Nakon dvadeset godina plovidbe i neraskidive veze sa morem koje mu je profesija pomorca ostavila, kapetan duge plovidbe Predrag Kuzmanovski, posvetio se pisanju publicističkih djela, čuvajući od zaborava fascinantne ličnosti iz prebogate pomorske istorije Boke Kotorske. O njegovim izdavačkim poduhvatima, istraživanjima i biografijama slavnih bokeljskih pomoraca, ovom prilikom govori specijalno za pomorstvo.info.
……………………
Proveli ste dvije decenije u trgovačkoj mornarici, plovili morima i okeanima, bili zapovjednik, i kako je autor jednog prikaza jedne od vaših knjiga zapisao: “iskusio muke i avanturizam takvog života”. Da li je to iskustvo bilo razlog za vaše knjige posvećene velikoj pomorskoj prošlosti Boke Kotorske?
Naravno da nakon toliko godina provedenih na moru takav život ostavi trag na vama i jednostavno vas definiše kao čovjeka.
Taj poziv, namjerno kažem „poziv“ jer more vas zove, ima svojih lijepih momenata ali kako bi rekao jedan moj stari barba: „Da je lako ploviti i časne sestre bi plovile!“. Odatle je i krenula inspiracija za proučavanje tema vezane za prošlost Boke Kotorske, tačnije njenu pomorsku prošlost.
Kako je Boka posebna sredina i gdje god da stupite nogom, svako mjesto ima svoju priču. Nekad je ona ispričana a nekad je sakrivena i čeka svog pripovjedača.
Naslovi knjiga su se jednostavno sami nametnuli. Kapetani Boke Kotorske; Vukotić, Vizin i Želalić našli su se u ediciji u protekle tri godine.
Istorija slavnih bokeljskih pomoraca, dobila je jedan novi, značajan prilog vašom knjigom „Kapetan Stevan Vukotić“ iz 2023. godine (o prvom južnoj Slovenu koji je oplovio svijet). Kako ste ušli u ovu spisateljsku avanturu, šta je bio motiv za tako ozbiljan poduhvat, koliko dugo ste je pisali i da li se potpuno ili djelimično temelji na istorijskim činjenicama?
Da, radi se mojoj prvoj knjizi i ona je posvećena kapetanu Stevanu Vukotiću , prvom južnoj Slovenu koji je oplovio svijet. Iako je šira javnost po prvi put čula za Stevana Vukotića tek nakon štampanja ove knjige, informaciju o njemu i njegovom putovanju oko Svijeta objavio je Predrag Kovačević u beogradskoj “Politici” još davne 1966. godine.
Kasnije se ovaj događaj spominje i u njegovoj knjizi “Istorija bokeljskog pomorstva”, iz 1967. godine.
Na samo dvije stranice stala je tada odiseja našeg Grbljanina. Meni to nije bilo dovoljno, jednostavno sam osjetio potrebu da nešto više saznam o tako interesantnom i važnom događaju…
Krenuvši u ovu spisateljsku avanturu, jednostavno, jedna za drugom pojavljivale su se informacije i prosto rečeno, knjiga se pisala sama od sebe. Trudio sam se da sve napisano u knjizi bude u potpunosti utemeljena na istorijskim činjenicama. Svaki opisani događaj prati makar jedan relevantan i autentičan izvor.
Uglavnom se radi o arhivskoj građi kao i zapisima drugih autora. Izvori tako sadrže; izvode iz Stevanovog plovidbenog staža iz Ruskog arhiva, pronašli smo sablju njegovog oca, koji je bio kapetan primorske vojske i učestvovao je zajedno sa ruskom mornaricom u borbama protiv Napoleona. Na samoj sablji je posveta Ruskog cara Aleksandra I (Romanova).
Kao izvor imamo i dnevnik kapetana Oto fon Kocebu.a, koji je bio komandant na brodu “Predprijatije”, sa kojim je od 1823. do 1826. potporučnik Stevan Vukotić oplovio svijet.
U tom dnevniku na stranicama 154. i 155. Vukotića po imenu spominje kapetan Kocebu kao veoma vrijednog i zaslužnog jer je ispunio vrlo važan zadatak izrade jedne nautičke karte.
