Tokom dvadeset godina plovidbe na tankerima, kapetan Davorin Bajković obišao je planetu po nekoliko puta. I dalje je aktivan pomorac. Krenuo je iz Boke Kotorske na ovaj put oko svijeta, kao što su to uradili prije njega i njegov otac i ujak. Kao porodičnu tradiciju, profesiju pomorca prihvatio kao „suđenu“. Za pomorstvo.info, govori o pomorcima nekad i sad, o novim tehnologijama i pomorstvu kao načinu života.
Živimo u vijeku dramatične tehnološke revolucije, ogromnog napretka koji nosi i velike rizike. Kako su se te promjene u praksi dešavale tokom Vaših dosadašnjih dvadeset godina iskustva na morima i okeanima?
Svjedoci smo tih drastičnih promjena u našim svakodnevnim životima, pa tako i tehnološke revolucije koje su se dešavale toliko brzo i takođe uticale i na pomorski život koji je u skladu sa tim postao mnogo brži, zahtjevniji a samim tim i mnogo stresniji od nekadašnjeg života pomoraca.
Kao posljedica svega toga, današnji pomorci prije svega moraju da budu dobro „potkovani“ ozbiljnim znanjem u svakom segmentu posla. A, tu posebno govorimo o obimu posla koje obavljaju pomorci (navigacija, strojarstvo, održavanje broda i raznih sistema na njemu, administracija, razna pravila i zahtjevi kojih se moraju pridržavati i mnogo čega drugog) i zahtjevaju konstantno usavršavanje, učenje, treniranje, da bi se držao korak sa vremenom.
Ako uporedim nekadašnji i današnji život moram da kažem da je napretkom tehnologije i novim regulacijama, kojih se brodovi moraju pridržavati, uvedeno toliko novih sistema na brodovima kao na primjer: Balalst water treatment system (Regulative za balastne vode), Air pollution (Regulativa za ispusne gasove) kojih ima mnogo, a opet nije standard za sve zemlje svijeta tako da i to predstavlja dodatno otežavanje za neki normalan rad na brodu i samim tim je mnogo teže njime upravljati, održavati ga i biti u skladu sa svim regulativama, nego što je to bilo nekada.
Jedna činjenica govori nam da je danas mnogo više dodatnih sistema na brodovima, a broj ljudi za njihovo upravljanje i održavanje ostao je nepromijenjen, pa je čak i smanjen.
Jeste tu je prisutna automatika, ali kao i sve ostalo i to zataji a onda se vidi koliko je posao pomorca težak, jer mora biti u korak sa svim tim novitetima da bi mogao upravljati njima, održavati ih i remontovati kad treba.
To je jedna ogromna tema na koju bi se moglo govoriti satima jer svaki sistem na brodu je priča za sebe, koji je opet povezan sa nekim zakonom ili odredbom koji se moraju poštovati, a da ne govorim o današnjim administracijama, dnevnicima i drugim zahtjevima za vođenje evidencije o svakom uređaju na brodu….
Može li se tradicionalno shvatanje pomorske profesije „pomiriti“ sa današnjim u mnogo čemu drukčijim načinom života na brodu? I, može li spoj tradicionalnog i modernog doba stvoriti pomorca „po mjeri“ vremena u kome živimo?
U mnogo čemu tradicionalno mora da se pomiri sa sadašnjim načinom života. Isto kao i u svakodnevnom životu, gdje su mobilni telefoni sa savršenim softverima i sve slične tehnologije, sveprisutne i svačije, izbacile formu nekadašnjeg druženja pa se tako i današnje društvo razvija potpuno drugačije nego što je nekad bilo.
Sa druge strane, ima nekih tradicionalnih stvari koje će uvijek biti tu, a to je, recimo, u pomorstvu. Možda baš u načinu upravljanja brodom. Uporedio bih to sa starim i novim automobilima. Tako i stari i novi brodovi imaju navigacijski i pogonski dio kojim će se uvijek upravljati da bi brod došao od tačke A do tačke B, bez obzira na tip/model navigacijskog i pogonskog dijela.
Dakle, naravno da spoj tradicionalnog i modernog može da stvori dobrog pomorca.
Međutim, u današnjem životu na moru bez interneta se ne može, mada će tradicionalne metode navigacije ostati potrebne i uvijek dobrodošle.
Kako ste kao zapovjednik na brodu shvatili nove izazove tokom plovidbe (ratove, pirateriju, klimatske promjene i slično)? Koje mjere zaštite već postoje, a koje bi trebalo eventualno primijeniti?
Te izazove svaki zapovjednik mora da shvati veoma ozbiljno. Mjere koje su prisutne su minimalne i ponekad smiješne. Jeste u nekim dijelovima svijeta tokom prolaza kroz piratske zone imali smo naoružan tim ljudi (dva, tri ili četiri čovjeka) ali opet ostala zaštita je smiješna.
