Izvor fotografije: Shutterstock.com
Mjesto priznate svjetske kulturne i prirodne baštine, Kotor, posjeduje više od 60% ukupnog nepokretnog i isto toliko pokretnog istorijskog blaga Crne Gore, i, kao što je poznato, nalazi se među ona rijetka upisana i zaštićenih područja sa liste svjetske baštine, za koji je usvojen i poseban Zakon. Uprkos tome, Kotor još uvijek nema status grada. Naime, Crna Gora po zamisli pređašnjih zakonodavaca, ima samo dva mjesta sa statusom grada (Podgoricu kao glavni grad i Cetinje kao prijestonicu).
Mada nije za poređenje sa dalekim vremenima, nikada ne treba zaboraviti da je Kotor imao autonomiju i status grada još u XIV vijeku. Takođe, Kotor je imao i Statut grada, koji je bio “više od Statuta” (kako je to govorio čuveni admiral Bokejljske mornarice Miloš Milošević), jer je sadržao odluke koje su imale snagu zakona.
Od završetka Drugog svjetskog rata, već 1946. godine, Kotor takođe ima status grada, sve do sloma jugoslovenske države i dramatičnih promjena koje su donijele neke nove zakone, uredbe, direktive pa i nove subkulturne obrasce koji su u velikoj mjeri promijenili vjekovni duh čitave Boke Kotorske.
Posljednjih godina XXI vijeka, bilo je više predloga, molbi, zahtijeva i sugestija da se izmjeni Zakona o teritorijalnoj organizaciji, u dijelu koji se odnosi na vraćanje statusa grada Kotoru.
Za taj status Kotor ima sve reference, pa i mnogo više od toga. Jer, mjesto koje je današnjoj Crnoj Gori glavni adut u predstavljanju države, s obzirom na činjenicu da predstavlja autentičnu evropsku kulturu svojim naslijeđem, nije puka arheološka nekropola kako ga pojedini od neukih glavara predstavljaju, nego živa gradska sredina sa lukom i pomorskim saobraćajem, trgovinom, visokoškolskom ustanovom (Pomorskim fakultetom), Institutom za biologiju mora, kulturnim ustanovama, festivalima i brojnim vezama sa drugim mediteranskim gradovima.
Godinama nakon jednog od Predloga o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora (dakle, dugo poslije razornog zemljotresa iz 1979. godine, kad je UNESCO po hitnom postupku uvrstio Kotor na listu zaštićenih svjetskih dobara, kako bi očuvao njegove univerzalne, bogate kulturno istorijske i prirodne vrijednosti), jedan usamljeni glas u Skupštini Crne Gore kazao je da “brojne institucije, čiji je jedini zadatak bio zaštita Kotora, nijesu ni blizu potrebnome uticali na primjenu mjera njegove zaštite, preporučenih od strane UNESCO”.
Tek 2013. godine, pojavila se jedna “incijativa” kao svojevrsni cinizam, pa je tako u Službenoim listu broj 56, iz 2013. godine objavljeno i ovakvo nešto:
“U želji da zaštiti prirodno istorijsko područje Kotora, Vlada CG je u skladu sa Ustavom, 2013. god. predložila, a Skupština usvojila Lex specialis – Zakon o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora (Sl.list br.56).
Shodno tome, a budući da su prepoznati određeni problemi u praksi prilikom primjene važećeg Zakona, Akcionim planom za sprovođenje Programa razvoja kulture u 2017. god., predviđena je i izrada Predloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora”.
Jednu čitavu deceniju nakon toga, Kotor je zamalo vraćen na listu ugroženih područja sa liste UNESCO, jer su vlasti Crne Gore, nevjerovatnom ignorancijom dovele do toga da ova svjetska organizacija podigne svoj glas zbog nedozvoljene gradnje unutar starog gradskog jezgra Kotora i drugih oblika njegove devastacije.
Tako gore pomenuti Lex specialis iz 2013. godine nikada nije suštinski primjenjen, a njegova usaglašenosti sa pravnom tekovinom Evropske unije ni danas ne postoji u potpunosti, kao ni propisi koji se neposredno odnose na posebnu zaštitu područja Kotora. Uvijek nešto nedostaje, a najviše svijesti o prioritetnoj važnosti ovoga grada, svedenog na status opštine, sa vrlo ograničenim ingerencijama.
Konvencija i preporuka UNESCO-a, Konvencija Savjeta Evrope iz oblasti kulture, Evropska konvencija o kulturi, Konvencija o zaštiti arhitektonske baštine Evrope, Evropska konvencija o pejzažu, Okvirna konvencija Savjeta Evrope o vrijednostima kulturne baštine za društvo i mnoga druga dokumenta, za crnogorsku birokratiju predstavljaju već godinama samo lijepu formu, nekakve “paradne akte”, a ne poziv na ozbiljno pristupanje zaštiti neprocijenjivo vrijednog naslijeđa.
Koliko Kotor nije prioritet, govori I podatak da je gore pomenuti zakon pretrpio značajne promjene, i to u čl.2, koji se odnosi na granice zaštićenog područja Kotora, a koje su značajno izmjenjene uključivanjem šireg područja (12.000 hektara) tako što su tu ušli i djelovi opština Tivta, Herceg Novog , pa čak i Cetinja.
Da bi se ova tema još više udaljila od pitanja zaštite Kotora i potrebe da se Kotoru vrati status grada, to područje je uvećano i za 2500 hektara morske površine.
Ali, čak ni takvo prošireno područje zaštite, koje je dobilo status takozvane bafer zone, za koju bi se posebnim planskim dokumentom moralo definisati njeno uređenje sa vrlo jasnim i preciznim smjernicama, nije moguće zaštititi od samovolje raznih “investitora” koji su čitavu Boku Kotorsku stavili u neku vrstu urbanističke ludačke košulje.
