Odiseja duga četrdeset godina
Tačno četrdeset i dvije godine plovio je kotorski kapetan Boško Janović svjetskim morima i okeanima. Sa ogromnim iskustvom u jednom drugom vremenu koje je iza nas, upoznao je sve tajne navigacije, svu “genezu” trgovačke mormnarice, kako “diše” more i posada, a kako velike pomorske kompanije. Za pomorstvo.info priča o svojim iskustvima u ovoj profesiji koju je odabrao kao porodičnu tradiciju.
……………………..
Preko četrdeset godina ste plovili morima i okeanima, dobar dio pomorskog staža ste proveli kao zapovjednik na brodovima. Šta je sve stalo u pola ljudskog vijeka u profesiji koja je tako reći biblijska i postoji otkad je čovjek prvi put krenuo da osvaja ta prostranstva?
Počeo sam da plovim veoma mlad. Po završetku srednje pomorske škole u Kotoru, sa 18 godina sam postao kadet. To su bili moji prvi profesionalni koraci na brodu ali ne i prvi put na brodu.
Za život i navike na brodu sam znao mnogo ranije jer je moj otac bio zapovjednik pa sam već kao dijete, sa tek napunjene dvije godine, vrlo često putovao kod njega i od malena zavolio brod i taj način života na njemu. Tako da sam već dosta znao o brodu, navigaciji i pomorskom životu kada sam počeo kao kadet.
Naravno tokom godina sam napredovao u službi i sa 33 godine postao zapovjednik na brodu “Pomorac” Jugooceanije iz Kotora. Sada kada pogledam na moj život proveden na brodu, mogu da kažem da je bilo jako naporno, stresno i zahtjevno, a ipak sam samostalno prošao ovaj put i ovu profesiju koju zovu “hljeb sa sedam kora”, upravo zbog mnogo odricanja i rizika koje moraš neizbježno proći.
Počeli ste kao i većina bokeljskih pomoraca u XX vijeku, na brodovima slavne kotorske „Jugooceanije“. Kako su izgledala ta vaša prva iskustva, šta vas je motivisalo da izaberete ovu profesiju i jeste li se odmah u njoj „pronašli“? Kako je izgledao vaš prvi „vijađ“? Kakva je tada bila atmosfera na brodovima domaće kompanije, kakav je bio društveni život na brodovima, a kakav u lukama gdje ste privremeno pristajali i boravili?
Počeo sam da plovim na kotorskoj “Jugooceaniji” na brodu za rasute terete “13 Juli”. To mi je ostalo u sjećanju kao jedno od najljepših vijađa a i linija je bila posebna: Argentina, sve luke i lučice po la Plat i La Parani uključivši i Buenos Aires i luke Italije.
Kao kadet nemate neke striktne obaveze već ste bili raspoređeni gdje je bila potreba neovisno da li na palubi, stroju ili u kuhinji. Sve je to u sklopu školovanja koje vam kasnije kao rukovodiocu mnogo znači. To je po onoj staroj izreci: “ko nije znao slušati taj ne zna ni zapovjedati”.
Tada su ljudi na brodu bili više društveni, znali su se šaliti, zapjevati, pa je i plovidba i ta obavezna godina kadeture lakše i brže prošla.
Što se tiče usporedbe društvenog života kada sam počinjao sa društvenim životom i ovo u skorije vrijeme, razlika je ogromna.
Kako ste, osim formalnog, sticali ono neformalno obrazovanje, kroz život i praksu, kroz neočekivane situacije na brodu? Šta vas je „stvorilo“ kao prekaljenog pomorca?
Cijeli moj radni vijek sam proveo na dvije kompanije. Dvadeset godina na „Jugooceaniji” i 22 godine na kompaniji “Zodiac” iz Londona. Svo vrijeme na „Zodiacu“ i par godina na „Jugooceaniji“ sam plovio kao zapovjednik na kontejnerskoj floti.
Na „Zodiacu“ sam unaprijedio svo svoje znanje iako to na početku nije bilo lako. Kasnije sam vidio da sam zbog tih nepredvidljivih okolnosti doživio mnogo dobre situacije u kojima sam napredovao kako kao zapovjednik tako i kao pomorac. Uvidio sam svu moć velikih kompanija, njihovu organizaciju, administraciju i disciplinu.
Za skoro pola vijeka plovidbe, kroz mnoga iskustva i dobra i manje dobra, šta bi izdvojili kao ekstremne situacije, kako ste se snalazili u njima i šta vam je ostalo u sjećanju kao lijepa pomorska bajka, koji događaji, koji ljudi i koji krajevi svijeta?
Za pola vijeka provedenih na brodu bilo je različitih situacija i lijepih i manje lijepih. Sam život na brodu je jako specifičan i teško se može prepričati bilo kome ko nije imao prilike da sam prođe kroz to iskustvo.
Naravno da su najružnija sjećanja vezana za nevremena koja u mnogome mogu izgledati kao scene iz filma i nema tog obrazovanja i iskustva koje te može pripremiti na valove visine od 18 metara koji idu prema tebi i svom silinom udaraju o brod.
Takvo jedno iskustvo velikog nevremena koje sam doživio na sjevernom Pacifiku na putovanju od USA/Oregon za Tajvan i putovanje koje je trebalo da traje 19 dana, teško se zaboravlja. Jer je trajalo 29 dana!
Ne postoji način da se objasni ta borba sa stihijom i taj osjećaj bespomoćnosti kad jedino u što vjeruješ i čemu se moliš je to da te ne izda brod i njegova mašina. Da njegova konstrukcija izdrži sve napore. Naravno i iskustvo dosta znači u ovakvim vanrednim situacijama.