Kada brod nema naoružan tim na brodu, onda nam preostaje bodljikava žica i vodeni šmrkovi tj., protivpožarni topovi kojim bi se eventualno branili protiv raketa ili drugih napada.
Postoje takozvane citadele-mjesta na brodu koja su zaštićena, ojačana i opremljena satelitskim telefonom, gdje bi se čitava posada sakrila u slučaju napada pirata i kada bi svi bili na broju u tom nekom slučaju napada. To bi, uslovno rečeno, bio kao neki vid davanja vremena vojsci ili organizaciji koja se nalazi u tim područjima da stigne u pokušaju da oslobodi posadu.
Ovo je svakako izvodljivo, ali samo sa dobrom uigranošću posade, jer, u slučaju da jedan jedini član posade nedostaje, sve to propada…
Nešto što zabrinjava, svakako je ono-kako bi se brodovi-pomorci branili u ratnim zonama. Kako se protivpožarnim šmrkovima braniti od raketa i terorizma koje je u tim zonama prisutno?
To je nešto na čemu bi trebalo da se poradi i moralo bi da se promijeni, tu bi IMO i Global Security morali da porade.
Ali, opet, u ratnim zonama, kao što vidite, mnogo je toga nerješivo (zato se i zove „ratna zona“) a pomorcima u tim područjima nimalo nije lako, i moram priznati da brodovi nisu zaštićeni onako kako bi to trebalo da budu, i rizik je prisutan. Dakle, o tome se u sadašnjim okolnostima sa gore navedenih, odgovornih mjesta, još uvijek ne čini dovoljno.
Koje događaje, koja iskustva u proteklih dvije decenije plovidbe smatrate posebno važnim u formiranju Vaše ličnosti? Da li je tačna teza o posebnom karakteru pomoraca, da li more promijeni čovjeka, koliko ga ojača i kako ga „dizajnira“?
Svakako da ovaj poziv utiče na formiranje ličnosti, jer, biti pomorac to znači da moraš žrtvovati mnogo šta u svom životu, a moraš biti i mentalno veoma jak da bi opstao i unapređivao sebe u svakom pogledu.
Nije lako biti odvojen od svojih najmilijih po nekoliko mjeseci. Svakako da more ojača čovjeka i taj neki težak način života pomogne u mnogo čemu mladim pomorcima da ih navede na neko razumno razmišljanje gdje imaju vremena da shvate šta im je važno u životu i kako da se u pravom smjeru razvijaju.
Ovo je posebno danas važno za naše domaće, mlade pomorce na početku karijere, da se profesionalno i životno usmjere na vrijeme i na pravi način. Ovdje treba pomenuti i to da oni danas nemaju logistiku države kao što su je pomorci kod nas imali nekada.
Kad je u pitanju ta logistika države potrebna domaćim pomorcima i uopšte pomorskoj industriji, kako gledate na sadašnje stanje prema ovoj temeljno važnoj djelatnosti za ekonomski napredak?
Što se tiče sadašnjeg stanja pomoraca i pomorstva u Crnoj Gori, možemo reći da je ono u kritičnom stanju.
Isto kao što se tehnologija, regulacije i druge stvari razvijaju tako bi se posebna pažnja trebala obratiti na razvoj pomoraca a posebno na škole iz kojih ti budući pomorci izlaze.
Mislim da se tu kasni dosta. Takođe, veoma bi bilo važno da država obrati makar malo pažnje na pomorce koji donose veliki kapital državi, a veoma su nezaštićeni, bolje rečeno, prepušteni sami sebi.
Samo da podsjetim da nove generacije kada završe školu nemaju sigurnu perspektivu, nemaju gdje, veoma je teško da nađu posao i odrade kadeturu (pripravnički period) da bi dalje mogli polagati ispite postati oficiri i razvijali se sve do statusa Upravitelja ili Zapovjednika broda.
Mogla bi škola i država da poradi na tome da sjutra barem nekim dobrim učenicima obezbijede posao (poslije škole naravno) u dogovoru sa nekim dobrim kompanijama koje bi sarađivale sa Srednjom pomorskom školom, ili Pomorskim fakultetom ili nadležnim ministarstvom. To bi bio veliki podsticaj za buduće generacije a ujedno i za pomorstvo u Crnoj Gori.
Zašto ne reći otvoreno, sa najboljim namjerama: mnogo je nestručnih ljudi u našem ministarstvu koji nikada nisu imali nikakav kontakt sa pomorstvom a od kojih u mnogo čemu zavisi naše pomorstvo. Svjedoci smo da 95% ako ne i više naših pomoraca plove na stranim kompanijama i zavise od drugih što nekada nije bio slučaj.
Zamislite (hipotetički) situaciju kada bi kompanija koja zapošljava najveći broj naših pomoraca, saopštila da neće više pomorce iz Crne Gore. Pa koliko bi pomoraca ostalo bez posla i gdje bi ti pomorci sutra tražili posao? Šta to naša država ima da ponudi pomorcu koji sutra ostane bez posla?
