Tony Browne je mladi veteran superjahti. Upravo tako ga je opisao autor globalnog online magazina superyachttimes.com. Jer, nakon deset godina plovidbe, od čega 5 godina kao kapetan superjahti i prelaska preko 80 hiljada nautičkih milja, potpuno je zaslužio ovaj epitet.
Nakon tog iskustva pojavili su se novi izazovi. Naime, njegov veliki životni projekat počeo je pridruživanjem timu za stvaranje, upravljanje marine Porto Montenegro u Tivtu, i njen razvoj sve do vrha svjetske klase u ovoj industriji, zaslužuje cijelu monografiju i barem jedan dugometražni dokumentarni film. Posebno zato što je nakon 17 godina rada u Crnoj Gori postao svojevrsna ikona lokalnog nautičkog turizma.
Pod njegovim vođstvom, tim marine Porto Montenegro u Tivtu postigao je to da ona bude prva marina za superjahte na svijetu koja je nagrađena TYHA Platinum nagradom. Ovom prilikom, specijalno za pomorstvo.info, iz ličnog i profesionalnog ugla, Tony Browne govori o toj jedinstvenoj kreativnoj avanturi koja još uvijek traje.
U 2019. godini imenovani ste za predsjednika Global Marina Institute, što je svojevrsno priznanje za 17 godina upravljanja marinom Porto Montenegro i prestižnu nagradu Platinium koju ste dobili od British Yacht Harbor Association. Kako danas vidite Porto Montenegro marinu i smatrate li je svojim životnim djelom?
Da, Global Marina Institute je krovna organizacija koja je osnovana 2010/2011. godine, kao partnerstvo British Yacht Harbor Association i The Marine Industry Association koja pruža globalnu obuku i vrši sertifikaciju marina sa ciljem održavanja i povećanja standarda u marinama širom svijeta. Naprimjer, ako neko iz Engleske, želi da se preseli u Australiju, da njegovo iskustvo i sertifikat budu priznati u Australiji, on se obraća Global Marina Institutu, neprofitnoj organizaciji sa odborom. Ona takođe sprovodi većinu potrebnih obuka.
Kada sam došao u Crnu Goru 2007. godine, to je bio jedan od mojih najvažnijih poslova: ne samo da osiguram da marina Porto Montenegro funkcioniše, već i da svi koji u njoj rade imaju kredibilitet. Dolazeći iz ove industrije, bio sam u mnogim marinama širom svijeta i morao sam se uvjeriti da postoji kredibilitet. Išao sam naprijed, gledajući šta novo mogu da naučim, ili da naučim saradnike, i tako sam čuo za Global Marina Institut i njihove programe obuke, koji izdaju sertifikate za menadžere marina. Tu je i puno kurseva za dobijanje sertifikata i prolazak kroz procese obuke. U tom smislu, veoma cijenim rad ovih profesionalaca. Da, osjećao sam da želim da budem dio toga. I tako sam počeo da budem dio odbora britanskih organizacija menadžera marina. Na kraju sam imenovan i za predsjednika Global Marina Institut-a To je potpuno neprofitna pozicija, ali sam, kada sam se prvi put našao tamo, osjetio zahvalnost što mogu da ponudim bilo kakvu pomoć u ovoj velikoj volonterskoj organizaciji.
Bili ste kapetan superjahte pet godina, obišli ste svijet dva puta i imali blizu 90.000 nautičkih milja navigacije. Kako ste prešli sa plovidbe morima i okeanima na rad u marini, kao što je Porto Montenegro? Šta je bio razlog tog preokreta?
Dobro pitanje, jer potičem iz porodice koja se bavila pomorskom industrijom i bilo je prirodno da plovim jahtama i da danas radim sa jahtama, samo iz drugačije perspektive. Marine su inspirativne u svakom smislu, zahtijevaju mnogo različitih vještina. Kada sam odlučio da dođem ovdje? Kada su me pozvali iz Porto Montenegra, bila je to sjajna prilika da postanem dio tima, ali ulogu direktora sigurno nisam olako shvatao jer je to značilo iskoračiti na obalu. Mislio sam da se uvijek mogu vratiti na more ako ne uspije, ali ispostavilo se da je to posao koji se pruža jednom u životu. Veoma mi je drago što sam donio tako važnu odluku.
