Kustos Zbirke pomorskog nasljeđa u Tivtu, istoričar Dražen Jovanović, za pomorstvo.info:
Znamo li šta imamo?
Zbirka pomorskog naslijeđa, ili, lokalnim žargonom rečeno, „nautički muzej“ u Tivtu, nastala je nakon dramatičnih promjena u dugoročnoj strategiji razvoja ovoga grada, Boke Kotorske i čitave regije. Naime, nakon temeljnog rušenja nekadašnjeg Mornaričko-tehničkog remontnog zavoda, poznatijeg kao „Arsenal“, a potom (na istom prostoru) izgradnje ultraluksuznog turističkog naselja Porto Montenegro sa pripadajućom marinom, otvorena je Zbirka (nautičkog) pomorskog nasljeđa Porto Montenegro u zgradi nekadašnje pilane iz 20-ih godina XX vijeka (kasnije radionice „Arsenala“).
Investitor ovog turističko-nautičkog kompleksa, u svojim propagandnim materijalima kaže za taj muzej da „slavi bogatu pomorsku istoriju Tivta, sa više od 300 eksponata, uključujući rijetku austrougarsku pomorsku opremu i mašine i par autentičnih jugoslovenskih podmornica“, te da se tu održavaju posebne tematske izložbe tokom cijele godine. O stanju ove zbirke (i onoga što sve jeste i nije izloženo) i pitanjima zaštite kulturnog bogatstva Boke Kotorske, za pomorstvo.info, govori kustos Zbirke pomorskog nasljeđa u Tivtu, istoričar Dražen Jovanović.
……..
Prošlo je tačno godinu dana od kako je sa jednog nezvaničnog mjesta rečeno da se Zbirka pomorskog nasljeđa (Naval Heritage Collection – NHC) u turističkom naselju Porto Montenegro nalazi „pred raskršćem koje će podrazumijevati i vjerovatnu značajnu redukciju te muzejske postavke“. Šta se u međuvremenu dešavalo sa njom i šta će biti u budućnosti sa njom?
Prvo ću da odgovorim na Vašu uvodnu konstataciju: ne bih znao sa kojeg je mjesta to rečeno, ali je istina da se Zbirka nalazi pred raskršćem. Problem našeg društva je što na njegovim raskršćima nemamo dovoljno obučenih policajaca i semafora koji bi regulisali saobraćaj, pa se nerijetko dešava da vozi kako ko hoće, vrlo često i mimo pravila. Ustvari mislim da je raskrsnica pređena i definitivno se ide u zadatom pravcu. Da li je on dobar i svrsishodan, pokazaće vrijeme. Što se tiče onoga što se u međuvremenu desilo reći ću da je izložbeni prostor promijenjen i zgrada pregrađena tako da je Zbirka sada smještena samo na gornjem spratu nekadašnje pilane, ali se smanjenje prostora pokušalo kompenzovati novim audio i vizuelnim sadržajima. Nadam se da nam je to pošlo za rukom, mada lično osjećam nostalgiju jer neke od izuzetno vrijednih primjeraka starih mašina i alata sada, u ovom prostoru nismo u mogućnosti trenutno da izložimo. Nadam se da će u perspektivi to biti drugačije jer se dosta toga nedostatkom tih eksponata izgubilo. Kao prvo, gosti su ostali uskraćeni da iz prve ruke vide i informišu se o industrijskoj tradiciji koju je Tivat baštinio 120 godina, ali i da nauče o načinima funkcionisanja pojedinih mašina i alata iz prve ruke. U današnjem svijetu kada smo na jedan „klik“ od svega, pa i od apsolutnog znanja (jer se vjeruje da danas svako sve zna), mislim da je jako važno da se vratimo bar jedan korak unazad kako bi bar donekle znali kako ustvari svijet funkcioniše. Bez obzira na veliki trud koji smo uložili kako bi kompenzovali nedostatak, recimo jedne tračne pile ili mašine za siječenje lima, ne postoji multimedija koja može plastično da objasni važnost i značaj određenog dijela procesa proizvodnje ili remonta broda bolje od mašine ili alata koji se decenijama (ili u navedenom slučaju 100 godina) koristio u te svrhe. Ali, kao što rekoh, živimo u vremenu jednog „klika“.
Vrlo često izbjegavam da kažem da sam po struci istoričar iz razloga što bi uvijek neko ko ne pamti nijednu školsku lekciju iz istorije, sa dva „klika“ na Google htio da uđe u neku raspravu ili razgovor sa strukom. Zaboga, nikad mi ne bi palo na pamet da diskutujem sa, recimo, nekim geologom, a kamoli namećem svoje mišljenje o sastavu stijena.
Da se vratimo temi o Zbirci (mada je i ova digresija u stvari vezana za temu).
Interesovanje i broj posjetilaca ove ljetne sezone mi daje za pravo da kažem da su gosti Tivta i Boke, sa koje god strane dolaze, i više nego zainteresovani da čuju priču o Arsenalu, ratnim mornaricama koje je on opsluživao, ljudima, brodovima i događajima vezanim za noviju pomorsku istoriju Boke, a Tivat je bio njena najaktivnija pozornica. I to je ono što je najvažnije. Dakle interesovanje postoji, usudiću se reći da je veliko, i to me čini zadovoljnim, čak je i veće kod gostiju nego kod naših sugrađana. Dok god sam u prilici da nekome zainteresovanom ispričam zanimljivu priču ili iznesem neki zanimljiv podatak iz naše bogate pomorske prošlosti imam osjećaj da Zbirka pomorskog nasljeđa ima razloga da postoji. Ona svakako ima svoju svrhu.
