Kapetan Tihomir Tiho Danilović iz Đenovića, jedan je od potomaka slavnog pomorskog kapetana Špira Danilovića, prvog gradonačelnika Herceg Novog (1862-1865). Ta činjenica svjedoči o kontinuitetu pomorske tradicije u Boki Kotorskoj, koja opstajava i u današnjim vremenima kad mnoge tradicionalne vrijednosti već odavno ne postoje. Osim velike karijere duge skoro četiri decenije, kapetan Danilović, kao autentični bokeljski pomorac, ima i svoje “rezervni položaj” izvan svoje profesije. Pronašao je veliki dio sebe u sferi publicistike gdje intenzivno zapisuje i bilježi sve što je vrijedno pomena i otima od zaborava. Izdao deset knjiga…A, u svom najvažnijem omnibus-djelu, knjigama pod nazivom “Škrabije”, dao je ogroman doprinos očuvanju stare bokeljske kulture, njenog specifičnog mentaliteta i jezičkih posebnosti. Sa obale u Đenovićima, ispred spomenika slavnog pretka Špira Danilovića, danas posmatra turbulentnu realnost u kojoj se ovo podneblje nalazi, a neka svoja zapažanja o prošlosti, svojoj karijeri i onome što se dešava i što tek dolazi, ispričao je ovom prilikom specijalno za pomorstvo.info
……
Kao mladi pomorac, krenuli ste na vaš prvi “vijađ” davne 1979. godine, tako reći u zlatno doba ondašnjeg jugoslovenskih pomorskih kompanija, velikih brodogradilišta i moćnih pomorskih škola. Koja je bila prva kompanija na čijem brodu ste zaplovili?
Bila je to “Splošna plovidba” iz Pirana (Slovenija) i na njenom brodu sam plovio od 1979. do 1982. godine. Otišao sam nakon onog katastrofalnog zemljotresa koji sam inače doživio jutro nakon proslava maturske večeri moje generacije u Kotoru u hotelu “Fjord” 15. aprila 1979. godine…
Kad sam se vratio u Boku, završio sam kadeturu, položio tadašnji poručnički ispit i pošao u vojsku. Zanimljivo je da sam baš u tom periodu napravio pauzu zbog odsluženja vojnog roka od godinu dana.
Bio sam u tadašnjoj Jugoslovenskoj ratnoj mornarici, i to na slavnom školskom brodu-jedrenjaku “Jadran”! To sam dočekao sa velikim oduševljenjem. Jer, nisam imao prekida sa plovidbom, a elegantni jedrenjak “Jadran” je bio naš ponos, naša najbolja škola i bilo je čast biti na njemu.
Zahvaljujući tom periodu obilazio sam sve jadranske otoke i sa posadom dolazio u Pulu na čuveni filmski festival, na festival u Šibeniku…
Nakon “Splošne plovidbe”, radio sam na njemačkim i grčkim brodovima i u našoj “Jugooceaniji”…Nije bilo mnogo kompanija u mojoj karijeri, jer, kad bih se ukrcao uvijek bi to bilo na duži period…
Bili ste prvi i jedini kapetan duge plovidbe sa bivših jugoslovenskih prostora koji je plovio pod zastavom Ujedinjenih nacija. Kako se i kojim povodom to desilo?
Tokom 2006. Godine, brod “Anamacra”, vlasništvo Nautical Spirit Navigation iz Pireja plovio je pod mojim zapovijedništvom, bilo je jedino prevozno sredstvo koje je održavalo vezi sa Libanom koji je te godine bio bombardovan i izolovan.
Dakle, njime su transportovani prva pomoć, lijekovi, hrana, dječje potrepštine, odjeća, obuća, energenti i sve drugo što je važno za održavanje života.
Ta pomoć prikupljana od strane humanitarnih organizacija iz svih dijelova svijeta, dopremana je “Anamacrom”. Ukratko, taj brod nije bio samo jedino, već i prvo prevozno sredstvo koje je, pod okriljem Ujedinjenih nacija, ušlo u zaraćenu zonu.
Imao sam na raspolaganju takozvani “crveni telefon” 24 h za vezu na relaciji Rim-Pirej-Limasol-Bejrut i kontakte sa svim nadležnim službama. U jednom zaista kriznom momentu odlučio sam da iz luke Bejrut (gdje je bila armija novinara-reportera iz svjetskih agencija), isplovim prema luci Tir, a to je značilo direktno u područje ratne zone…
Kako su dalje tekli detalji ove humanitarne misije, duga je i kompleksna priča, ali je najvažnije da je bila uspješna i da je šest puta u najrizičnijem periodu brod “Anamacra”, pod zastavom UN i pod mojim zapovjedništvom, jedini ušao u ratnu zonu rizikujući raketiranje izraelske armije (prethodno su i zaista raketirali jednu njemačku krstaricu tokom krize u Libanu, a koja je bila angažovana od strane UN). Bila je to opasna avantura, ali istovremeno i najplemenitija misija…
Zapisali ste na jednom mjestu da ste “Od Sv. Jovana 1993., do Sv. Jovana 1994.) bili zarobljeni na brodu “Moslavina” u američkoj luci New Orleans, a povodom tek uvedenih ekonomskih i svakih drugih sankcija Savjeta bezbjednosti UN tadašnjoj “skraćenoj” Jugoslaviji. Kako ste to doživjeli?
