Izvor fotografija: mr. Vitomir Vujović
Inženjer brodogradnje mr. Vitomir Vito Vujović, bokeljski „meštar od barke“, može se smatrati poslednjim ili jednim od poslednjih čuvara tradicionalne izrade drvenih barki u Boki Kotorskoj. Svojevrsni mitološki momenat, koji daje dublji smisao savremenoj radionici Vitomira Vujovića u kojoj nastaju drvene barke, „skrojene“ na tradicionalni način, svakako je i njegova porodična drvena barka iz davne 1957. godine.
Ono što inženjera Vujovića danas čini jedinstvenim, posebnim, „unikatnim“, to je njegova originalnost, preciznost, držanje do tradicionalnih metoda rada i njegova otvorenost prema svima koji imaju želju da nauče ovaj zanat. Svako ko mu se obratio, dobio je savjet i pomoć u poduhvatu izgradnje tradicionalne drvene barke.
O plemenitosti, naslijeđenim moralnim kodeksima, pedagoškom radu, radnoj etici i standardima do kojih drži, govore njegova djela, njegove barke „sa dušom“.
Za pomorstvo.info, meštar Vito govori i o suštini i o formi i o životu drvene barke, kad jednom izađe iz njegove majstorske radionice.
-Rođeni ste u Prčanju u neposrednoj blizini kuće legendarnog bokeljskog pomorca Iva Visina. Nacrte drvenih barki iz slavne pomorske prošlosti ovoga kraja, nesebično nudite svima koji hoće da ih prave. U Vašem „mandraću“ su isključivo drvene barke. Da li je onda ispravno zaključiti da imate plemeniti misiju? Je li ona planirana ili je nastala spontano? Mogu li takve kreativne „misije“ da spasu „dušu“ Boke Kotorske?
Sva moja znanja i saznanja vezana za drvenu brodogradnju rado podijelim sa svima koje to zanima. Nekada, znanja i vještine iz drvene brodogradnje su se ljubomorno čuvala i krila i prenosila sa koljena na koljeno ili najužim članovima porodice. Mišljenja sam da danas nijesmo baš u prilici da budemo toliko sebični, potrebno je ovo malo preostale tradicije, znanja i vještina prenijeti svakome ko je zainteresovan, ne bi li barem mali dio onoga što je ostalo ostavili narednim generacijama.
Ne znam da Vam odgovorim da li je to plemenito ili ne, sve oko drvene brodogradnje mene čini sretnim i ispunjenim. Kada vidim popravljenu ili obnovljenu drvenu barku na prostoru Boke Kotorske radujem se kao da sam to ja uradio.
Nijesam siguran da jedna lasta čini proljeće, pojedinac ne može ništa sam, za spas drvene brodogradnje i preostalog fundusa drvenih barki i brodova na prostoru Boke potreban je angažman države i institucija.
-Još 2019. godine, dobili ste državnu nagradu za projekat “Pasara Wooden Boat” u kategoriji “Big See“ koje dodjeljuje slovenačko udruženje “Zavod žig”. Ovo je utoliko veće priznanje što se radilo o konkurenciji 19 država jugoistočne Evrope, i to iz različitih oblasti dizajna. Osim motivacije koje ovakva priznanja daju, da li su se otvorila i neka druga vrata, kontakti sa srodnim kreativcima i eventualno nova tržišta?
Naravno da svaka nagrada i priznanje prija, iz mojeg ugla, tu nagradu vidim samo kao potvrdu da je bratov i moj višegodišnji rad neko prepoznao i znao da cijeni. Određene firme i pojedinci samostalno se prijavljuju za tu nagradu, u našem slučaju projektat „Pasara wooden Boat“ je nominiralo Ministarstvo kulture Crne Gore, nijesmo ni znali do onoga trenutka dok od organizatora Zavod žig nijesmo dobili mail kada treba da se pojavimo na dodjeli nagrade. Nijesmo mi nikada to priznanje, a i druga priznanja koristili za neku samopromociju i osvajanja drugih tržišta, uvijek smo to prepuštali proizvodima koji izlaze iz naše radionice. Najbolje je kada proizvod govori sam o sebi, to je najbolja promocija i reklama
-Jednom su poštovaoci Vašeg rada za stvaralačku perfekciju koju pokazujete pri izgradnji svake barke rekli: „Nije to naučio na fakultetu, on je to dobio iz viših sfera. Koje su to „sfere“ i skoro magijski momenti da bi nastala tradicionalna drvena barka, „sa dušom“?
Svaki pojedinac se rađa sa nekim talentima, samo je bitno da ih tokom života prepozna i kad ih prepozna radi na njihovom usavršavanju, a ko mu ih je podario Bog, Kosmos, neka viša energija to je već lična stvar svakog pojedinca i lično poimanja svijeta i života.
U suštini, po meni, za svaki posao je prosta filozofija, ako to nešto što trebaš napraviti ne bih tako napravio sebi, nemoj napraviti ni drugome. Sve što radiš napravi najbolje što znaš, kao za sebe. A ako to još radiš iz ljubavi i sa voljom, a ne da bih samo zaradio, onda se ta energija mora prenijeti na proizvod, zvao se on i drvena barka.