Kad sam došao ovdje 2007. godine, iskreno, nisam bio siguran šta se može uraditi, jer je stari Arsenal bio u prilično zapuštenom stanju. Ali, ubrzo je to postao veliki izazov jer je pronađena zaostavština bila nevjerovatna. Kada smo preuzeli posao, mještanima je bilo teško da vide kako ta 120-godišnja ostavština na neki način nestaje i rađa se nešto novo. Nisu bili sigurni šta može da se dogodi. Nisu bili sigurni u šta će se razviti. Mora da su se pitali, da li je Peter Munk (pokojni kanadski investitor Porto Montenegra), došao da kupi zemljište na obali i zaradi, ili je zaista želio da napravi jednu od najvećih i najbolje opremljenih marina na svijetu, kako je i rekao?
Sjećam se da restoran „One“ u kome sada sjedimo nije ni bio ovdje, nije ni ova zgrada. Tada smo imali samo par pontona. Ja mislim da je bila 2009 kada smo napravili pješačku stazu sa jednog kraja Arsenala na drugi i otvorili rivu po prvi put nakon 120 godina. To je bio poseban dan, vidio sam pozitivne emocionalne reakcije ljudi u prolazu.
Nakon svega što smo do sada uradili, mogu reći da smo veoma angažovani da naši gosti što više posjećuju ovaj dio Jadranskog mora u Crnoj Gori, a imamo i kapacitet da opslužimo bilo koju jahtu na svijetu.
U marini imamo mogućnost da po našem koncesionom ugovoru sa Vladom izgradimo ukupno 850 vezova, a za sada imamo oko polovine tog broja. Mi smo mnogo više od običnog vezišta za jahte i zaista smo ušli u lokalnu geografiju i kulturu Crne Gore. Odnos je obostran i dajemo onoliko koliko uzimamo: kada smo prvi put osnovali marinu obezbjedili smo prvu besplatnu Wi-Fi infrastrukturu u cijelom gradu; i imamo budžet posebno za nadogradnju lokalne infrastrukture i za sportske objekte gdje svi oblačimo kombinezon i zgrabimo konzervu boje i idemo da popravimo nešto što treba popraviti; Još jedna stvar na koju smo ponosni je to što svake godine pružamo različite stipendije lokalnim školama i jahting industriji. Ovu harmoniju između marine i grada osjećaju i doživljavaju naši gosti. Uz sve, nalazimo se u prirodnoj zaštiti unutar fjorda okruženog planinama, Bokokotorskim zalivom.
Marina Porto Montenegro formirala je Crew Club, tako da jahtna posada može imati najznačajniji boravak u tivatskom nautičkom odmaralištu, ali i doživjeti Crnu Goru kao atraktivnu destinaciju za sva godišnja doba. Ovo je priča stara skoro deceniju. Kako danas izgleda ovaj klub, i da li je opravdao svoju svrhu?
Klub za posadu je bilo nešto uobičajeno u razvijenim marinama. Ali, kada pokušate da stvorite potpuno novu marinu na nepoznatoj destinaciji, i na destinaciji koja se u jahtingu smatrala udaljenom, onda je to druga priča.
Kad smo počeli, smišljali smo razne ideje o tome kako napraviti dobar klub za posadu. Jedan od projekata koje smo smislili bio je da stvorimo, ne samo zajednicu za posadu, već i da budemo u mogućnosti da organizujemo aktivnosti i događaje i olakšamo im život, da im ponudimo neke društvene aktivnosti poput karaoka ili da ih vodimo na paintballing, ili da organizujemo vikend izlete do Beograda kako bi mogli da uživaju u većem gradu ako žele.
Dakle, posada voli da se okupi, upozna i zabavi, kad je sve dobro organizovano. Stvorili smo marinu koja svim posjetiocima nudi uslugu od pet do sedam zvjezdica, a naš raspored događaja je takav da je Crew club dio toga.
