Istaknuti pomorski kapetan iz Boke Kotorske, Janko Milutin, poznat po svom angažmanu u Udruženju pomorskih kapetana Crne Gore i javnim istupima o izazovima crnogorskih pomoraca, svakako je jedan od najzaslužnijih što se glas ove, svugdje u svijetu visoko cijenjene struke, čuo u najširoj javnosti. Njegovo dugogodišnje aktivno zalaganje za sistemska rješenja u pomorstvu Crne Gore doprinijelo je da se na svim nadležnim mjestima čuju ključni problemi sa kojima se suočavaju pomorci ali i otvore sve tabu-teme domaće pomorske industrije. Kao član Upravnog odbora Udruženja pomorskih kapetana Crne Gore – Kotor, kao stručni autoritet i glas struke u javnosti, ovom prilikom specijalno za pomorstvo.info između ostalog govori i o stanju ove industrije uoči istorijske prilike da Crna Gora postane dvadeset osma članica Evropske unije…
……….
Kroz dugu pomorsku karijeru koju ste imali, bili ste svjedok dramatičnih promjena koje su se dešavale na globalnoj sceni pomorske industrije. Kako danas gledate na novu, sasvim drugu dimenziju tih promjena, uzrokovanih naprednim tehnologijama i zadatim ekološkim standardima? Kuda ide svjetsko pomorstvo?
Na početku pomorske karijere, krajem sedamdesetih godina, susreo sam se s prvim većim tehnološkim promjenama. Odnosile su se na navigaciju, odnosno na uvođenje hiperboličnih navigacionih sistema. U stroju su se već počeli pojavljivati razni alarmni sistemi i automatizacija.
Danas govorimo o satelitskoj navigaciji, savremenim radarima, elektronskim kartama koje prelaze u 3D format, kao i o potpuno automatizovanim mašinskim sistemima.
Komunikacija brod–kopno-brod doživjela je revoluciju: Morzea je zamijenila satelitska veza i sada se brod prati u realnom vremenu. Paralelno, ekološki standardi doveli su do novih tehnologija – od prečistača izduvnih gasova i voda do primjene gasa kao goriva.
Sve ove promjene zahtijevale su i razvoj novih međunarodnih standarda. Tako, IMO je donio ISM Code, koji je značajno izmijenio ulogu zapovjednika – više nije jedini nosilac odgovornosti, već je dijeli s kompanijom. Važna je i Konvencija o radu pomoraca (MLC 2006), koja štiti prava pomoraca i reguliše njihove uslove života i rada.
Već imamo i autonomne brodove kojima se upravlja s kopna, uz pomoć vještačke inteligencije. Tehnologija će se širiti, ali važno je da profit ne postane jedini kriterijum – mora se očuvati balans između čovjeka i tehnologije. U tome veliku ulogu imaju Međunarodna organizacija rada (ILO) i nacionalne organizacije pomoraca, koje ne smiju biti samo posmatrači.
Pomorci danas već prolaze brojne obuke i seminare, često i tokom odmora, a taj trend će se samo pojačavati. Promjene će biti značajne i u obrazovanju i obuci pomoraca. Tražiće se brže i efikasnije sticanje znanja, posebno praktičnih vještina.
Vaš društveni aktivizam i djelovanje u Udruženju pomorskih kapetana Crne Gore, pokazao je da se glas pomoraca u najširoj javnosti može čuti. Sa druge strane, takođe je postalo jasno da nadležne institucije u pomorskoj administraciji vrlo često “ne vide i ne čuju”. Aktivni ste u često beznadežnim komunikacijama sa domaćom birokratijom. Kako bi opisali tu njenu “udaljenost” od realnih problema skoro nepostojećeg crnogorskog pomorstva?
Sav moj aktivizam i rad zasniva se isključivo na stručnoj i volonterskoj osnovi. Cilj je promocija pomorstva i rješavanje problema u pomorskoj administraciji, koja je ključna za unapređenje ove djelatnosti. Moj rad, kao i rad Udruženja, usmjeren je na animiranje pomoraca i stručne javnosti za teme pomorstva i rada u pomorstvu. Imamo tradiciju i ogroman potencijal, ali on, nažalost, nije dovoljno valorizovan. Naš angažman uključuje davanje prijedloga i sugestija, ali i konstruktivnu kritiku. Bez stručne i konstruktivne kritike nema napretka.
Nažalost, Ministarstvo pomorstva često ne prepoznaje naše namjere. Vrlo često nas, kako kažete, „ne vidi i ne čuje“. Smeta im što „talasamo“. Pored toga, aktuelni ministar je u više navrata institucionalno napao i mene i Udruženje, bez ikakve zadrške. Takvo ponašanje ne priliči nijednom ministru ili zvaničniku, posebno kada se služi neistinama i podmetanjima.
