Poznati društveni aktivista iz Boke Kotorske i predsjednik Nacionalnog udruženja proizvođača ribe Crne Gore, Marko Kise, u godini burnih dešavanja u ovoj prilično zapostavljenoj privrednoj djelatnosti, našao se više puta u fokusu javnosti kao glas razuma i predlagač praktičnih ideja kada je u pitanju bilo zatvaranja Poglavlja 13 (ribarstvo) na putu pridruživanju Evropskoj uniji. Ostao je upamćen i po izjavi koju je u ime crnogorskih ribara dao “ispred vrata” Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, kad je između ostalog kazao: “Crna Gora usvaja zakone Evropske unije (EU) i teži ka Uniji, ali je problem što u nju ne možemo ući bosi, goli, gladni i žedni”…Ovom prilikom, specijalno za web portal pomorstvo.info, Kise govori o posledicama već zatvorenog Poglavlja 13 i o svemu što crnogorsku ribarsku industriju čeka u godinama koje slijede…
………..
Na dan 28. jula protekle 2025. godine, vi ste sa još trojicom predstavnika delegirani od strane 119 ribara da u ime nacionalnog udruženja profesionalnih ribara predate dopis ministarstvima poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, pomorstva, ekonomskog razvoja, finansija, prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine u Vladi Crne Gore, kao i predsjedniku Vlade i svim partijama u Skupštini Crne Gore, u kome skrećete pažnju na probleme u crnogorskom ribarstvu, koji su ostali neriješeni tokom proteklih 15 godina. Kakva je bila reakcija nadležnih institucija i da li je uopšte bilo?
Reakcija je bila vrlo loša (potpuna ignorancija), ali istovremeno i očekivana, jer ovu vladu Crne Gore i nadležno Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (MPŠV) kako se do sada ispostavilo, uopšte ne interesuje ribarstvo kao privredna grana.
Interesuje ih samo formalno ali ne i suštinsko zatvaranje poglavlja 13 (i ostalih poglavlja) kao da skupljaju poene na nekom turniru u boćanju.
Takođe, nijedna od partija koje sačinjavaju Skupštinu nije nam odgovorila na pomenuti dopis niti pokrenula inicijativu u vezi sa njim (osim najveće opozicione partije čiji predstavnici postavljaju pitanja u radnim grupama u kojima se pominjalo ribarstvo).
Vlada Crne Gore takođe nije odgovorila ni do dana današnjeg na naš dopis, iako sam ja zvao telefonom kabinet predsjednika Vlade Milojka Spajića barem osam puta na broj (020242….) i niko se nikada nije javio. Nijedno pomenuto Ministarstvo ni MPŠV do danas nisu odgovorili na naše potrebe.
Istina je da je, međutim, da je MPŠV ostvarilo kontakt sa nama ali kad su došli u pat poziciju, jer smo 28.08.2025. zakazali štrajk pregrađivanjem zaliva Boke.
Kontaktirala me je tada direktorica Direktorata za ribarstvo putem e-maila i poslala zvanični dopis, u kojem nas obavještava da je nadležni ministar zakazao sastanak 08.09.2025. u 09h. Zbog toga smo odustali od štrajka.
Povjerovali smo u iskrenost pomenutog ministra da će sastanak donijeti rješenja. A, ostali smo prevareni i razočarani od strane Vlade Crne Gore i od ministra MPŠV jer dogovori sa sastanka ni do dana današnjeg nisu ispunjeni.
Znatno ranije, maja mjeseca 2025. godine, javno ste progovorili o ključnim problemima takozvanog privrednog ribarstva, pa ste kazali da “Država razvija uvoz ribe koji je na godišnjem nivou više od 20 miliona eura, ali zato nemamo tržište za prodaju ribe kao ni za preradu ribe…” Možete li detaljnije da objasnite ovaj nesklad, paradoks, ali i šta je država imala u vidu ako nije tržište?