-Ako kažete da su drvene barke „poput nijemih predmeta“, tako reći artefakti maritivne kulture, može li se reći da Vam je i ta činjenica motivacioni faktor, kad pristupite njihovoj izradi?
Drveni brodovi kao proizvod ljudskih ruku jako dugo postoje. Nojeva barka je opisana u Starom zavjetu, Nilom u doba faraona se plovilo kao što se i danas plovi, samo je tehnologija nova. Drvena brodogradnja milenijumima evoluira, brže ili sporije.
Sa drvenim brodovima su otkriveni novi kontinentni, vršena kolonijalna osvajanja i najveće pomorske bitke, čovjeku su služila za dobre i loše stvari, a danas mi izgleda samo da su smetnja i da ih se žele otarasiti, ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu. Možda se jednog dana sjetimo drvenih barki i brodova, do tada ja ću graditi i popravljati drvene barke za buduće generacije. Žalosno je da se divimo ovim kamenim palatama i kućama, crkvama, zidinama na prostoru Boke …, a niko da kaže sve je to prevezeno i sagrađeno zahvaljujući drvenim brodovima, a, ponekad se kroz zube promrlja i ono: „zahvaljujući Bokeljskim pomorcima“.
-Profesor ste u Srednjoj pomorskoj školi u Kotoru gdje predajete više stručnih predmeta. Kakvu budućnost vidite za sadašnje mlade generacije iz ove škole, kad je pomorska struka u pitanju, u okolnostima kad Boka i Crna Gora praktično i nemaju pomorsku industriju?
Ako pogledate pomorce sa prostora Boke od vremena kada se plovilo na jedra do današnjih dana, struktura njihovih brodara je bila raznolika: to su bili lokalni bokeljski brodari, inostrani brodari, državni brodari…Struktura brodara i brodovlasnika se mijenjala, većina njih je i propala, a naš pomorac je to sve preživio i prilagodio se. Naši pomorci su uvijek bili na glasu, bio on dobar ili loš, imali smo slavnih kapetana, ali i gusara, toga imamo i danas samo u skladu sa vremenom u kojem živimo…
-Interesovanje za Vašu posvećenost ovoj, bez sumnje, umjetničkoj djelatnosti, iz godine u godinu je sve veće. Jeste li razmišljali o „savezu“ sa turističkim organizacijama, jer je u pitanju jedan stari, rijetki i danas atraktivni zanat, i proizvodi koje bi mnogi rado izbliza vidjeli?
Našim turističkim radnicima su puna usta fraza „održivi turizam, ruralni turizam, autentični proizvod“…, ali nijesam siguran da u taj popis fraza ulaze i tradicionalna drvena brodogradnja i drvena barka i njihova valorizacija u turizmu.
Bilo je tu nekih pokušaja opštine Kotor da podrže novčano održavanje drvenih barki, ali po meni je to pogrešan koncept i način. Na zaštiti i održavanju drvenih barki treba se raditi od vrha države pa naniže.
Godinama pokušavam sugerisati na modele koji se primjenjuju u nekim evropskim zemljama, ali bezuspješno. Kada bi naše drvene pasare i gajete mogle glisirati i iz Kotora u Herceg Novi mogle stići za 30 minuta i dnevno napraviti takvih pet tura, sigurno bi ih gledali svakodnevno po zalivu kao što gledamo ove poliesterske glisere.
-Koliko vremena treba da prođe da čovjek i barka postanu, tako reći, jedno biće? Gdje su danas bokeljski „barkarioli“ i „prijatelji od barke“?
Riječ barkariol mi danas pogrešno tumačimo, najčešće se koristi kao izraz za brodograditelja, modernim jezikom to Vam je skiper. Vrlo je jednostavno ako barkariol i barka od prvoga dana porinuća nijesu jedno biće vrlo brzo neće biti ni barkarijola ni drvene barke. I u današnje vrijeme je isto ako skiper i gliser nijesu jedno biće vrlo brzo ih neće biti. Čini mi se da u današnjoj turističkoj ekspanziji i trci za zaradom to skiperi u Boki ne shvataju. Više su bili osviješćeni barkarioli nego današnji skiperi.
-Smatra se da je jedan „guc“, zapravo barka iz Stoliva, stara 180 godina. Koliko dugo može da plovi drvena barka iz Vaše kreativne radionice?
Svaka drvena barka, pa i ona koja izađe iz moje radionice, može da traje onoliko koliko njen vlasnik brine o njoj. Tako Vam je sa svakim proizvodom pa i sa drvenom barkom. Što se tiče naših barki izrađene su od kvalitetnog drveta, zastićene najsavremenijim premazima i bojama, a na vlasniku je da se brinu o njima. Isto je kao i sa automobilom, od vozača u mnogome zavisi stanje automobila.
-Jeste li razmišljali o gradnji većih drvenih (takođe tradicionalnih) plovila?
Trenutno ne razmišljam o gradnji drvenih barki i brodova dužine veće od 6 metara, u pitanju su samo tehnički razlozi. Što je drveni brod veći to su elementi konstrukcije toga broda teži, potrebno je imati robusnije mašine i više ljudske snage. A mašine koje ja trenutno posjedujem u ovoj radionici nijesu pogodne za tako teške drvene elemente. Ali mogu biti mentor nekome ko se odvaži za poduhvat gradnje većeg drvenog broda.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
