Izvor fotografije: S-motion / Shutterstock.com
Da li je istorija zaista učiteljica života (historia est magistra vitae)? Jedna od nenaučenih lekcija ove vazda zloupotrebljivane nauke, mogla bi makar da opomene i podsjeti koliko je važno pogledati iza sebe, kako bi put u budućnost bio jasniji.
Ova koja slijedi, govori o davno izgubljenim putevima i savremenom bespuću…
Pred kraj XIX vijeka, kad su parne mašine uveliko radile i kad su nove industrije i novi putevi dramatično mijenjali život, u Boku Kotorsku je stigla željeznica!
Počelo je sasvim namjerno, željom susjeda iz dubrovačkog zaleđa da spoje ono što je „Napoleon razdvojio“.
Tako je dana 14. avgusta 1897. godine, na adresu K.K.Eisenbahn Ministerium, Beč, primljena jedna Molba, ne obična, nego: „Preponizna molba Njegovom apostolskom veličanstvu, Franju Josipu I“, koju je potpisalo „Opštinsko upraviteljstvo Cavtata“, kojom „smjerno moli da se udostoji premilostivo narediti, da se projektovana pruga Trebinje-Herceg-Novi, bude graditi tako kako će ovom žiteljstvu biti od prave koristi i blagodeti“.
I bi tako. Car se „premilostivo udostojio“, pa je ubrzo, tom željezničke prugom spojio Dubrovnik, Trebinje i Herceg Novi, sve do Zelenike.
Boka je tako dobila još jednu važnu vezu sa ostatkom Dalmacije i kontinentalnim dijelom drugih južnoslovenskih krajeva u Habsburškoj monarhiji.
Luka Zelenika, u blizini koje su tada sagrađena dva, za ono vrijeme vrhunska hotela, bila je važno tranzitno mjesto, gdje je ljetovala i porodica „Njegovog apostolskog veličanstva“. Roba je iz te luke odlazila i dolazila, putovalo se parobrodima odatle. Bila je to prva slika bolje strane budućeg globalizma: na starim slikama iz tih vremena, vide se na istoj palubi i raskošne dame i bogata gospoda, ali i lokalni težaci i „običan svijet“. Bila je to, kao i uvijek, kosmopolitska Boka.
Ali, luka Zelenika imala je i svoju neobičnu ulogu u istoriji XX vijeka: zlosrećni „ujedinitelj“, Kralj Aleksandar, isplovio je odatle vojnim brodom-razaračem „Dubrovnik“, na put bez povratka, za Marselj.
Na početku drugog velikog svjetskog sukoba, ondašnja Vlada Kraljevine Jugoslavije (jedan njen dio), otplovila je sa državnim zlatom u pravcu „saveznika“. Nešto od toga zlata popadalo je, kažu, iz sanduka „ispod mula“ u Zelenici. Poslije dva svjetska rata, ronili su tu neki zalutali „lovci na zlatne poluge“, ali ih nisu našli.
Jedini preživjeli hotel, vlasništvo porodice Mađar, ostao je otmeno da propada, do današnjih dana. Na diku i ponos nerazumnih projektanata maglovite budućnosti.
Željeznica je ukinuta 1967. godine, a u starim željezničkim „postajama“, ostali su Morzeovi telegrafi, prastari telefoni „na navijanje“, i mnoge druge, danas svakako muzejske vrijednosti. Herceg Novi nikad nije napravio željeznički muzej, za sjećanje na vrijeme kada je parna lokomotiva „fišćala“, pored obale, na putu za Dubrovnik, Mostar i Sarajevo.
U vrijeme stvarnog života luke Zelenika, sa njenog pristaništa su tokom sezone odlazili bogati Amerikanci, Englezi, Njemci, Holanđani, brodom „Liburnija“, na krstarenje prema Kotoru i Dubrovniku. Na drugom dijelu pristaništa teretni brodovi su pristajali, ukrcavao se teret i odlazilo preko mora i okeana.
Onda je došla druga epoha, krenulo se u smjeru destrukcije, arivali su na svako mulo bokeško oni kojima ni istorija ni geografija nisu bili „učiteljice“. Umjesto otvorene luke, Zelenika je dobila „ekološku cementaru“ po sred pristaništa. Narod se pobunio, ali se taj glas nije čuo dalje od opštine. Naselje je ostalo neuređeno i zapušteno. Upadljivo „disonantno“ u odnosu na božju ruku koja je ovaj dio zaliva Boke takođe darivala prirodnom ljepotom.
Više od pola vijeka je prošlo od zadnjeg voza koji je uzanom („uskotračnom“) prugom, otišao u pravcu Konavala, Dubrovnika, Trebinja, kroz Popovo polje do Mostara i Sarajeva. Bila je to simbolična najava „boljih vremena“ u kojima ima sve više granica a sve manje stanica.
Autor: Nikola Vlahović