Da, citirana izjava je potpuno tačna. Uvozimo hrane u visini oko jedne milijarde eura, a od toga cca do 30 miliona eura ribe i ribljih proizvoda. Crna Gora je postala ovisnik o uvozu hrane. Nije državni interes da bilo što proizvodimo jer na proizvedenu i izvezenu hranu niko nema rabat od 3%, ali na uvezenu hranu se dobija rabat od 3%.
Očito je jak uvoznički lobi u ovoj maloj državi, jer na 30 miliona eura uvezene ribe neko stavi u džep 900 hiljada eura. Ako država za morsko ribarstvo u toku godine kroz agro budžet opredjeli 350 000 eura, onda je moguće da se više isplati nekome kroz rabat “namjestiti” 900 000 eura nego uložiti u ribarstvo.
Ovo je sramota za svaku Vladu koja se tako ponaša, bilo svjesno ili nesvjesno, bilo namjerno ili nenamjerno, jer se uništava poljoprivreda a posebno ribarstvo i ubija duh tradicije ribarstva u Crnoj Gori i u Boki Kotorskoj (da se ne zaboravi: za vrijeme vladavine Austro-ugarske u Boki Kotorskoj je i počeo razvoj ozbiljnog organizovanog ribarstva na ovom dijelu Jadrana).
Činjenica je (a to ste pomijali svakom prilikom u obraćanju javnosti), da crnogorski ribari nemaju gdje da remontuju brodove, posebno drvene ribarske brodove, te da je domaća komercijalna flota ribarskih brodova zastarjela i da država mora naći način da pomogne da ih obnovimo da bi spremni ušli u EU. Na kakav način bi to moglo da se desi? Da li subvencijama EU ili sredstvima iz budžeta (pod pretpostavkom da se taj posao postavi kao prioritetan)?
Ribarska komercijalna flota, a posebno drvena za dimerzalni izlov ribe kočama i pelagični izlov ribe plivaricama je u katastrofalnom stanju.
Za to je kriva država svojom politikom od 90ih do danas. Rat i sankcije kao i NATO bombardovanje su potpuno paralisali crnogorsko ribarstvo (jer nismo ribali), a da bi održali svoju ribarsku flotu od propadanja ribari su sva svoja novčana sredstva uložili da bi je spasili. Na žalost, državu ni dan danas nije briga za ribarstvo ni kad je ova strana problema u pitanju. Prodali su ili iznajmili sve mandraće, ponte i marine…
Marina Lazure (ex Lazaret u Meljinama) koja je i ujedno i ribarska luka, nikako da dozvoli da je ribari koriste. I tu je država kriva, ali mislimo da će SDT napokon i to riješiti jer je prošlo tačno četiri i po godine od jula 2021. godine od kad smo se obratili, a još nema riješenja.
Prodata su brodogradilišta Tivat – Arsenal i brodogradilište u Bijeloj, a da se niko nije zapitao u Vladi Crne Gore gdje će se remontovati naši turistički i ribarski brodovi.
Jedino se mislilo o Vojsci Crne Gore, pa je Vlada sa brodogradilištem Adriatic 42 sklopila ugovor pod povoljnim finansijskim uslovima za remont brodova. U razgovoru sa direktorom brodogradilišta, sugerisano mi je da Vlada može i za nas izdejstvovati istu pogodnost, da i mi možemo pod povoljnim finansijskim uslovima remontovati brodove.
Izgleda da za sada od toga nema ništa, jer iz nekog razloga nema radne grupe na kojoj bismo to predložili. Mi u ovim okolnostima jedino možemo remontovati brodove po visokim cijenama i izvlačiti ih u privatnim marinama, ali samo u julu i avgustu kada je temperatura betonske podloge i do +70 C. Zamislite drveni brod u tim uslovima. Rasušio bi se za dan ili dva, i niko ga ne bi više stanjao ili sastavio.
Uslov da bismo dobili plovidbenu dozvolu, a na osnovu koje dobijamo i ribarsku dozvolu, podrazumijeva da prvo moramo izvršiti tehnički pregled koji se izvodi na suvom i mokrom okruženju. U situaciji u kojoj smo, nemamo gdje izvaditit brodove i ne možemo izvršiti suvi pregled broda.
