, sve u nadi da ih neko kome ni te elementarne činjenice nijesu poznate, pročita i „procesuira“. Pa da sjutradan drugim očima počne da gleda svijet oko sebe. Da doživi bokeški univerzum, u kome je hiljadu godina živio kosmopolitizam, po prirodi stvari, jer su imperije svraćale, ostajale neko vrijeme, odlazile, a nama u naslijeđe ostavljale svojevrsni duh i širinu razumijevanja različitih, a tako sličnih i uglavnom istih.
Može li „novo doba“ razumjeti neprocjenjivu vrijednost toga kapitala? Može li kulturno naslijeđe biti iznad srebroljublja neukih i bahatih?
Zamislimo nezamislivo, da, recimo, poznatu bokešku legendu o „Tre sorelle“ (tri sestre), Fiomeni, Gracijani i Rini (Nera, Bjanka i Roza), neki turistički „guru“ podigne na nivo nematerijalne kulturne baštine i od toga naprave turističko hodočašće. Da je čuje svijet, da to postane nezaobilazna lokacija, da bude, što da ne, na CNN jednog dana, kao onda kad je na toj globalnoj mreži objavljena senzacionalna reportaža o „skrivenoj ljepoti“ bokokotorskog zaliva i o njegovom prirodnom zaleđu („Wild beauty Montenegro“).
Ili, da onaj radoznali, bogati i dokoni svijet, koji siđe sa kruzera usidrenih u Kotoru, čuje (i ponešto od preostalog vidi), o drevnom carstvu Ilira, o kraljici Teuti, koja se pred Rimljanima povukla na brda iznad Risna, a legenda kaže da je nastavila da živi u brdima iznad grada, odakle je povremeno izlazila na obalu zaliva, kako bi ukrala boju moru i tako osvježila boju svojih očiju.
Kakva bi to bila atrakcija: stazama kraljice Teute! Noćna tura!
A, sve nabrojano je tek nekoliko dragulja iz nepregledne bokeške riznice stvaralačkog duha, legendi, artefakata, dokumenata, čija je vrijednost neprocjenjiva, a kojoj se još iskreno ne dive samo oni koji je ne razumiju.
Kad jednom zauvijek iz vokabulara bude izbačena grozna, birokratska riječ „valorizacija“ (sa „tvrdim R“), onda će ono što je priroda spontano vijekovima „valorizovala“ doživjeti svoju renesansu.
Boka podrazumjeva plovidbu, a ne beznadežno plutanje. Čuvanje nasljeđa a ne destrukciju. Brigu o svakom „đardinu“, a ne betonski „brutalizam“ i prizori Armagedona.
Autor: Nikola Vlahović