Radilo se o obalnoj, prilaznoj karti ostrva Sitka i luke grada Novoarhangelska u današnjoj Aljaski. Na kraju knjige naravno postoji naznačena literatura i svi izvori informacija od kojih većinu čini arhivska građa. Knjiga sadrži mnogobrojne ilustracije kao i dva priloga u vidu karte putovanja i tabelarnog prikaza svih luka i datuma uplovljenja i isplovljenja broda “Predprijatije”. Nekako se sve poklopilo tako da se knjiga pojavila na 200. godina od tog važnog događaja.
Početkom februara mjeseca ove 2025. godine, promovisana je i vaša nova, atraktivno opremljena knjiga, biografija pod naslovom „Kapetan Petar Želalić – Kruna otomanska pod nogama Malteškog viteza“. Kako je to djelo nastalo, gdje ste prikupili materijal za nju, sa kim ste razgovarali, koje arhive posjetili…?
Da, radi se o knjizi koja je izašla nedavno i rezultat je višegodišnjeg rada koji je trajao skoro tri godine. Moram reći da ne pišem knjigu jednu po jednu, već se istraživanja odvijaju paralelno na viša projekata, tako da se može reći da su od 2022. do 2025. nastale dvije knjige i jedna monografija.
Između knjige o kapetanima Vukotiću i Želaliću publikovano je i fototipsko izdanje dnevnika kapetana Iva Vizina iz 1860. godine. Ovo izdanje je manjih dimenzija od originala jer originalni dnevnik ima dimenzije skoro 40 x 60 cm.
Što se tiče knjige o kapetanu Petru Želaliću ona je jednostavno plod moje zainteresovanosti radi podviga koji je Petar izveo a radi se o otmici broda „Kruna otomanska“. Bio je to najveći, najmoćniji i ujedno admiralski brod otomanskog carstva.
Taj događaj je strahovito odjeknuo, kako u cijeloj otomanskoj imperiji tako i u Evropi. Izazvao je velike probleme i doveo skoro do izbijanje rata na Mediteranu. Mi još uvijek nemamo spoznaju o veličini tog događaja i šta je on prouzrokovao u tom momentu. Sa ovom knjigom pokušao sam da to približim svima nama.
Materijali za knjigu su prikupljani i dobijani iz različitih institucija. Izvori su iz malteških, francuskih i turskih arhiva, radi se o ne malom broju dokumenta koji su direktno povezani kako sa otmicom broda tako i sa životom Petra Želalića.
Izdvojimo ovom prilikom nekoliko dokumenata; Relazione -izvještaj štampan na Malti 1760. god. koji nam donosi opis samog događaja, dokumenti francuskog ambasadora i njegova komunikacija sa otomanskim diplomatama kao i brodski dnevnik kapetana Morijesa koji nam pruža uvid u putovanje i vraćanje broda „Krune otomanske“ u Istanbul.
Iz naših arhiva tu je dokument Mirka Vukasovića iz Istorijskog arhiva u Kotoru. Postojala je saradnja i kontakt sa kustosom pomorskom muzeja na Malti, Kraljevskim muzejom u Griniču kao predsjedničkim kabinetom Malte. Interesantno je da postoji još jedna slika Petra Želalića osim one koja se nalazi u Pomorskom muzeju u Kotoru a ona se nalazi u predsjedničkoj palati na Malti i objavljena je u ovoj knjizi. Ako znate period, godinu i dan nekoga događaja, onda se skoncentrišete na pretraživanje arhivskih cjelina za taj period i tako dolazite do informacija i povezujete događaje.
To iziskuje puno vremena ali jednostavno tu nema prečica. U ovoj knjizi praktično sav materijal koji je korišćen je popisan u literaturi, tako da se nadam da u budućnosti neki novi istraživač koji bude htio da se bavi kapetanom Petrom Želalićem imaće solidnu osnovu koja će mu uveliko olakšati njegov rad.
Kao pomorac, kao autor romansiranih i publicističkih djela o velikoj prošlosti bokeljskog pomorstva, kako gledate na odnos današnje Crne Gore prema tom naslijeđu, prije u svega prosveti, kulturi ali i pomorskoj zajednici? Da li je ono dovoljno iskorišteno u promociji ove evropske i mediteranske države?
Vrlo je interesantno, ovo je možda drugi ili treći put, da se stiče utisak da se radi o romansiranoj biografiji ili priči o Petru Želaliću. To u prvom momentu tako i izgleda, međutim, stvarni događaji, odnosi situacije, kroz koje Petar prolazi mi jednostavno crpimo iz dokumenta a oni nam govore da su događaji stvarno takvi i ja ih apsolutno nisam ni najmanje uljepšavao ili pokušao da ih napravim da budu interesantniji.