Država neće da nam pomogne da obnovimo ribarsku flotu od koje bi imala benefit, i to odmah kad uđemo u EU.
Ali, treba i ovo znati: sa kakvom flotom uđemo u EU, tako ćemo poslovati, jer se ona više ne može povećavati ni obnavljati. Država mora i može ako želi, pomoći remont posebno drvenih brodova, a ne kreditima Svjetske Banke (što se pokazalo neisplativo) nego kroz budžetske rezerve i uz pomoć garantnog fonda. Kasno je da čekamo fondove EU još tri godine jer će nam se u međuvremenu brodovi potopiti.
U međuvremenu, Crna Gora je zatvorila pet poglavlja a među njima i pomenuto Poglavlje 13 (ribarstvo). Kakve su vaše pretpostavke, šta će se dalje dešavati sa ovom zapuštenom privrednom djelatnošću u okolnostima kad sve govori da je dolazak pred vrata EU realan 2028. godine, uprkos svim društveno-ekonomskim anomalijama koje će morati “u hodu” da se riješavaju?
Svanulo je zvaničnoj Crnoj Gori sa zatvaranjem poglavlja 13. A, ribarima se smrklo jer su ostavljeni sa svojim problemima koje niko neće da riješi.
Dana 26.12.2025. od MPŠV-a sam dobio zvaničan dopis da ni nakon tri i po mjeseca nije oformljena radna grupa (jer Ministarstvo finansija nije dalo svog predstavnika) iako je donesena odluka Vlade 11.09.2025. da se radna grupa oformi u roku od 10 dana. Pitamo se: kako mi onda možemo bilo šta riješiti?
Zbog toga smo se obratili 10.11.2025. ambasadoru EU u Crnoj Gori Johanu Satleru i dobili odgovor da će nas on primiti u drugoj polovini januara 2026. godine (vjerovatno 19 januara što realno očekujemo). Obratili smo mu se dopisom 25.12.2025. i zahvalili na pozivu i potvrdili dolazak u zakazani termin.
Naveli smo da je naš uslov da sastanku prisustvuje nadležni ministar jer ga vidimo kao odgovornog za ovo što se dešava (ili ne dešava).
Zvali smo 29.12.2025. sekretara u MPŠV-u sa kojim nismo imali uopšte prijatan razgovor. Upozorili smo ga da EU uvijek može ponovo otvoriti poglavlje 13 dok se ne riješe svi problemi. Kazao je da on to zna i da se on nas uopšte ne boji. Rekli smo mu: “Ne bojte se Vi nas, nego Evropske Unije, koju ćemo ponovo obavjestiti o svemu što radite, a ustvari ne radite ništa za riješavanje problema ribara.”
Već dugo ste istaknuti borac za prava ribara i kad govorite o toj profesiji, pominjete često i tradiciji i naslijeđe i društveno-socijalni i kulturni aspekt ribarstva. Da li ste imali prilike da se povezujete sa nadležnim službama iz ministarstava turizma, ekologije, kulture…? Koliko zvanična Crna Gora razumije važnost postojanja ribarstva, kao širokog, ne samo egzistencijalnog pojma?
Ni sa kim kome smo uputili dopise nismo imali nikakve kontakte jer niko ne odgovara na dopise. Zaključujem da našu vlast ne interesuje ribarstvo.
A, da je sreće, tradicija i kulturno naslijeđe ribarstva i starosjedioci našeg primorja bili bi najatraktivniji dio turističke ponude (kao u Grčkoj, Italiji i sviugdje na Mediteranu).
Strancima je preko glave gledati skupa plastična plovila, jer ih inače gledaju u svojim zemljama. Drvene ribarice, “šporki” ribari sa mrežama i ribom na palubi su ono što turisti, posebno strani, vole da vide.
