Izvor fotografije: Okunin / Shutterstock.com
Usvom traganju za boljim životom, Bar se obreo na „pjenu od mora“. Uvala podno rta Volujica bila je, kasnije će se ispostaviti, prolazna stanica. Mogao je Bar poći u nekom drugom pravcu da je neko, kome je moglo biti, vidio drugačije. Možda je Pristan mogao biti naš Portofino. Barsko polje je možda moglo biti Palm Beach, Volujica možda Park šuma. Nažalost, ništa od toga.
Kralj Nikola je oslobodio Bar. Vjenčajući Crnu Goru s morem, u miraz nam je svima donio luku. Želja mu je bila da malu Crnu Goru poveže sa svijetom. Da omogući svijetu da dolazi kod nas, a nama da idemo u svijet. Od tada do danas, nijesam siguran da su mnogi to iskoristili. Prvi ili među prvima u svijet tj. Italiju proputio je slikar Pero Poček. Uspio je Pero da ljudima „na te strane“ pokaže da među onim epskim gorštacima ima i poneko sa malo lirske duše.
Počela je luka sa drvenim dokovima, na koje su pristajale drvene barkase, trabakule, poneki jedrenjak. Kasnije nastaju nasipi, stižu betonski blokovi. Izgradnjom lukobrana dobila je svoj okvir. Bezmalo će 150 godina kako se naša luka „graducka“. Portofino živi svoj mondenski život, Palm Beach je stjecište najbogatijih poslovnih ljudi. Volujica, onako oglodana i rošava, gleda nas u svoj svojoj patnji, a mi to samo ćutke posmatramo.
Nijemi svjedok te lučke evolucije, koji onako stidljivo, sa strane, bez velike pompe stoji jeste Gat 5. Brzo je dobio svoju ulogu u odrastanju luke. Funkciju koja mu je bila namijenjena bespogovorno je ispunjavao i ispunjava dan danas. Znali su da ga malo našminkaju, nakinđure, ali on kočoperno stoji i svima nama govori ko je glavni. Pored svog redovnog posla, pružao je i nama, djeci iz njegovog komšiluka, mogućnosti da se zabavljamo. Skakalo se sa njega na glavu, noge – lasta, bomba, prelom. Pecala se riba, dočekivali razni čamci i jahte. Kad smo bili na Gatu 5, kao da smo bili negdje na drugom kraju svijeta. Pružao nam je neku drugu perspektivu. Iz njegovog naručja, gledali smo Bar drugim očima.
Barski ribari su nalazili utočište u njegovoj zavjetrini, za njihove, od bure ili juga, izmučene barke. Na tada neuređenom dijelu, koji je sada zaposjela ratna mornarica sa svojim brodovljem, bili su improvizovani vezovi. Ribari su čistili mreže, slagali parangale, namotavali karole i spremali se za odlazak na, za njih samo poznatu, kotu ili seku. Rado smo se šunjali oko njih i slušali njihove vesele priče, doskočice, šale.
Posebnu pažnju privlačila je velika, drvena, plava barka. I barka i njen vlasnik bili su originalni. Stevo Grk!Važio je za najboljeg ribara. Sezona gofova, znalo se, počinje kada Grk ulovi prvog. Njegove seke niko nije mogao da dokuči. Ljubomorno ih je čuvao. Rijetko je dolazio praznih mreža. I danas se priča o ulovljenoj ajkuli, dugačkoj 5-6 metara, sa kojom je vodio iscrpljujuću borbu. Poslije sati i sati borbe i ona je završila na obali, u miru i zavjetrini Gata 5. Pola Bara je došlo da vidi neman.
Mi djeca smo bili privilegovani kod Steva pa nas je puštao da stanemo tik uz nju. Strah i ushićenje prolazili su istovremeno kroz naše tijelo. Doživljaji okupljenih bili su razni, a samim tim i komentari. Stevo ih je gledao mirno, bez tika na licu, ne odgovarajući na njihova bezbrojna pitanja. Hemingvej nije znao za Steva Grka, zato je Santjago postao glavni. Da je znao Steva Grka, možda bih ja postao Manolin.