Zbog svega toga i brojnih drugih desktrukcija, iz katastarskog lavirinta čitavog priobalja Crne Gore, ni najvještiji enigmatičar više ne može da nađe izlaz.
Ona fantomska velesila koja vlada tom destrukcijom, sigurno posjeduje “Arijadnin konac”, mitsko klupko helenske ljepotice, koje zna gdje je izlaz iz nevolje. Ali, ako jednog dana taj fantom i ponudi spasenje od građevinskog divljaštva, sigurno će tu uslugu dobro da naplati. Ne onima koji su ga bespravno zaposjeli, već građaninu, pogrdno nazvanom “gubitnik tranzicije”.
Nije bilo davno kad je donijet i jedan Zakon po skraćenom postupku iz razloga potvrđivanja propisanih i usvojenih UNESCO-vih granica, kojim je, između ostaslog, precizirana norma koja se odnosi na novi sastav Savjeta za upravljanje područjem Kotora. Takozvani normativni preduslov za njegov nesmetan rad, u skladu sa zakonski propisanim ovlašćenjima, ni do danas nije jasno definisan.
Upros svemu ovome, Kotor jeste grad u svakom smislu, vijekovima je bio administrativni centar regiona Boke, nekada i administrativni centar južne Dalmacije.
Svi gradovi sa mape bivše Venecijanske republike na području današnjeg crnogorskog primorja, očuvali su komunalno uređenje iz srednjeg vijeka. Nekada su Kotor, Budva, Bar i Ulcinj imali i izvjesnu sudsku i upravnu samoupravu. Istorijski podaci kažu da je politička vlast u gradovima bila u rukama plemstva, a da je najpotpunija staleška organizacija izgrađena u Kotoru.
Takođe, sačuvana dokumenta kažu da su u plemićki savjet ili Veliko vijeće ulazili su svi članovi plemstva od 18 godina života. Veliko Vijeće biralo je Malo Tajno Vijeće od devet članova koje je zasjedavalo i riješavalo bez prisustva mletačkih predstavnika.
To je bio najvažniji plemićki politički organ u Kotoru. Pored ova dva plemićka tijela, postojalo je i vijeće građana koje je zastupalo interese svoga staleža, ali nije imalo neke upravne kompetencije. Plemstvo i građanstvo bili su u čestim sukobima. Narod ili puk bio je organizovan u strukovne organizacije zanatlija, koje su štitile profesionalne interese svojih članova. Ostali gradovi imali su sličnu stalešku podjelu kao Kotor ali ne toliko detaljno izgrađenu.
I čitava okolina Kotora koju je sačinjavalo dvanaest sela imala je izvjesne samouprave. Zna se da su najširu i najizgrađeniju samoupravu pod mletačkom vlašću imali Paštrovići. Izgrađujući svoju samoupravu na plemenskoj organizaciji, Paštrovići su uspjeli da za čitavo vrijeme mletačke vlasti očuvaju svoje povlastice. Tokom vremena mnoga manja mjesta u Boki stekla su status opštine, a to je značilo i trgovačke povlastice.
Koliko je Kotor bio važan, govori i podatak da je Venecijanska republika (Mletačka) pružila je ruku Crnogorcima kad su u najkritičnijem trenutku (borba protiv Otomanske imperije) pomogli Kotoru.
Veći broj Crnogoraca izjasnio se tada za Veneciju. Grbljani su dali 200 veslača na galije, pa u starim dokumentima piše da su bili “stražari u borbi protiv Turaka”. U to je bilo uključeno 66 crnogorskih sela (u vrijeme kad je Stara Crna Gora imala oko 90 sela). Kotor je bio i tada kao i uvijek “zborno mjesto”.
Od tridesetih godina XVI vijeka Crnogorci postaju pismonoše mletačke diplomatske pošte od Kotora do Carigrada i nazad. Tu su dužnost vršili sve do kraja XVII vijeka.
Kotor je bio tada grad od strateške važnosti, tu su “čuvari Evrope” brinuli za njene južne granice.
Malo je poznato, ali vrijedno pomena, da je slavni venecijanski preljubnik, Đakomo Kazanova, imao spisateljski dar, te da je opisivao u svojim djelima Boku Kotorsku i Crnu Goru. U tim svojim zapisima pominjao je čak i čuvenog prevaranta, lađnog cara Šćepana Malog (koga je nazvao Steffano Piccolo), za kojega su Crnogorci vjerovali da je ruski car Petar III (Kazanova ga je zvao Czar Pietro III.), koji se pojavio se početkom 1768. godine, u planinama Crne Gore pretvarajući se da je izbjegao iz strogog zatvora u koji ga je njegova žena-vladarka strpala u Sibir.
Kazanova u tim spisima tvrdi da je Šćepan Mali “silazio do Kotora” i u Kotoru pravio planove da kulturno, državno i diplomatski uzdigne Crnu Goru i Crnogorce koji su, kako je opisivao, dolazili kod naoružani i tražili da stanu pod njegovo zapovjedništvo.
Kotor jeste grad istorije, mistike, grad kulture, karnevala, pomoraca, grad vanvremenski, u kome prošlost i budućnost žive u saglasju. I bez današnjih administrativnih formi, on je vječni grad, neuporedivo veći od skučenih vidika savremene vlastele.
Ta savremena Crna Gora, još neusaglašena, morala bi imati u vidu da bi povratkom statusa grada Kotoru, dobila znatno više od naplate turističke takse. Ali, za to treba imati šire poglede, popeti se na malo veću podlovćensku serpentinu i pogledati odozgo u stecište božanskih darova, na grad Kotor i Boku Kotorsku.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