Klasično ribarstvo može da bude najbolji brend ovog našeg malog obalnog pojasa koje na žalost niko u crnogorskoj državnoj birokratiji ne vidi kao potencijal. Još gore od toga: apsolutno ga ne razumiju.
Mada mnogi iz tog rukovodećeg “establišmenta” rado dođu na more, nešto mora da se zna, uz dužno poštovanje svakome: ne može more da voli i razumije na jednak način onaj koji dolazi na izlete i ekskurzije i onaj kome je more izvor života i čiji su preci generacijama pored mora živjeli sa morem i od mora…
U jednom od posljednjih obraćanja javnosti u protekloj godini, kazali ste da je zatvaranjem poglavlja 13 državi Crnoj Gori svanulo jer je bliža ulasku u EU, da se “crnogorskim ribarima odavno smrklo, jer sada ne vide nikakvu šansu da im se riješe nagomilani problemi”. Da li je zaista tako ili će se ovo zatvaranje poglavlja ubrzo pokazati kao korisno da se stvari riješavaju “pod krovom EU”?
Smatramo da iako je zatvoreno poglavlje 13, nadamo se nakon razgovora sa Ambasadorom EU Johanom Satlerom očekujemo da će malo prodrmati Vladu Crne Gore i resornog ministra na način da im diplomatski objasni da iako je zatvoreno poglavlje 13., ono može ponovo biti otvoreno. Naravno, ukoliko se u Podgorici i dalje budu ponašali inertno, po već uhodanoj matrici, i ako bude i dalje vidljivo odsustvo bilo kakvog interesovanja za nas.
Vlada mora da zna da se u logistici ribarstva moraju riješiti svi problemi prije ulaska u EU. NA, naše ministarstvo interesuje samo formalna implementacija zakona EU. Suštinska, na djelu, u praksi, to je druga priča.
Ali, ako budemo nezadovoljni sa rezultatom tog sastanka, reagovaćemo na način na koji smo planirali i na samom početku konflikta. Nepopularnim mjerama, naravno.
Ribari ne žele takvo nešto, a, nadamo se ni Vladi Crne Gore ni njenom nadležnom ministarstvu to ne treba. Zato će odgovorne službe i ličnosti morati da ovo shvate za ozbiljno.
Očekujete li da će ambasador EU usloviti Vladu Crne Gore i nadležna ministarstva da brzo i temeljito riješe sve nabrojane probleme? Koliko je to realno? Hoće li neko na ovaj način konačno da shvati šta znače ribari Crne Gore i šta znači morski akvatorijum ove države sa svojim ribljim resursima?
Realno je da će Ambasador EU stati na stranu vrijednosti EU zakona i crnogorskih ribara, a nije realno da Vlada CG i postojeći ministar to odbiju i ne prihvate i ne realizuju.
Ribari su jedinstveni i boriće se za svoja prava i za pravo ove države koja ima skoro 300 kilometara morske obale, da ribarska industrija ne propadne sasvim.
Što se tiče resornog ministra, prema mom dosadašnjem iskustvu, apsolutno ne vidi važnosti ribarstva ulaskom Crne Gore u EU. Ako sam stekao pogrešan utisak, onda je stvar znatno jednostavnija: ne interesuje ga ova tema.
Jednom prilikom ste kazali da su ribari Boke Kotorske u posebno nepovoljnom položaju u odnosu na druge ribare u Crnoj Gori. Rekli ste da “Bar ima luku, Budva ima gradsku luku, u Ulcinju se uskoro gradi ribarska luka, a Boka je nema”. Zašto Boka sa najstarijom ribarskom tradicijom u Crnoj Gori nema svoju ribarsku luku?
Boka nema svoju ribarsku luku. Međutim prva ribarska luka je planirana u Njivicama, za koju su dobijeni UT uslovi, ali ju je “pojela” politika i za njeno poništavanje su najgrlatiji i najzaslužniji vodeći ljudi opštine Herceg-Novi. Ponavljam: ne može more voljeti i u njemu uživati onaj ko se nije rodio pored mora i ko ga ne razumije.