Koliko možete iskoristiti ovaj vaš pozitivan stav da utičete na druge u ovom dijelu Crne Gore, prije svega na Bokokotorskom zalivu, za zaštitu životne sredine?
Naravno, kada govorimo o prirodi, dobro je poznata ekološka svijest svih nas u Porto Montenegru i cijelom ovom turističkom naselju. Imamo veoma blisku saradnju sa Institutom za biologiju mora. Ekološke inicijative Porto Montenegra i ovog elitnog turističkog naselja dobro su poznate: prikupljanje materijala koji se mogu reciklirati, besplatno odlaganje crnih i sivih voda sa jahti…Međutim, od prvog dana sam pitanje ekologije shvatao veoma ozbiljno. Opet, kada sam stigao 2007. godine, ovo je bilo poluoperativno brodogradilište.
Sjećam se da sam vidio da su svi otišli na ručak u 12 sati. I bez obzira na vrijeme, zabacali bi svoje štapove za pecanje u more. Ali, nije bilo pravog ribolova. Jer nije bilo ni ribe. Zaronio sam da pogledam morsko dno.
U to vrijeme ličilo je na lunarni pejzaž. Kao na mjesecu. Bilo je potpuno mrtvo, lišeno života sa velikim metalnim skulpturama, svuda, jer je otpad Arsenala ovdje bacan u more skoro 120 godina. Prvo smo počeli sa zabranom ribolova. I odmah su se vratile male ribe i čak smo dobili kornjače u marini. Sada, 15 godina kasnije, vidimo sav ovaj morski život koji se vratio počevši od vrlo malog mikro-korova koji raste na gomili vezova. Tu je morska trava koja se vratila u i oko ovog pristaništa, koja je bila potpuno izgubljena. To omogućava malom mikro-životu da se razmnožava i raste, a onda naiđu i veće ribe. Imamo i neke vrste pataka u marini ljeti.
U saradnji sa Opštinom Tivat, očistili smo i gradski park, naravno. Sve su ovo bili važni poduhvati. Recikliranje shvatamo ozbiljno. Dakle, sve naše jedinice za odlaganje smeća, imaju područja za reciklažu. Na transformatorskim stanicama postoje i solarni paneli tako da se možemo direktno priključiti na stanice transformatora i zatim koristiti električna vozila. I vjerovatno imamo neke od prvih solarnih panela koji su instalirani u Crnoj Gori. Uključeni smo i u takozvani Seabin projekt. Revolucionarna inicijativa za čišćenje mora od vještačkog otpada. Seabin je jedan od najboljih uređaja za spašavanje mora i okeana i radi tako što usisava vodu kroz prirodnu vreću od vlakana pričvršćenu na plutajući dok.
Vreća hvata smeće, ulje, gorivo i deterdžente koji plutaju u vodi, omogućavajući im da se bezbjedno odlože prije nego što stignu do otvorenog mora ili okeana. Ušli smo u taj projekat i nastavili razvoj tih morskih kanti za smeće u Marini koje skupljaju sav otpad koji dolazi iz mora. Imamo visokokvalitetnu pumpu za crnu i sivu vodu koju povlačimo sa jahti, shvatamo je vrlo ozbiljno, a i koristimo je ako vidimo zagađenje negdje u marini. Ovih dana smo imali ESG konferenciju o održivosti u Porto Montenegru na tu temu.
Turističko naselje Porto Montenegro se širi. Možete li ukratko navesti neke od planova za marinu Porto Montenegro, u bliskoj i dalekoj budućnosti?
Kad smo počeli 2007. godine, uradili smo puno studija. Jedna od njih su direktne i indirektne mogućnosti zapošljavanja koje stvara ova industrija. U roku od pet godina, stvorili smo mnogo radnih mjesta. I mislim da je sve što je ovdje urađeno proteklih godina, a posebno činjenica da je država Crna Gora inicirala brojne projekte sa Porto Montenegro, stvorilo povjerenje drugim međunarodnim investitorima da dođu.