Jedan od ključnih problema je to što se u Podgorici i dalje ne razumije značaj pomorstva – dominira „kontinentalni mentalitet“, dok je „primorski“ preslab da se nametne. Uz to, kadrovi se biraju po partijskim kriterijumima, a ne prema znanju, što dodatno usporava napredak.
Šta će za pomorstvo i pomorce značiti ulazak Crne Gore, male mediteranske države sa velikim ambicijama, u Evropsku uniju?
Ulazak u Evropsku uniju donije će pomorstvu odnosno pomorcima velike prednosti
Imaćemo pristup raznim pomorskim organizacijama zemalja Evropske unije, raznim projektima, odnosno fondovima, koji se mogu koristiti za unapređenje pomorstva, pomorskog ljudskog resursa i pomorskoj infrastrukturi, itd.
Pomorci će imati pristup zapošljavanju kod renomiranih evropskih brodara ili menadžment kompanija za koje znamo da u svojim flotama imaju različite vrste plovila sa najnovijim tehnologijama i na kojima se primjenjuju visoki pomorski standardi.
Značajno će se poboljšati mobilnost naših pomoraca, čime ćemo postati konkurentniji na tržištu pomorske radne snage. Ovdje mislim na vizni režim sa zemljama Evropske unije, ali i, indirektno, na vize za neke druge zemlje kao što su Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Kanada.
U okolnostima kad je Crna Gora među zemljama Mediterana samo formalno pomorska, šta bi u budućnosti mogla i morala da uradi kako bi pokazala svoje mogućnosti i našla načina da tu privrednu djelatnost opet učini primarnom, kao što je u prošlosti i bila?
Nekada, dok su postojali brodovi na jedra, u Boki Kotorskoj je bila razvijena pomorska privreda. Razvijala se zahvaljujući privatnoj inicijativi, potrebi za prevoz putnika i tereta morem i zakonskoj regulativi koja je podsticala tu djelatnost. Kasnije je nastupio period u kojem je država, kroz razvijenu privredu i zajedničke resurse, intenzivno razvijala pomorsko brodarstvo.
Danas, nažalost, moramo priznati da nam svi ti faktori nedostaju. Moramo početi iz početka i prilagoditi se savremenom vremenu. Uloga države se gotovo potpuno promijenila.
Država bi trebalo da izradi jasnu viziju razvoja pomorstva i da je sprovodi kroz svoje politike. Trebalo bi da prepozna društveni interes u razvoju pomorstva i da obezbijedi zakonski okvir koji će podsticati privatnu inicijativu – uključujući razvoj registra brodova i menadžment kompanija. Imamo ljude i znanje, samo ih treba usmjeriti.
Primjer Grčke jasno pokazuje da uspješne brodarske kompanije mogu nastati i uz učešće banaka, iz udruživanja pomoraca. Moram da napomenem da je 2020. bila izrađena i prihvaćena dobra Strategija razvoja pomorske privrede za period 2020–2030 koja je, nažalost, ostala mrtvo slovo na papiru. Odgovornost za to snosi politika.
Kad govorima o propisima International Maritime Organization (IMO) i na evropskom kontinentu o direktivama Evropske komisije, među vlasnicima brodarskih kompanija postoji jedna vrsta zasićenosti i opterećenja administrativnim obavezama. A, na drugoj strani, nacionalne pravne regulative često nisu usklađene. Kakvo je stanje u vezi sa tim u Crnoj Gori i kako vi lično gledate na ovo pitanje?
Što se tiče međunarodnih standarda IMO i EU direktiva, istina je da mnoge kompanije osjećaju administrativno opterećenje. Ali to nijesu birokratske obaveze – to su propisi nastali zbog sigurnosti, bezbjednosti, tehnološkog napretka, zaštite interesa pomoraca ali i negativnih iskustava nakon velikih pomorskih nesreća. Pitanje je na koji način su kompanije prihvatile i primijenile te standarde.
Problem u Crnoj Gori je što postoji raskorak između teorije i prakse: ratifikovali smo konvencije, ali ih ne primjenjujemo dosljedno. Zaostajemo, a svijet ide naprijed. Ovo se prije svega odnosi na IMO STCW konvenciju i na ILO Konvenciju o radu pomoraca.
Činjenica je da pomorskim institucijama Crne Gore treba temeljna promjena odnosa prema moru i pomorcima koji su i zvanično na svjetskom tržištu rada Key workers. Šta je to što ova država mora da obezbjedi pomorcima, koji pune impozantnih deset procenata državnog budžeta?
