Izvor fotografije: Iurii Dzivinskyi / Shutterstock.com
Kad je prije više od sto pedeset godina, bokeški pomorac Gašpar Ivanović platio da se kamenim pločama kultiviše put prema Gornjem Stolivu, kroz kestenovu šumu punoj hlada u ljetnim mjesecima, bilo je to i prirodno i razumljivo. Jer bokeški pomorci su uvijek svojoj grudi, svome zalivu, donosili darove, činili da se tradicija zajedništva nikad ne ugasi. I zato, uprkos svemu, nekim čudom, još uvijek danas tragovi te plemenitosti postoje. Svima koji te tragove danas koriste kao turističku atrakciju, valjalo bi reći da ta zajednička kuća nije „nečija i ničija“, nego naslijeđeno dobro koje su ostavili svjetski putnici i pomorci, koji su dovoljno vidjeli i iskusili, pa su znali da je Boka jedna, jedinstvena, mala i velika istovremeno. A, znali su i da je na kraju svake plovidbe, ma koliko duga bila, povratak na svoju pontu isto što i priča sa srećnim krajem.
Jer, životna iskušenja predaka su bila prevelika, a rizici još veći.
Vijek u kome danas žive pomorci i slični svjetski putnici, tehnološki je najsavršeniji u ljudskoj civilizaciji do sada. Uprkos tome, nikad manje nije bilo duha kreativnog zajedništva i brige za naslijeđenu kulturu.
Od tri velike fortifikacije u Herceg Novom do dragulja venecijanske arhitekture u Kotoru, nalazi se sa obje strane zaliva na stotine zapuštenih, a neprocjenjivo vrijednih relikata negdašnje estetike i duhovnih uzleta ljudi ovoga podneblja. Gašpar Ivanović, pomorac koji je prije čitavih sto pedeset godina platio popločavanje puta ka Gornjem Stolivu, danas bi vjerovatno izgledao kao simpatični osobenjak, čovjek koji je odlučio da „javno dobro“ učini ljepšim.
Ko zna, možda je u pravnim „regulama“ današnjice i zabranjeno djelovati u smislu uljepšavanja Boke. Jer „tapiju“ na estetiku, pa čak i na poimanje takve plemenitosti, ima jedna sasvim druga „škola mišljenja“, tradicionalno birokratska, otuđena i sebična.
Ali, primjerima kakav je ovaj sa početka priče, valjalo bi učiniti da se rode neki novi, slobodoumni ljudi, koji su vidjeli svijeta i dovoljno ga razumjeli, da bi u svojoj kući, u ovom dijelu Mediterana, sačuvali što se još može sačuvati.
Bokeške starine vape za učenim konzervatorima, istoričarima umjetnosti i svima koji znaju da je Boka opravdano zahtijevna: ona hoće umjetnost, hoće život u vječnosti, hoće harmoniju prošlosti i sadašnjosti.
Autor: Nikola Vlahović