Malo je poznato, ali, Boka ima Pravilnik u koji je upisano koliko ribarskih plovila može biti vezano u Bigovi, gradskoj luci Škver u Herceg-Novom, mandrać Zelenika, mandrać Kumbor, mandrać Baošići i mandrać Bijela.
Prvi koji to uopšte ne poštuje je Javno preduzeće “Morsko dobro” (inače, vjerovatno jedino ovog tipa na čitavom kontinentu), jer se taj Pravilnik ne sprovodi tamo gdje treba: prilikom zakupa madraća, ponti i lučica.
Ima Boka i luku nautičkog turizma i ribarsku luku, već pomenutu “Lazure” u Meljinama.
Na žalost iz nekog razloga neće ili ne smije Vlada Crne Gore da pita ruskog investitora i koncesionara gdje su vezovi za ribare Crne Gore koji nam pripadaju prema ugovoru koje je sklopilo JP Morsko dobro sa korisnikom marine i iste da ustupi ribarima Crne Gore.
JP Morsko Dobro je 2019. godine dalo upotrebnu dozvolu, a da nisu riješeni vezovi za ribare.
Zbog toga, vezove ribara koristi koncesionar koji ih komercijalizuje, a da ribarima ne plaća ni obeštećenje.
Na sve ovo nezainteresovano ćuti i Vlada Crne Gore i MPŠV. Ali, ukoliko ne bude moglo drukčije, ovo će na kraju morati da riješi nadležno domaće tužilaštvo i sud, a možda i Evropski sudovi.
Organizacije proizvođača ribe su kao zadruge ili kooperative i imaju status pravnog lica. Ribari nisu obavezni da budu članovi tih organizacija, a dužni su svakog mijeseca da plaćaju članarinu za protivusluge i benefite. Šta to znači? I, ko će povlačiti novac iz fondova EU u ovakvim okolnostima?
Organizacije Proizvođača Ribe (OP) su kao DOO i preko njih dolaze pristupni fondovi. Država je vlasnik svega u pravnom smislu, a preko OP obezbjeđuje infrastrukturu. OP ima status pravnog lica i nju moraju sačinjavati najmanje pet ribara.
Ako se ugasi jedna OP, sva imovina te organizacije je državno vlasništvo (ni u kom slučaju je ne mogu dijeliti članovi koji su organizovali tu organizaciju) i država ponovo istu imovinu ustupa nekoj drugoj registrovanoj OP.
Ribari ne moraju biti članovi OP ali onda ne mogu koristiti pristupne fondove. Država je u obavezi da im riješi sve temeljne probleme bez obzira jesu li u OP ili ne. A, to su gorivo, vezovi, mjesta remonta, subvencije, garantni fondovi i sve ono što olakšava posao ribara.
Sva udruženja ribara i dalje imaju pravnu borbu za svoja prava. Nažalost ministar sa kojim se ne razumijemo, ne misli tako. On smatra da samo predstavnici OP mogu sa njim komunicirati. Izgleda da mu niko nije objasnio da je on prema funkciji koju predstavlja, ličnost koja je odgovorna svim ribarima i da ima “misiju” da ih podjednako zaštiti, bili oni članovi OP-a, Udruženja ribara ili nisu povezani ni sa jednom organizacijom.
Da li iz ove perspektive vidite ne tako daleku 2028. godinu, sa riješenim (ili skoro riješenim) problemima u ribarstvu?
Iz ove životne perspektive 2028. je blizu, ali ko je dočeka. Po pitanju ulaska u EU nisam vidovit. Za ulazak se sada ne gledaju samo kvaliteti poglavlja članice koja ulazi, i da li je ispunila sve zadate obaveze prema svom stanovništvu, nego se gleda geopolitički i geostrateški status. Naša država je u tom smislu na idealnom položaju. Lijepo je kad država ima izlaz na toplo more. Ribarima je sama ta činjenica benefit (od izlova kvalitetne ribe).
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