Kada pogledate izvore o nekom konkretnom događaju a opisan je i u malteškim i u otomanskim dokumentima onda vidite da su podaci isti ili veoma slični. Čitajući knjigu i prateći izvor podataka za pojedini događaj suštinski uviđate da se ne radi o romansiranoj priči nego o autentičnom događaju jer kako znamo život nekada režira ono što ne bi mogao ni najbolji režiser.
Što se tiče države Crne Gore i njenog odnosa kroz institucije prema našem pomorskom nasleđu u domenu prosvjete moram reći da nisam primjetio takve sadržaje u školskim programima i čini mi se da se takvi sadržaji svode na pojedinačne inicijative nastavnika i profesora. Programske sadržaje sa takvom tematikom trebalo bi svakako uvesti u naše obrazovanje.
Što se tiče odnosa prema pomorskoj zajednici postavlja se pitanje da li ona kao takva postoji? Čini mi se da je sve svedeno na individualno djelovanje jer malobrojna udruženja pomoraca nisu povezana pa shodno tome nemaju ni neki značajan uticaj.
Nedostaje jasno iskazan stav ovakve pomorske zajednice po mnogim pitanjima, a nije jasno artikulisan ni po pitanju kulture. Možda se to najbolje vidi kroz neizrečen stav naše pomorske zajednice o aktuelnim pitanjima u vezi slučaja „Školski brod Jadran“.
Prosto je nevjerovatno da postoji samo jedan jedini javno izrečen stav po ovom pitanju, onaj koji je jasno zauzeo novinar i publicista Siniša Luković. Precizno, faktografski, naučno, pravno i istorijski iznesen stav kakav je izostao od ostalog djela pomorske zajednice bilo da se radi o institucijama, ustanovama, udruženjima ili pojedincima.
Mi jednostavno ne smijemo po ovom pitanju ostati nijemi. Ako se okrenemo unazad i pogledamo kroz vjekove susrešćemo se sa admiralima Vojinovićem i Zmajevićem sa kapetanima; Vukotićem, Vizinom, Želalićem, Markom Martinovićem, Petrom Zambelićem, Ilijom Damjanovićem, Vladom Ivelićem, Bogdanom Tripkovićem, Jeronimom Bizantijem, Lukovićem, Bujovićem, Markom i Jozom Ivanović, Ivankovićem, Miroslavom Štumbergerom…kao i cjelokupnom zaostavštinom Bokeljske mornarice.
Svi gore pobrojani čine srž identiteta pomorskog nasleđa Boke Kotorske koje nam daje za pravo da možemo dostojno baštiniti kulturno blago koje je najbolje reprezentovano upravo kroz školski brod Jadran.
Mislite li da bi jedna posebna strategija kulturno prosvetnih institucija (dakle, države) posvećena tradiciji pomorstva (specijalizovano izdavaštvo, filmovi, TV serijali, umjetničke kolonije i slično) učinile više od onoga što čine nesumnjivo izvanredni individualni projekti poput vaših?
Što se kulture tiče, mi imamo Nacionalni program razvoja kulture Crne Gore za period od 2023. do 2027. godine i on se bavi između ostalog pomorskim kulturnim nasljeđem kroz instituciju Pomorskog muzeja Crne Gore.
Državne institucije su same po sebi tradicionalno malo spore pa nije čudno da pored toga što se par zadnjih godina pojavilo nekoliko potpuno novih dokumenata i radova, oni nisu zadobili pažnju upravo od onih institucije koja bi trebale da se bave njima.
Sa druge strane Muzej i galerija Tivta pravi značajne pomake upravo na tome polju i fokusiraju se upravo na pomorsko nasljeđe što se vidi kroz ogroman trudi i rad zaposlenih u toj instituciji. Prostora za poboljšanje naravno da ima, ali ako pogledamo unazad pomaci su se na polju kulture uglavnom dešavali na individualnom nivou, vrlo rijetko kao državni projekt.
U savremenoj pomorskoj zajednici Boke Kotorske i Crne Gore sigurno postoje ličnosti čija profesionalna i lična biografija zaslužuju da se nađu u nekom publicističkom djelu. Da li bi još neistražene teme i važne ličnosti iz pomorske prošlosti XX vijeka morale da se nađu u nekim novim knjigama?