Nadajmo se da će se obratiti pažnja na pomorce i ulagati u njihov razvoj i bezbjednost. Vjerujem da se nekim dobrim zalaganjem mogu ostvariti dobri kontakti u svijetu sa dobrim kompanijama koji bi sutra otvorili vrata današnjim pomorcima ili budućim generacijama pomoraca da nađu posao.
Prisjetimo se nekadašnje Jugooceanije i Barske Plovidbe koje su bile stub našeg pomorstva i sigurnost svim tadašnjim pomorskim generacijama. Koliki je tada procenat domaćih pomoraca bio zaposlen na tim našim, a koliki na stranim kompanijama?
Sa čime ste se suočavali kao kapetan duge plovidbe tokom karijere, ako govorimo o kvalitetu posade? Šta je ono što čini dobru i efikasnu posadu? I, koliko zapovjednik može da je učini takvom?
Kada se ukrcate na brod, dobijete tim koji je na brodu i kojim treba upravljati.
Za razliku od sportskih timova, ovaj tim ne možete birati, već dolaskom na brod samo ga možete nekako uklopiti da funkcioniše onako kako mislite da je najbolje.
Svakako da zapovjednik može i treba u mnogo čemu da utiče na efikasnost posade. Sa druge strane, takođe ima raznih ljudi u svijetu a mi radimo sa raznim nacijama i religijama. To sve treba uklopiti, mada postoji hijerarhija i sistem koji se mora poštovati i to je nešto što svaka firma podržava.
Kapetan broda je, ne zaboravite i tu činjenicu, istovremeno i predstavnik kompanije za koju radi po čitavom svijetu. A, to opet govori o čitavom nizu odgovornosti, očekivanim i neočekivanim situacijama.
Šta je za Vas bilo presudno kad ste se opredjelili da budete pomorac: lični afinitet, radoznalost, avanturistički duh, ili porodična tradicija?
Biću iskren i moram priznati da sam gledao mog oca koji je bio upravitelj i ujaka koji je bio kapetan i da me to povuklo za ovim zvanjem.
Isto tako, kao dijete, to moram takođe da priznam, vidio sam samo lijepu stranu ovog posla iz jedne ugodne perspektive, kada su oni dolazili kući i kad smo svi zajedno bili na okupu i srećni. Pa i kasnije, kada sam odlučivao da mi pomorstvo bude profesija, nisam vidio onu drugu, težu stranu, koju sam shvatio odmah nakon što sam se prvi put našao na brodu i vidio koliko je zapravo ovaj posao težak, a najteže od svega, biti odvojen od svojih najmilijih, od svog društva, prijatelja…
Koja je najduža ruta kojom ste plovili u dosadašnjoj karijeri, koja je bila najteža a koja najatraktivnija? Gdje i kada ste kao zapovjednik broda primjenili sva znanja o navigaciji u posebnim okolnostima, i koje su to okolnosti bile?
Pa ne bih sasvim precizno znao koja je bila najduža ruta kojom sam plovio. Nekoliko puta smo išli iz Persijskog zaliva za Ameriku (putovanje koje traje nekih 45 dana), bilo je i putovanja iz Amerike oko Rta dobre nade (Cape of Good Hope) za Kinu takođe nekih 45 dana.
Najteža putovanja su ona koja vam zadaju mnogo problema ili ona koja su praćena lošim vremenom, opet ne bih mogao izdvojiti najteža jer svaki problem je težak na svoj način, bio on tehnički ili kadrovski. A, bilo ih je, naravno, za pamćenje, za jednu debelu knjigu ili dugometražni film.
Znate li približno tačnu dužinu nautičkih milja koje ste za dvadeset godina plovidbe prešli svjetskim morima i okeanima? I na koliko ste brodova (kojih kompanija) plovili?
Ne znam tačnu dužinu milja, ali oplovio sam svijet nekoliko puta u ovih 20 godina. Tokom čitave moje karijere tipovi brodova na kojim sam plovio su tankeri a plovio sam na kompanijama: Eastern Mediteranean Company (Kao kadet), Ernst Jacob (Kao 3rd Officer i kao 2nd Officer), Chevron Shipping Company (Kao, 3rd Officer, 2nd Officer, Chief Officer i Captain).
Zadnjih 16 godina plovim na Chevron Shipping Company gdje sam trenutno zaposlen.
A, šta očekivati od budućnosti, sa ove pozicije, teško je reći. Postoji život na moru, postoje pravila, pisana i nepisana, utvrđeni odnosi u ugovorima sa kompanijama. Ali, postoji i pomorska strast, bez obzira na težu stranu posla.
Mora i okeani, plovidba i sve što ona nosi, pomorac nikad ne napusti, čak ni kad odluči da završi karijeru. Jer, to ostaje u svakome od nas. Svaki pomorac na svoj način nosi taj beskraj u sebi.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