Pomorski ljudski resurs, odnosno pomorci, najvrijednije je što trenutno imamo u pomorstvu. Ovaj resurs je nukleus za mnoge druge aktivnosti: jahting, pomorsku administraciju i privredne djelatnosti vezane za more. Moramo ga održavati i razvijati. To nije samo obaveza države, već i obrazovnih institucija, centara za obuku i organizacija pomoraca, posebno Sindikata.
Svi ovi subjekti treba da stvaraju pomorca koji može da odgovori novim standardima i dinamičnom tehnološkom napretku. Pomorac danas mora biti spreman na komunikaciju i saradnju sa ljudima različitih nacija, vjera i kultura. Mora biti tehnološki osviješćen, ekološki odgovoran, digitalno pismen, kritički nastrojen i sposoban za timski rad.
Država i obrazovne institucije treba hitno da primijene sve zahtjeve STCW standarda, posebno one koji se odnose na vještine koje se ne mogu steći bez praktične obuke.
U sistemu sticanja ovlašćenja mora se prekinuti praksa „cash and carry“. Da bi se to postiglo, država mora djelovati preventivno, a organizacije pomoraca treba da promovišu stvarno sticanje znanja i vještina, a ne brzo i sumnjivo „dobijanje breveta“. Sindikat pomoraca mora kadrovski da ojača i da poveća aktivnosti u promovisanju svoje uloge među pomorcima.
Subjekti sistema obrazovanja pomoraca treba da prođu reformu kako bi brže i efikasnije odgovorili zahtjevima tržišta. Država takođe mora ispuniti obaveze iz Konvencije o radu pomoraca koje se odnose na posredovanje pri zapošljavanju.
Zbog čega Crna Gora u godinama kad je sve bliže Evropskoj uniji, još uvijek nema makar jedan svoj brod-katamaran na relaciji Bar-Bari (linija koja je u nekim ranijim decenijama bila redovna i isplativa) ili Bar-Ankona? Zbog čega je navodno pametnija odluka bila iznajmljivanje takvog broda od “Jadrolinije” (i to neuspješno, tek pola sezone), umjesto da je kupljen brod na lizinog koji bi se svakako isplatio?
Kao odgovor, postavio bih pitanje: zašto to očekujemo samo od države? Ako je ta djelatnost, kako kažu isplativa, zašto ne postoji domaća privatna inicijativa? Biznis plan koji uzima u obzir sve relevantne parametre – stanje putne infrastrukture, željeznice i druge faktore – trebalo bi da da jasne odgovore. On bi pokazao i koja vrsta broda bi bila isplativa. Vjerujem da bi se za takav projekat mogli koristiti i fondovi EU.
Bili ste i ostali rado viđen učesnik javnih rasprava i otvoreni, dobronamjerni kritičar domaće pomorske birokratije. Kakva su vam najnovija iskustva u slučaju prodaje brodova “Crnogorske plovidbe”?
Razočaran sam, kao i većina Bokelja i svih koji žive od mora, odlukom Ministarstva pomorstva i Vlade o prodaji brodova. Razočaran sam i načinom na koji su ti brodovi prodati. Nakon toliko vjekova ostali smo bez supstance koja nam je bila način života i koja nam je donijela blagodeti koje i danas baštinimo.
Tim potezom urušeni su ugled, tradicija i međunarodna pomorska povezanost i prepoznatljivost Boke Kotorske i Crne Gore. Doveden je u pitanje i ugled naših pomoraca.
Što se zapravo postiglo prodajom brodova? Znamo da Crnogorska plovidba nije održana, da se državna pomoć neće vratiti i da su brodovi prodati ispod tržišne vrijednosti.
Imali smo pomorsku kompaniju koju je trebalo sačuvati i transformisati, i u vlasničkom smislu i u smislu upravljanja. Siguran sam da bi to vodilo ka uspješnom poslovanju i vraćanju državnog duga. Danas nemamo ništa i moramo krenuti ispočetka.
Vjerujete li da su nove generacije naših pomoraca spremne za neke nove izazove pomorstva u sred tehnološke revolucije, gdje se nove metode rada uvode brža od smjene godišnjih doba?
Imamo mlade generacije pomoraca koje su u većini posvećene struci i koje nas, kao lanterne, obasjavaju u ovoj neveri koja nas je zahvatila. Moramo naći načina da im stvorimo uslove za rad, da vjerujemo u njih i da im damo priliku da se dokažu. Oni će, siguran sam u to, izabrati pravu rotu koja će nas dovesti u miran porat.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