Gat 5 je bio i filmska lokacija. Živko Nikolić je čitavu scenu u njegovom kultnom filmu „Lepota poroka“ snimio na gatu. U nekoliko kadrova uskočili smo Željko, Goran i ja, kao statisti. Kultni film učini i nas kultnim. Skoro sam gledao ponovo film na TV. Malo sam se promijenio. Da nijesam znao gdje stojimo, ne bih se poznao.
Gat 5 je bio poprište utakmice vaterpolo reprezentacija Jugoslavije i SAD. Improvizovani bazen, na dijelu gata gdje se sada vežu remorkeri i pilotski čamci, okupio je tada cvijet jugoslovenskog vaterpola: Mirko Sandić, Karlo Stipanić, Zoran Janković, Đorđe Perišić, Ozren Bonačić… Povod je bila promocija vaterpola i najava izgradnje vaterpolo bazena u Baru. Nije bilo daleko od te realizacije, otud su i ove sportske gromade željele da doprinesu bar dijelom. Tada su to radili onakvi, danas nam o tome pričaju i pokušavaju neki čudni ljudi.
Gledaoci, načičkani na samoj ivici, nazovi, bazena, uživali su u sportu koji smo do tada imali prilike da gledamo samo na TV. I ja sam bio na samom rubu. U čvrstom očevom zagrljaju zdušno sam navijao. Razultat sam zaboravio. Na kraju utakmice, sasvim slučajno, našao sam se u podnožju Mirka Sandića. Bio je tek izašao iz vode, mokar i onako golem… Imao sam osjećaj da se sva planina nadvila nada mnom. Možda je i to razlog zašto sam zaboravio rezultat. Dva dana kasnije, odigrana je još jedna utakmica u bazenu tada velelepnog hotela „Internacional“ u Budvi. Snove o izgradnji bazena raspršio je zemljotres.
Odrastanje je bilo zaista bezbrižno. Igrali smo se ispred zgrade, gdje je bio urbaniji dio. Iza zgrade, na stadionu, malom parku, parapetu, plaži, za nas važniji, divlji dio. Jednog jutra, kao po običaju, trka po igralištu, pa do parapeta, sa namjerom da ga preskočim i završim na plaži. Kako sam se dočepao parapeta, prebacio sam pogled preko i ostao zapanjen. Neka neman je zaposjela naš Gat 5. Brže nego sam i mogao da pretpostavim našao sam se u stanu i onako stravljen ispričao što sam vidio. Roditelji su rekli da je stigao feribot i da će da saobraća na liniji Bar-Bari. Kasnije sam shvatio da je ono što mi je izgledalo kao razjarene čeljusti, u stvari, podignuta pramčana rampa. Ulaz za velika i mala auta; putnike, posadu, sve one sretnike… Nekako mi se nije uklapao u ambijent. Pedeset nijansi plavog neba i nekoliko zelenih sa Volujice, narušavale su njegove oštre linije i crno-bijelu boju. Kao da se neki kubista poigrao sa platnom impresioniste. Onog dana kad sam prvi put ugazio na njega, sve mu je bilo oprošteno. Bilo je to 1968. godine.
Te godine, zemljotres nam je ispomjerao kosti. Ostavio iza sebe pometnju. Solidarnost na djelu. Pomoć stiže sa svih strana. Tih dana tema broj jedan bila je mogućnost kupovine bijele tehnike i još ponešto iz Italije, bez plaćanja carine. Počeli su se praviti spiskovi želja. Ono što su sanjali mnogi sada je mogla biti realnost. Candy, Zanussi, Indesit… postaju dio naše svakodnevice. RAI nas je upoznao sa njima, a sad je došlo vrijeme da nam marljivo rade po kući. Feribot je stigao, podigao svoju rampu na pramcu i poželio dobrodošlicu nestrpljivim. Redovi su se slivali ka Svecu. Sa ocem i majkom koji su me držali za ruke, bili smo dio te kolone. Primicao sam se toj grdosiji i razmišljao što li me čeka u njegovoj utrobi. Zapakovane mašine sa imenima vlasnika bile su uredno posložene u tom zastrašujućem prostoru, cardeck. Naša Candy veš mašina stigla je u mali stan. Ono što je do tada prano na ruke u kadi ili nekom sicu od sada je bilo prošlost. Majci je neizmjerno laknulo. Šumila je skoro svaki dan, a mi sa nestrpljenjem čekali ishod njenih operacija.