Iz nezavidnog stanja u kome smo bili, odlučio sam da pošaljem jedno pismo tadašnjem predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Bilu Klintonu. Bilo je to “Pismo razuma” u ime svih zarobljenih pomoraca, pa ću vam citirati samo kratke crtice iz pojedinih dijelove onoga što tamo piše:
“…Poštovani gospodine predsjedniče, uzevši sebi pravo da se na ovaj način obratim Vašoj Ekselenciji, koristim priliku da Vas u najkraćim mogućim crtama obavijestim o beznađu grupa pomoraca zarobljenih na brodovima u luci New Orleans, a kojoj i sam pripadam…..
Pomorci o kojima je ovdje riječ potiču iz Boke Kotorske. Iz jednog pitomog kraja Crne Gore, koji je oduvijek preko pomorstva bio okrenut Svijetu. Kao takav, stvorio je immage tolerancije i razumijevanja čitavog regiona…To je kraj koji njeguje tradiciju pomorstva punih dvanaest vijekova, a čija se tradicija ogleda u Bratovštini Bokeljske mornarice….
Neizbježno se nameće pitanje Gospodine Predsjedniče, zar je moguće da jedna takva zadužbina, mogu slobodno reći, svjetskog pomorstva, doživljava da se sa njenim ljudima postupa na ovako nedostojan način na kakav smo upravo zatečeni….Zar je moguće da to doživljavamo upravo u zemlji u kojoj je dosta naših predaka tradilo i stvaralo, i koji su ujedno govorili sa puno pijeteta o Vašoj i Našoj Americi?
…Zbog svega rečenog, Gospodine Predsjedniče, koristim priliku da vas na kraju u ime svih zatočenih pomoraca lični zamolim, kao najuticajnijeg držđavnika i predsjednika najmoćnije države svijeta da založite sav svoj autoritet kako biste nam omogućili da zaplovimo nama znanim vodama koje nam je Bog predodredio i na kojima se sami najbolje snalazimo. Vaša iskrena pomoć nam ulijeva nadu u dostojanstveniji život u cijelosti. Kako nas tako i naših porodica…”
Inače, ovo pismo je otpremljeno sa broda “Moslavina” 11.06.1993. godine. Može se reći da je u pitanju bila jedna od najtežih godina u čitavoj mojoj karijeri…Ali, pismo predsjedniku SAD uredno je dostavljeno kome treba u Washintonu.
Bilo je, naravno, i puno lijepih trenutaka za pamćenje, poput onoga iz luke Ibicui u Argentini, 15.03. 2019. godine, kad mi je kao gost na brodu “21 Maj” (“Crnogorska plovidba”) došao Gustavo Bordet, tadašnji premijer Argentine, i kad sam imao priliku da reprezentujem Crnu Gori i Boku Kotorsku najbolje što sam znao i mogao.
Posebna “epizoda” u vašoj karijeri, dogodila se upravo na pomenutoj domaćoj “Crnogorskoj plovidbi” gdje ste bili zapovjednik na dva broda u kratkim periodima. I, pri samom kraju dugih nautičkih milja koje ste prešli preko svjetskih mora i okeana, u periodu od skoro četrdeset godina, kako ste doživjeli prodaju ta dva broda i okolnosti koje su tu situaciju pratile?
Prvo, moram da kažem da mi je velika čast bila što sam plovio na našoj crnogorskoj kompaniji…Crna Gora je moja država, ja sam plovio pod tom zastavom, ja sam ponosan bio na to. Sa druge strane, toliko mi je žao što se dogodila prodaja dva još uvijek vrijedna broda…
Slučajem koji samo život može da režira, bio sam jedan o poslednjih zapovjednika na tim brodovima “Crnogorske plovidbe” (“Kotor” i 21 Maj”), koji su bez ikakvog smisla prodati u Danskoj. S obzirom na stanje tih brodova, njima (Dancima) će dobro služiti u narednih 15 godina…To nikako nije smjelo da se dogodi. Na žalost, desilo se.
