Izvor fotografije: Shutterstock.com
Multinacionalna kompanija TourRadar, jedna od tri najveće svjetske online turističke berze (prema stručnim procjenama, zapravo je najveća!), duže od jedne decenije nudi Crnu Goru kao turistički raj svojim klijentima, globalnim turoperaterima i predstavlja je kao atraktivnu, ističući prije svega Boku Kotorsku i njena istorijska mjesta, posebno Kotor i Perast.
Pomenuta kompanija posluje na tri kontinenta (Amerika, Evropa, Australija), promet joj se mjeri u stotinama miliona eura i dolara i prodaje turističke aranžmane svake važnije svjetske destinacije a značajan je faktor i svjetskom kruzing turizmu. I na istaknutim ponudama takvog globalnog giganta, našla se i mala Crna Gora, u konkurenciji najrazvijenijih, najpoznatijih i najbogatijih u ovoj industriji.
Ovo se, naravno, nije desilo akcijom crnogorske turističke politike (jer, takvo nešto jedva da postoji, u pravom smislu tih riječi), nego izborom stručnih timova ove kompanije.
Glavni razlog zašto je Crna Gora na ovaj način uvrštena među istaknute ponude najveće online turističke berze na svijetu, svakako je njena prelijepa priroda, činjenica da je u pitanju klimatski raj, a posebno zato jer je Boka Kotorska u svjetskim medijima postala svojevrsni ID ove države, njena reprezentativna lokacija. Konačno, treba reći da i najveći globalni internet pretraživač, Google, Crnu Goru najčešće “prepoznaje” po fotografijama peraštanskih ostrva, Gospa od Škrpjela i Sveti Đorđe.
Prekookeanski ploveći gradovi, kruzeri, prepuni turista iz cijelog svijeta, dolaze u bokokotorski zaliv upravo zbog nadrealnih prirodnih ljepota i istorijskih naselja i gradova ovog skrovitog fjorda, kako ga je američka TV mreža CNN nazvala u jednoj dužoj reportaži.
Sigurno je da Boka Kotorska i Kotor kao grad i luka dijele istu sudbinu sa gradovima poput Venecije, Dubrovnika i drugih atrakcija Mediterana, zbog “prekomjernog turizma”. Ipak, lokalne samouprave imaju prirodne razloge za nalaženje načina za takozvani održivi turizam. U prilog tome, tu su i činjenice da je u 2023. godini, prema zvaničnim podacima, Luka Kotor sa prihodom od 4,16 miliona eura i bruto dobiti od 1,45 miliona eura, imala promet za 20 odsto više nego rekordne 2019. godine (mada je 2023 u luku uplovilo manje kruzera nego te 2019).
Prethodna Vlada Crne Gore se sa nekim podacima takođe “isprsila”, nakon dužeg sabiranja i oduzimanja, pa je saopštila da je u 2023. godini ostvareno ukupno 1.437 milijardi eura od turizma, ističući posebno: “što je za nekih 400 miliona više u odnosu na, do sada, najbolju sezonu iz 2019. godine kada je prihodovana jedna milijarda”.
Bila bi to jedna ozbiljna izjava da nije bilo i dodatne, tragikomične opaske, kako je “vođena stroga kontrola rashoda tako da je Luka Kotor bila jedino javno preduzeće bez ijednog novozaposlenog u posljednje dvije godine”.
I, to je sa najvišeg mjesta tada rečeno. U prevodu to znači da je onoj milijardi i po eura od turizma doprinijelo to što niko dvije godine u Luci Kotor nije zaposlen!
Ali, to je tek jedan od onih komičnih nastupa neupućenih crnogorskih zvaničnika, stručnih za verbalna nadigravanja o tome ko je bio na pravoj, a ko na krivoj strani u davnoj prošlosti, ali ne i za savremena životna pitanja kakva su pomorstvo, turizam, energetika, prehrambena industrija, ekologija, životni standard, ili, ne daj bože, ljudska prava i uređena pravna država.