Svetac me opčinio svojom silinom. Sebi sam se zarekao da ću i ja zaploviti s njim i vidjeti gdje on to ide. Želio sam da budem dio te priče. Desetak godina kasnije našao sam se na njegovoj palubi.
Ako je bilo nekog poznatog na brodu, mogao si naručiti nešto što bi te odmah izbacilo u prvi plan, jer to je bilo iz Italije. Očev prijatelj Stojo je bio taj koji je bez zadrške donosio uglavnom ono što je majci trebalo. Znao sam da se i ja uguram sa mojim nekim prohtjevom. Ponekad patike, vijetnamka, a najčešće farmerice. Sve što se obuklo od toga moralo je imati i svoju priču. Bez toga ništa. Da bi se našao na palubi Sveca, morao sam da situaciju pripremam malo duže. Roditelji nijesu bili baš raspoloženi da me puste na toliki put, a još samoga. Koristio sam svaku priliku da ih odobrovoljim i pokažem da mi mogu vjerovati. Nijesam nailazio na neko odobravanje, ali znao sam da moram biti uporan. Jednog dana u posjetu je došao čika Stojo. Ponudio se da me pripazi i bude mi na ruku na tom, za mene, značajnom putu. Roditelji su pristali. Mojoj sreći nije bilo kraja.
Priprema za put, odbrojavanje do dana polaska, kupovina karte, penjanje na palubu, traženje mjesta za spavanje, dolazak u Bari, šetnja ulicama, obilazak butika, cjenkanje, prva kupovina, sladoled, parče pice. Ushićenje. Pauza od četiri sata odvela me u dio grada koji se zove Feral. Kao i svaki feral koji se koristi za lakše pecanje, i meni je pomogao da se upecam. Dolazak u Bar je za mene bio povratak u surovu realnost. Bajka je završena. Tada sam znao da će putovanja biti dio mog života. Proputio sam za Bari, minimum po dva puta godišnje. Sa jednog od tih putovanja donio sam i poznanstvo sa kapetanom broda. Prišao je da se pozdravi sa društvom u kome sam i ja bio. Ni on, ni ja, nijesmo slutili da ćemo se desetak godina kasnije sresti drugim povodom. Kapetan Slobo i njegov kolega Marko dobrim dijelom su uticali svojim autoritetom na moj prijem u radni odnos u „Prekookeanskoj plovidbi“.
Sa nepunih 17 godina prikazao mi se Bari, kasnije su se otvarale druge destinacije. Putovanja su bila dio mene i to se ne može ni sa čim zamijeniti. Stojo se dohvatio kraja i pošao u zasluženu penziju, a na brodu su bili kormiral Dragan, konobar Boro, mornar Joco i još mnogi kojih se rado sjećam. Od njih su se dobijale potrebne informacije koje se moraju znati prije nego se siđe sa broda.
Mnogi mladi kadeti su osjetili željezo Sveca, naučili se vještinama pomorskog života, postali morski vuci bjelosvjetskih mora, poznati i traženi zapovjednici i upravitelji. Svi su uglavnom gazili preko Gata 5 i našeg Sveca. Danas mnogi žele da nam kažu nešto pametno, da nas nešto nauče, ali ko god nije imao svog Sveca ili Gat 5, teško da će mu to poći za rukom…
Autor: Žarko Đurišić – BARinfo