Iz današnje perspektive gledano, kad su dramatično promijenjeni uslovi plovidbe, a tehnološki napredak evidentan, da li je pomorstvo izgubilo na privlačnosti ili je dobilo tim promjenama? Kakve su poslijedice nastupile viškom tehnologije i smanjenjem broja posade na brodovima trgovačke mornarice?
Iz ove perspektive gledano, kao osoba koja je prošla skoro pola vijeka po brodovima i koja je aktivno učestvovala u svakom unapređenju pa tako i tehničkom, mogu reći da je pomorstvo dobilo mnogo novom tehnologijom u smislu unapređenja i olakšanja plovidbe, ali je sa druge strane izgubilo onu privlačnost klasične i astronomske navigacije.
Eto, danas na brodu nema više papirnih navigacionih karata već je sve to u elektronskoj formi. Naravno i broj posade sa nekada oko 30 u prosjeku, danas je svedeno na oko 19 članova posade.
Društveni život na brodovima se danas sveo na minimum jer svaki član posade ima svoj tablet računar i slobodno vrijeme provodi u kabini. Nema više onih druženja, šala i slično, što je nekada krasilo život na brodu.
Ispada da i nije svako dobro za dobro. U svemu je najveći bonus skraćenje ugovora koji je nekad iznosio devet mjeseci a sada je oko četiri mjeseca. Sve u svemu, olakšan je rad i boravak na brodu.
Šta pomorac sa tolikim iskustvom može da izdvoji kao teži dio života na brodu? Šta ga prati tokom plovidbe, kakve misli i kakve emocije?
Posebno bih se tu osvrnuo na jedan svima poznati, ali vrlo važan detalj, a koji je u ovom poslu težak, a to je odvojenost od porodice. To su teški emotivni trenuci sa kojima se borite jer ste odvojeni od najbližih. Samim tim što ste na brodu ne možete da učestvujete i doživljavate sve ono što drugi ljudi prolaze u svom životu.
Ne možete da uživate i da učestvujete u nekim posebnim radostima kao što je odrastanje djece. Svi lijepi i manje lijepi trenuci prolaze pored vas. To bi izdvojio kao najteži dio bavljenja ovim poslom.
Boka Kotorska kao istorijsko jezgro pomorstva u vijekovima iza nas, ostala je bez te tradicionalne životne karike ovog podneblja, svoje pomorske kompanije i svojih brodova. Kako gledate na činjenicu da Crna Gora ima (zvanično) oko 6500 pomoraca, a nema svoju aktivnu flotu trgovačke mornarice?
Da, poražavajuća je činjenica da Crna Gora ima oko 6500 pomoraca, ogromnu pomorsku tradiciju, a da nema jaku pomorsku kompaniju.
Imamo škole savremeno opremljene, najbolje trening centre i sve što je potrebno za obuku budućeg pomorca. Kao dugogodišnji zapovjednik, smatram da bi država trebala imati mnogo više sluha za ovu granu privrede i napraviti jednu ili dvije jake kompanije od kojih sigurno može imati samo korist.
Kao kapetan duge plovidbe, imate i iskustvo nastavnika planiranja i izvršenja sigurnog ukrcaja i iskrcaja terete, procjene prijavljenih kvarova i oštećenja na teretnim prostorima i prevoza opasnih tereta. Kakvi su vam utisci iz rada sa najmlađima u Srednjoj pomorskoj školi u Kotoru?
U mom dugom radnom vijeku bio sam angažovan i u srednjoj školi i fakultetu, pa mogu reći da su mladi zainteresovani i da bi se na tom polju moglo dosta uraditi, a već sam rekao da su škole dobro opremljene savremenom tehnikom kao i centri za obuku pomoraca. Da uvijek može bolje i više, podrazumijeva se.
Vjerujete li u neku novu epohu pomorske industrije u Crnoj Gori i šta bi pomorska administracija i nadležne institucije morale da urade, da se ova djelatnost ponovo pokrene kao jedan od stubova ekonomskog napretka buduće članice Evropske unije?
Naravno da može i mora, ali da bi se pomorska industrija unaprijedila trebalo bi da država pokaže puno više sluha i volje. To je strateško razvojno pitanje i treba ga otvoriti.
Mlađe generacije crnogorskih pomoraca suočavaju se sa ignorancijom svoje države kad su u pitanju njihove potrebe, a često i njihova prava. Sa druge strane, novac koji donose u Crnoj Gori je uvijek dobrodošao. Šta bi valjalo promijeniti u odnosu države i čitavih društva, da ova profesija dobije status kakav zaslužuje?
To su problemi koji svuda prate ovu stranu industrije ali svakako bi trebalo da se više pažnje posveti ovom problemu i njegovom riješavanju. Pomorac mora ponovo dobiti status koji zaslužuje u državi koja ima toliko dugu pomorsku tradiciju.
Kako prekaljeni pomorac sa bogatim životnim i radnim iskustvom poput vas, vidi današnju svjetsku pomorsku scenu, na kojoj dominiraju moćne kompanije i sve brži brodovi, a sa druge strane, sve veći rizici plovidbe i poslovanja?
Gdje je tu draž starog pomorstva dok trka za ekstraprofitom traje po cijenu uvođenja autonomnih plovila i drastičnim smanjenjem posade?
Kao i svuda u svijetu, tehnologija preuzima primat a velike brodske kompanije u trci su za ekstra profitom, ne biraju sredstva i modalitete poslovanja. One diktiraju pravila, a u toj trci ima sve manje brige za čovjeka a sve više za digitalne tehnologije, kompjutere i nove mašine, pa samim tim nekadašnje pomorstvo nestaje. Počinje moderno doba vezano za ovu profesiju koje će donijeti nove načine života na brodu i neke nove situacije, možda i nove karaktere ličnosti i novu etiku u pomorskoj profesiji.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