A, evo kako izgleda jedno od temeljnih pitanja od kojih uglavnom zavisi i budžet Crne Gore…
Kotorska opština ima tek oko 23.000 stanovnika a godišnje samo stari grad posjeti oko 600.000 turista. Na primjeru Kotora i čitave Boke Kotorske sa Budvom zajedno, može se “kao na dlanu” vidjeti kako funkcionišu dva potpuno paralelna svijeta, dvije planete u dvije različite galaksije.
Jedan je onaj histerični rentijerski lokalni svijet (pomognut nesuvislim i bez ikakvog pokrića optimističkim izjavama “turističkih vlasti sa vrha”) koji daje realnu sliku skoro nepostojeće turističke politike Crne Gore. Sliku anarhije.
Sasvim drugi je onaj veseli, radoznali i šareni narod iz bijelog svijeta koji dolazi da vidi ono što je priroda dala ili božja ruka ostavila pod ovim nebom. Oni su uvijek dovoljno kratko gosti u Crnoj Gori da ne vide ono što inače ne bi valjalo da vide.
Nešto ranije, na kraju 2022. godine, sabrano je oko 300.000 eura turističke takse u Kotoru, a od te, teškom mukom stečene dobiti, na kraju godine je preko 100.000 eura dobila jedna “balkanska muzička zvijezda” za doček Nove godine (još toliko je nagrađeno još par takvih “zvijezda” u Budvi, Herceg Novom, Tivtu…). I, tako svake godine ispočetka.
Bokokotorska naselja, sa infrastrukturom dvostruko manjom od narastajućih potreba, hronično pate i za vrijeme ljetne turističke sezone i van nje. Vodovod, kanalizacija, elektromreža (puteve ne pominjati!), sve se to nalazi u “labavom” ili vrlo lošem stanju koje traži ozbiljne investicije i stalna održavanja. I to stanje traje toliko dugo, da je potpuno nemoralno (i nenormalno), skoro bezumno, davati veliki novac raznim “balkanskim zvijezdama”, iz prošlog i novog vijeka, zarad par sati novogodišnjeg svenarodnog veselja. Jer, Crna Gora i njene primorske opštine posebno, imaju sve razloge da preskoče barem jedne godine ovakve troškove, da sa ušteđenim novcem urade nešto pametnije.
Kad se u medijima pojavi vijest da se u kotorskom zalivu nalazi, na primjer, “pet kruzera sa oko 6.000 putnika i preko 2.000 članova posade”, treba se pitati: šta čini vrhovna vlast Crne Gore da priču o održivom turizmu vidi dalje i dublje od te fraze?
Jer, niti puni kruzeri “dolaze” sa nebesa, niti se podrazumijevaju, niti je stara naselja Perast, Kotor, Risan, Budvu…gradio nepoznati investor blizak poznatom “visokom funkcioneru”.
Nije loše pomenuti savremenim stratezima lokalnog razvoja, da se dokument o prvom pravnom obliku komunalnog uređenja iz 1616. godine nalazi u Statutu Kotora, štampanom u Veneciji te vrlo davne godine. Ni danas, u XXI vijeku, nema mu se šta dodati.
Ali, imalo bi mnogo šta da se uradi kako ova drevna urbana cjelina ne bi i konačno bila žrtvovana, prebrisana i doslovno srušena u ime i za račun novih Varvara, kao i čitava Boka kojoj prijete posljedice prekomjerne izgradnje.
A, uzroci tome su znatno dublji. I njih treba često i dovoljno glasno ponavljati, da bi neka nova svijest i savjest učinili neko dobro na ovom malom ali neopisivo važnom prostoru, pečatu velikih civilizacija i putokazu kako treba dalje.
Zbog demografske drame, migracija, promjena kulturnih obrazaca i brojnih drugih faktora, prvi put u milenijumskoj prošlosti, veći dio stanovništva bokokotorskog zaliva nema više skoro nikakve veze sa morem, niti preko pomorstva, niti preko ribarstva, niti preko tradicionalne arhitekture u priobalju ili kulture i stvaralaštva vezanog za mediteranski život uopšte.