Neposredno prije prodaje oba broda dobio sam poziv iz kompanije da ponovo budem zapovjednik na jednom od njih. Sticajem okolnosti (i pukom srećom) zbog privatnih obaveza nisam mogao da to prihvatim (razloge sam dostavio nadležnima u kompaniji).
Samo četiri mjeseca kasnije, brodovi su prodati.
Ne bi bilo dobro da sam bio tada na mjestu zapovjednika iz više razloga. Jedan je onaj moralni, ljudski: nijedan kapetan ne želi da vidi kako njegova država prodaje još uvijek dobar i koristan brod na kome je proveo jedan dio karijere i na kome je bio zapovjednik.
Prije svega što se desilo, kako zapovjednik na jednom od ta dva broda, slao sam redovni weekly report kompaniji (o stanju u kome se brod nalazi) u kome se jasno navodi da je bio u sasvim dobrom stanju, a uporno se tvrdilo suprotno od strane zagovornika hitne prodaje…
Ali, čitava ta priča je izašla sa terene interesa domaće pomorske industrije i interesa domaćih pomoraca. U pitanju su opet bili politika i neki drugi interesi i o tome je već skoro sve javno rečeno…
Ipak, ovo nije prvi put da se dešava da pomorstvo u Boki Kotorskoj dođe u neku vrstu hibernacije. Bilo je tako kad su uvedeni prvi parobrodi kao novo čudo tehnike i kad su slavni bokeljski jedrenjaci praktično prestali da postoje. Bilo je i nakon Drugog svjetskog rata jedno kratko vrijeme dok nije počelo veliko ulaganje države u pomorsku industriju. I ovo će proći, dolaze nove mogućnosti, biće pomoraca i pomorstva dok je mora.
Na kraju, možda je dobro da podsjetim za neka buduća iskušenja: Grčka ni u vrijeme najveće ekonomske krize nije prodale nijedan svoj brod. Na hiljade brodova u Grčkoj je bilo privezano tokom neviđene ekonomske dubioze, ali nijednom Grku nije palo na pamet da ih prodaje. Brod je u Grčkoj svetinja, dok god može da koristi.
Radili ste, kako je u pomorstvu i prirodno, sa internacionalnom posadom. U karijeri ste imali prilike da doživite taj istorijski prelazak sa analogne na digitalnu tehnologiju. Kako u skorijoj budućnosti vidite obrazovanje pomoraca i šta će se tu dešavati?
Vidite, nove tehnologije će i dalje biti brže od školskih programa. I to znači da ovo što se danas uči u jednom momentu možda više neće imati značaj kakav danas ima. Kina je otišla najdalje u robotizaciji, autonomna plovila već polako, oprezno ulaze u upotrebu.
U budućnosti, ako ili kad dođe do dominacije autonomnih plovila, od posade na brodu možda će postojati tek nekoliko elektroničara, specijalista za pratnju rada tih sistema.
Drugo, što se današnjih posada tiče, sve je veći uticaj Kine na budućnost globalnog pomorstva, a prije svega kineskih pomoraca (mada su filipinski pomorci i dalje među najtraženijim u ovoj industriji širom svijeta)…Ipak, najveći problem kod kineskih pomoraca je i dalje slabo ili nikakvo znanje engleskog jezika. Kad Kinezi budu masovnije znali engleski jezik, pokoriće čitav svijet.
Prije par godina sam imao prilike da vidim kako u ovoj ogromnoj zemlji skoro niko ne govori engleski jezik, ni doktori, ni u apotekama ni na tržnicamama, nigdje. Ali, to je velika zemlja, milijardu ljudi, za kratko vrijeme mogu preuzeti neke od najvećih globalnih industrija, kao što je pomorska industrija.
Bio sam u dva njihova brodogradilište (ali samo za remont). Oni imaju nevjerovatno efikasnu organizaciju (isto takvu i realizaciju). Imaju sve svoje. Od vrhunskih materijala i znanja, najboljih inženjera i projektanata. Potukli su do sada sve rekorde u izgradnji kontejnerskih brodova. Većina kompanija iz Evrope naručuje takve brodove u Kini, jer je vrijeme isporuke sve kraće.
Plovili ste na grčkim brodovima i vaša fascinacija odnosom Grka prema grčkoj pomorskoj tradiciji i kulturi je velika. Kako vi vidite fenomen Grčka i da li je naš narod na pravi način razumije?
Što se tiče Grka, mnogo volim taj narod, ali zaista ne znam zašto naši ljudi imaju pogrešnu predstavu o njima. Postoji ona domaća fraza “Propao kao Grčka”, “Dužan kao Grčka” i slično. Samo bih da podsjetim: Grčka je imala više brodova nego bivša Jugoslavija taksi vozila! Neke od najvećih moćnih globalnih pomorskih kompanija su ustvari njihove!
