Izvor fotografije: Shutterstock.com
Prošlost, kad se suoči sa sadašnjim vremenima, zna i da šokira i da zabrine. Evo, recimo: u XVII i XVIII vijeku Boka Kotorska je bila pomorska velesila, imala je preko 300 brodova duge plovidbe i do 300 manjih, koji su godišnje zarađivali preko 200.000 mletačkih zlatnika (ogroman novac za ono vrijeme).
Nije loše podsjećati na ove činjenice. Stalno, što češće. I na mnoge druge činjenice kojih ima u službenim dokumentima i prepiskama, privatnim arhivama, te spomeničkim, umjetničkim i sakralnim artefaktima, kojih ima na svakom koraku u ovom zavodljivom zalivu, koga su tokom proteklih vijekova mnogi prisvajali, neki sa puno ljubavi, zaštitnički, sa razumijevanjem, a neki, brutalno i osvajački, bez osjećaja za ovaj jedinstveni krajolik i njegovo prebogato kulturno naslijeđe. Baš kao i danas.
U tom pravcu treba gledati i na jednu zaboravljenu, duhovitu, ali svakako plemenitu pedagošku ideju, o pisanju jednog „Praktikuma za neupućene“, koji bi bio od koristi novom i vrlo koloritnom građanstvu Boke Kotorske, onome koje još nije shvatilo bokešku riznicu dobrote, kulture, estetike, mirisa i ukusa, te nekim čudom još preživjele renesansne palate i barokne detalje u svakom uglu kamenih gradova-spomenika.
Pred očekivanu turističku invaziju treba znati da je sve prethodno nabrojano, zapravo vrhunska turistička ponuda. Jer je turizam način života.
Turizam je čuvanje tradicionalnog, uprkos modernom.
Turizam nije lov na ljude ispred autobuskih stanica, aerodroma, taxi stanica…Turizam nije hajdučko-uskočki desant na tek pristigle goste. Turizam nije galama i prljavština, uzimanje otomanskog „harača“ na svakom ćošku i potpuno odsustvo osnova opšte kulture.
U „ležernim“ vremenima, krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, dakle, dok je još bilo „Periklovo doba“ domaćeg turizma, još se moglo i na svakom dijelu obale slobodno sunčati. I strani i domaći, zajedno. I, nekim čudom, niko nikome nije smetao. Nigdje nije bilo debelih bedema nove klase, nigdje „kaznene ekspedicije“ dresirane da naplati svaku stopu na plaži…
Valja se sjetiti (ko još pamti), da su sve tri bokeške opštine imale „ministra za cvijeće“. U jednoj od njih je, ne samo o cvijeću, nego svom mediteranskom bilju, vodio računa vrhunski inženjer hortikulture.
No, bolja prošlost je u svakom smislu prošlost. A, „majka svih pitanja“ je vezana za sadašnjost i budućnost: šta bi bilo (u goroj varijanti-šta će biti), ukoliko bageri Svetog Investitora, odakle god došao, zaoru i ovo što je ostalo od Boke?
Kojim će se onda „turističkim proizvodom“ dičiti oni koji znaju toliko da je more slano, ali zdušno uvode nove, varvarske termine, poput onoga koji glasi: „Prihranjivanje plaže“. Što u slobodnoj interpretaciji znači zasipanje bokeške obale drobljenim (usitnjenim) pijeskom iz kamenoloma. A, more ga neće.
To i slično tome (a, ima toga!), ne govori o razumijevanju turizma, očuvanja priobalja, brizi za opšte dobro, niti govori o razumijevanju Boke Kotorske i njenog nasljeđa i kulture. A, i turisti nisu indijski fakiri da leže na plaži kao na brokvama. O tome je ovdje riječ. Potrebni su kao nikada ranije, pamet, stručnost, kultura, ljubaznost, stil, znanje i briga za svoje podneblje. Potrebni su novi čuvari Renesanse. A, ima ih, mada su malobrojni, glas im se daleko čuje. O tome svjedoči i jedno ozbiljno naučno istraživanje, sažeto u knjizi poetičnog naziva „Bokobran“.
Odbraniti Boku. Čisto kulturološko, ali i egzistencijalno pitanje. Ni više ni manje od toga.
Autor: Nikola Vlahović