Takođe, tu su Portonovi i druge marine koje imaju kvalitetno osoblje. A, onda je počeo i razvoj cijele zajednice, dolazak svih franšiznih hotela i izgradnja stambenih objekata… Ovo je danas potpuno drugačije mjesto od onog u koje smo nekada stigli.
Vjerujem da se za lokalno crnogorsko stanovništvo isplatila velika vizija Petera Munka. Sa druge strane, stalo nam je do očuvanja lokalne kulture, a veoma je važno da se tradicionalni načini života ne mijenja, jer je to ono zbog čega ljudi žele da dođu. Gosti žele da idu na mjesta gde mogu da iskuse lokalnu kulturu i veoma je važno da ta mjesta ostanu takva kakva jesu.
Jednom ste izjavili da ste od prve posjete Tivtu i Crnoj Gori to doživjeli kao avanturu. Da li ova avantura još uvijek traje, da li je živite svaki dan ili samo ponekad?
Crna Gora je bogata prirodom, izazovna i savršena za turističke avanture u tom fantastičnom okruženju. No, ako govorim o još jednoj avanturi, to se prije svega tiče projekta marine Porto Montenegro, ona se pokazala izuzetno uspješnom. Način na koji smo počeli sa njom je jedinstven i zato to smatram prije svega kreativnom avanturom koja se nastavlja.
Bokokotorski zaliv, kao specifična regija, ima dugu, viševjekovnu pomorsku tradiciju. Da li ste na bilo koji način osjetili duh ove tradicije tokom rada sa ljudima u ovoj oblasti?
Kada govorim o ogromnoj tradiciji koja seže vijekovima unazad, kada vidite i osjetite sjaj tih vremena, svakako imam veliko poštovanje i lijepo je vidjeti lokalno stanovništvo pomiješano sa malom međunarodnom zajednicom koja ovdje živi.
Naš domaći tim koji imamo je nevjerovatan. Ljudi rade stvarno odličan posao, ne samo u ovoj pomorskoj sferi i na jahtama, već i u našoj cijeloj kompaniji. Vidjeli smo da se mnogi mladi ljudi prijavljuju za rad na manjim brodovima za početak, a zatim prelaze na rad na superjahtama.
Mislim da je to bilo 2017. ili 2018. godine kad smo zapravo izgradili mini kadetski brod za lokalno stanovništvo, kad smo imali oko 60 ljudi koji su se prijavili na intervju, i tako smo došli do četiri uspješna kandidata i sproveli ih kroz obuku. Ponudili smo im kurseve ronjenja, stavili smo ih kroz CSCW (trening na superjahtama) preko power boat i yacht master i još par stvari i eto ga! Kakva je bila reakcija? Bilo je super, a tih četvoro ljudi je nastavilo da radi na superjahtama! Zapravo, tri od njih, mislim, još uvijek to rade.
Mnogi ljudi koje znam lokalno su takođe iskoristili priliku, imali su koristi i radili na superjahtama i još uvijek to rade. I mislim da generalno imam veliko poštovanje prema pomorskom naslijeđu i iskustvu koje pomorci ovdje imaju generacijama. Komunikacija između nas i ovog područja je veoma dobra, a lokalno stanovništvo ima pomorstvo u krvi, kao i u drugim zemljama koje imaju izlaz na more.
Kako vidite sve dinamičniji razvoj nautičkog turizma u susjednoj Hrvatskoj? Hoće li to biti podsticaj i za dalji razvoj nautičkog turizma u Crnoj Gori?
Kada govorimo o superjahtama, hrvatska obala je vrlo, vrlo važna. Čak i Albanija. Poboljšavaju se. Šta se dešava u Albaniji? Otvara se za jedrenje prema Krfu, a zatim prema ostatku Grčke, tako da je čitava obala nevjerovatna za ovu industriju. I Crna Gora to treba da uradi. Da bi se održao prijateljski režim za jahte i superjahte. Jer, superiornost je nesumnjivo na ovoj jadranskoj strani, gdje ljudi dolaze kada pripremaju završne čartere.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