Svakako da inspiracije ne nedostaje i ako pažljivije sagledate vidite da nemamo mnogo knjiga ove tematike koje su posvećene pojedinačno određenoj ličnosti. To predstavlja izazov jer nije lako napisati knjigu koja sveobuhvatno sagledava jednu ličnost.
Potrebno je vrijeme, strpljenje i velika upornost da dobijete knjigu koja će adekvatno odgovoriti takvom izazovu. Svi kapetani koje smo ranije spomenuli zaslužuju jedan takav pristup. Da li će biti novih naslova, naravno, ali kao što sam ranije rekao potrebno je vrijeme.
Ako je činjenica da je savremena Crna Gora pomorska država, uprkos još neuspjelim pokušajima da to bude u pravom smislu riječi, da li bi jedna od najvažnijih akcija ove države trebala da bude uvođenje najmlađih generacija u pomorske teme, kroz školske programe, literaturu i vannastavne aktivnosti?
Svakako da su sve navedene ideje neophodne ako želimo da sačuvamo i unaprijedimo našu kulturu i njen mediteranski karakter.
Moram istaći, što se tiče vannastavnih aktivnosti, imao sam priliku dva puta da održim “mali čas” istorije na temu “Kapetani Boke Kotorske”, i to u Srednjoj pomorskoj Školi Kotor, pa im se ovim putem na tome zahvaljujem i pozdravljam takav vid aktivnosti koje imaju za cilj upoznavanja mladih sa njihovom pomorskom baštinom. Takođe treba istaći da je Opština Herceg Novi razumjela značaj očuvanja pomorske baštine i kroz konkurse pomogla izdavanju mojih knjiga.
Možete li, makar u spisateljskoj imaginaciji, zamisliti jedno novo doba pomorstva Crne Gore, u duhu vremena u kome živimo, ali sa makar jednom ali ozbiljnom trgovačkom flotom, čiji bi brodovi nosili imena slavnih bokeljskih pomoraca?
Kao što je jednom rečeno, potrebno je sanjati snove da bi smo ih jednog dana i ostvarili.
Pomorstvo je vrlo specifična privredna djelatnost i tu nema uspjeha preko noći ali zašto da ne, potrebno je razmišljati u tom pravcu. Nije prvi put da krećemo praktično od nule, dešavalo se to nekoliko puta kroz istoriju.
Desilo se to dolaskom Napoleona na ove prostore, broj brodova u Boki je desetkovan, nakon toga ponovo pojavom parobroda bokeljski jedrenjaci odlaze u prošlost i trebale su nam decenije da bi se izgradila respektabilna flota.
Nadajmo se da ćemo u skorijoj budućnosti na 17. Vhf kanalu čuti poziv lučkoj ispostavi Zelenika koji najavljuje ulazak u Boku nekog našeg novog broda koji će nositi ime jednog od naših slavnih kapetana.
Šta je piscu-istraživaču istorije pomorstva potrebno da bi njegova djela bila opšteprihvaćena? Čime privući današnju publiku i ko je ustvari “ciljna grupa” ovakve literature?
Kroz protok vremena jasno će se pokazati da li je neko djelo prošlo takav ispit. Kada pišete o ovakvim temama gledate da to radite u najboljoj praksi vaših prethodnika, a da li će to biti opšteprihvaćeno, tek ćemo saznati u budućnosti.
Iako se u početku činilo da za ovakvom tematikom i ne vlada neko veliko interesovanje, to baš i nije tako. Knjiga o kapetanu Vukotiću je prosto rasprodata za manje od mjesec dana i stalno postoji potražnja za njom.
Izdati knjige u takvoj opremi (tvrdi povez i najkvalitetnija kolor štampa), nije nimalo jeftino, tako da bi bez nekog sufinansiranja bilo vrlo teško zadovoljiti potražnju. Interesovanje publike postoji ali postoji, a postoji i problem da knjiga dođe do čitalaca, jer osim knjižare „SO“ u Herceg Novom, niti jedna veća knjižara nije izrazila interes za prodaju ovakvih naslova, tako da knjige nerijetko šaljemo poštom direktno čitaocima.
Što se tiče ciljne grupe koja čita ovu literaturu, vrlo je teško definisati je, jer se radi o različitim generacijama i zanimanjima. Ipak, kod svih njih postoji zajednička strast prema našoj bogatoj istoriji i , čini mi se, uzbudljivijim i prohujalim vremenima.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