Vidljivi su samo puki ostaci nekadašnje, duhom prebogate zajednice, koji danas služe jedino kao dekor promoterima savremene egomanije nove klase i njenih “izabranih predstavnika”.
Boka Kotorska je neznanjem, a ponajviše samovoljom i nasiljem povlaštene kleptokratije, postala pozornica apsurda. Ima toga na raznim primjerima. Jedan od njih, dešava se sada, “u realnim vremenu”, prave se ankete, poput one sa pitanjem: treba li Boki izgradnja ribarskih luka (a, jedan od nezaobilaznih uslova za ulazak Crne Gore u Evropsku uniju je upravo ribarstvo, iz poglavlja 13).
Opet se pojavilo pitanje nadležnosti, jer se i resorni ministar požalio javnosti da “lokalne vlasti više žele da na pojedinim lokacijama vide turističke rizorte umjesto ribarskih luka”. A, tu su i brojke da prikažu stanje kakvo jeste: Crna Gora, što na Jadranskom moru, što na Skadarskom jezeru, ima oko 250 profesionalnih ribara, a sa druge strane više od 300 sportskih ribolovaca (šta god taj termin značio u državi gdje sve ima dvostruko značenje).
Ribarstvo je u Boki Kotorskoj nekada bilo način života, proizvodilo je određenu kulturu življenja i privređivanja, stvaralo jedan kreativni mentalitet i davalo “oslonac životu”.
Danas, zvanično, Crna Gora nema nijednu izgrađenu luku “za prvi iskrcaj ribe”, a strah od Evropske unije da će “doći” i “da će naše resurse u budućnosti loviti moćna ribarska flota EU, jer su riblji resursi zajednički u EU“, javno je izrazilo i Udruženja profesionalnih ribara na moru i Nacionalnog udruženja proizvođača ribe Crne Gore.
Da li je nadležnima u Crnoj Gori palo na pamet da prošetaju obalom Jadranskog mora, uzduž Dalmacije do Istre, da pogledaju kako se taj isti proces obavio prilikom procesa pridruživanja EU? Nije. Čak ni u rijetkim pauzama dok se bave poetikom banalnosti i besmislenim identitetskim pitanjima. A, da jeste, saznali bi da ni susjedna Hrvatska nije spremno dočekala ovo pitanje, pa dok se prestrojila, dok je modernizovala i uskladila zakone i organizovala ribarsku industriju po standardima EU, prošlo je dosta vremena.
Najjeftinija su tuđa iskustva, a najskuplja ona svoja. Crna Gora ima od koga da tu nauku savlada, od onih koji su već platili cijenu inertnom odnosu prema svojim ključnim interesima.
Tako je ne samo u ovoj oblasti nego u svim sferama društveno ekonomskog bića ove zemlje.
Činjenica je i to da Crna Gora ima, kao rijetko koja država sličnog gabarita (pa i znatno većih), sve mogućnosti da upravo preko svoje morske obale i njenog zaleđa, podigne svoju ekonomiju, životni standard, potraži najbolje kulturološke obrasce, brendira svoj turizam na novi način i napravi istorijski otpor evidentnoj devastaciji svih vrijednosti koje još ima.
U suprotnom, perspektiva je da bude tranzitna zona evropskih i prekookeanskih turista na putu za Albaniju, koja je na svaki način sve bliže Grčkoj što se njen turizam više razvija. A, Grčka nije samo turizam, nego je i pomorska velesila.
I, o tome u Crnoj Gori treba da razmisle oni koji tek uče šta je more, šta je pomorstvo, turizam, ribarska industrija, šta je mediteranska kultura i kako se dobro može od nje živjeti kad se ona čuva, održava i na pravi način predstavlja onima koji 12 mjeseci godišnje dolaze na prastara mediteranska izvorišta evropske civilizacije.
Da, 12 mjeseci. Jer dok turizam u Crnoj Gori bude gubitnički vezan za ona tri ljetna mjeseca, kad traje panična trka (što više zarade, sa što većim cijenama, za što kraći period), dotle će trajati tužno propadanje svih fundamentalnih prednosti koje ova država ima, a vezane su za more.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