Grci imaju na hiljade brodova. U samo nekoliko godina nakon zastrašujućeg bankrota uspjeli su da podignu “na noge” nekoliko velikih, a kasnije i na stotine srednjih i manjih flota trgovačkih brodova.
Trenutno su među tri najveća naručioca tankera iz brodogradilišta u Kini. A, da ne govorimo da su svjetski proizvođači agruma, mliječnih proizvoda (nema zemlje na svijetu koja ne prodaje grčki jogurt i grčkim feta-sir). Grčko maslinovo ulje prodaje se u čitavom svijetu, na svim kontinentima.
Najbliskije su povezani sa svim krunisanim glavama Evrope. Što se kulture tiče, dugo bi nabrajali: sve poslije Biblije, Grci su prvi odštampali. Osnivači su najvećih evropskih gradova.
Ukratko, Evropa ne postoji bez Grčke. Vatikan ni na koga nije ljubomoran ali na Grke jeste. Vrlo zanimljivo, ali, nikad Jevrejin u trgovini nije prevario Grka niti Grk Jevrejina. I zašto mi ovdje imamo pogrešno shvatanje da će Grčka propasti? Sveta gora je na teritoriji Grčke, kao mala monaška država najuređenija mikro-zajednica na svijetu. Oni od turizma žive deset mjeseci godišnje.
Ne zaboravite, Grci su veliki narod! Uzeli su im Konstantinopolj, Rim im je uzeo pola Mediterana, preživjeli su Otomansku imperiju, a ključne bitke poput one na Peloponezu vođene su u Grčkoj u oba svjetska rata. Grčka je majka Evrope i izvorište savremenih civilizacija. A, njihova velika pomorska moć je pečat na sve što je nabrojano. Od Grka treba učiti, i da je Tiho Danilović neka vlast, vodio bi djecu iz Crne Gore redovno da obilaze Grčku i vide kako se poštuje svaki kvadratni metar te zemlje, kako se čuva selo i voli svoja porodica i svoja država.
Zanimljiv je vaš pogled na dvije ugledne pomorske kompanije. Na MSC (Mediterranean Shipping Company) i “Dabinović”. Jednu smatrate strateški primarnom za pomorce iz Crne Gore, a drugu čuvarom pomorske tradicije Boke Kotorske i Crne Gore…Možete li jasnije i detaljnije o tome?
Kompanija “Dabinović” trenutno čuva čast bokeljskog i crnogorskog pomorstva i na neki način održava taj “krvotok” pomorski što se tiče brodova na kome plove naši pomorci.
“Dabinović” nikad nije imao veliku flotu (uvijek je to bilo oko pet šest brodova). Imao sam u vrijeme potpunog raspada “Jugooceanije” ideju da preko “Dabinovića” napravimo jedan bypass i spasimo naše domaće brodove, tako što bi napravili neki dogovor sa tom nama bliskom kompanijom iz Monaca koja inače zapošljava naše pomorce, a koja je izgleda tada bila raspoložena za nekakav dogovor. Ali, političari nisu.
Što se tiče MSC (Mediterranean Shipping Company), slobodno mogu reći da je to danas najveća crnogorska pomorska kompanija mada je njen vlasnik, slavni Antonio Maresca (80+ godina) i ona danas zapošljava između 2000 do 3000 ljudi iz naših krajeva.
Ne daj bože da se tu nešto poremeti i oni ostanu bez posla. Jer, to su ljudi koji hrane još barem dvoje-troje ljudi u Crnoj Gori.
Bilo je u prošloj deceniji jedno vrijeme pad interesovanje sa strane MSC za pomorce iz Crne Gore, prije svega zbog nekih tadašnjih afera sa narkoticima.
Nešto su se jedno vrijeme “najedili”, ali, kad je krenula pandemija Corone, ranije planirani “uvoz” pomoraca iz Indije je propao jer su odbili da dolaze u Evropu, i ponovo je došlo do većeg ulaska crnogorskih pomoraca u MSC. Pokazali su se vrlo vrijednim i korisnim i ta harmonija i danas traje.
Koliko naša (i ne samo naša!) državna administracija razumije stratešku ulogu pomorstva i pomoraca?
Reći ću samo da se pomorstvo pokazalo kao najvažnija i najvitalnija privreda na svjetskom nivou (sjetite se pandemije Corona i uloge pomoraca i pomorstva u tadašnjoj situaciji oko snabdijevanja). Kome do tada nije bila jasna važnost i uloga pomorstva i pomoraca u državi koja izlazi na more, tada je morao da shvati. Onaj koji ni tada nije shvatio, neće vjerovatno nikad. Jer, živjeti na moru i gledati u brodove a ne biti dio svega toga, otvara neka druga, mentalitetska pitanja…
Razgovarao: NIkola Vlahović, pomorstvo.info