Dakle da sumiram odgovor na ovo pitanje: Zbirka pomorskog nasljeđa nakon 12 godina postojanja, slobodno ću reći, uspješnog na ponos i diku grada Tivta i Boke, pretrpjela je promjene. Kako će se one reflektovati pokazaće vrijeme. Ove godine imali smo zavidan broj posjetilaca i mogu reći uspješnu sezonu. Nadam se da će i naredne biti uspješne.
Što se njene budućnosti tiče, to je pitanje na koje niti imam znanje, a onda ni pravo da odgovorim. Ako bi bilo do mene, ona bi rasla, širila i razvijala se.
Parafraziraću poslednju rečenicu iz poslednje objavljenje knjige Milorada Ekmečića (istoričara, akademika, 1928–2015): „Budućnost gledamo kroz maglu“.
Na čiju inicijativu je nastala Zbirka pomorskog naslijeđa u turističkom naselju Porto Montenegro i i gdje su danas ti predmeti koji čine značajan dio svjedočanstva pomorskog naslijeđa Boke?
Ja sam se priključio projektu u maju 2011. godine, nakon serije razgovora koje sam imao sa tada rukovodećim ljudima kompanije Adriatic Marinas da kao koordinator buduće Zbirke, koja tada još nije bila ni otvorena osmislim sadržaj i koncept. Građevinski radovi su se privodili kraju i trebalo je u prostor nekadašnje pilane spakovati bogatu zaostavštinu Arsenala.
120 godina brodogradnje, zatim priče o brodovima i ljudima koji su ostavili svoj trag u Istoriji (namjerno pišem Istoriju velikim slovom), priče i svjedočanstva ljudi koji su generacijama gradili i razvijali Tivat, eksponati, dokumenta, fotografije… sve je to trebalo oblikovati u jednu smislenu cjelinu i dati joj impuls ali i dodati nove sadržaje. Valjda sam u tim kontaktima i razgovorima uspio ubijediti kompaniju da mi povjeri taj zadatak i nadam se da sam ga ispunio.
Što se same ideje tiče, to moram iskren da budem, ne znam čija je, ali je sjajna. Ne bih želio da budem pogrešno shvaćen, ali, čini mi se da je muzej pominjan tokom i odmah nakon prodaje Arsenala, uz priču da iako se radi transformacija, koja je u tom momentu bila tektonska za Tivat i njegove stanovnike, obje strane se obavezuju da sačuvaju bogato njegovo nasljeđe.
Da li je to tada pričano da bi se smirili duhovi ili iskreno zaista ne znam, ali ono što sa sigurnošću mogu da potvrdim je da sam ja kao koordinator Zbirke imao oduvijek dobru i korektnu saradnju sa svim opštinskim administracijama koje su uvijek iskazivale i više od interesovanja za rad i potrebe Zbirke, ali se mogu i pohvaliti sa čestim razgovorima sa gospodinom Mankom (Piter Munk, 1927-2018, investitor kompleksa Porto Montenegro) a koji je svaku priliku koristio da obiđe Zbirku. Čak je i kupio jednu sliku našeg tivatskog umjetnika prilikom jedne izložbe koju smo organizovali. Mislim da to dovoljno govori.
Dakle ideja da Porto Montenegro ima muzej koji istovremeno govori o prošlosti Tivta i samog Porta, za mene je fantastična i vizionarska, iz više aspekata: kao prvo, ona omogućava živu i neprekinutu konekciju između Tivta i Porta kao njegovog sastavnog dijela i čini ih cjelinom, neotuđenom jedno od drugoga.
Kao drugo, baštini bogatu tradiciju lokalnih ljudi i uključuje ih u nove procese. Kao treće, diže vrijednost samog projekta jer mu daje „istorijsku patinu“, tradiciju i prošlost, dakle malo je marina i naselja na svijetu koji se mogu podičiti takvom istorijom, ako ih uopšte i ima. Kao četvrto, daje gradu dodatni sadržaj, impuls i stvara zdravu konkurenciju kulturnog života u zajednicii na kraju, čuva pamćenje i baštinu.
Ne zaboravimo jednu mnogo važnu, ako ne i najvažniju stvar! Ovo su fakta: Tivat, onakav kakav je danas, ne bi postojao da nije bilo Arsenala. Naselje od par stotina stanovnika se od 1889. godine pretvorilo u centar industrije i brodogradnje na južnom Jadranu. Svoj današnji izgled, ali i 70% infrastrukture, Tivat duguje Arsenalu. Od naselja sa par stotina ljudi, mahom ribara, zemljoradnika i nekoliko trgovaca, Tivat je do kraja XX vijeka postao grad sa vrhunskim meštrima, inženjerima i infrastrukturom. Današnju srednju školu u Tivtu osnovao je Arsenal, a finansirao je i gradnju današnje osnovne škole. Mnoge stambene zgrade, blokovi i naselja nastali su za potrebe njegovih radnika.
Ali, i mnoge druge infrastrukturne projekte još od vremena cara Franja Josifa do kraja XX vijeka…
Zašto ne reći i da je Arsenal presudno uticao na demografsku sliku Tivta: od mjesta iz kojeg se odlazi postao je mjesto u koje se dolazi i ostaje. Od radnika iz Istre i Češke za vrijeme Austrougraske do ljudi iz bližeg ili daljeg okruženja koji su svoju i budućnost svojih potomaka vezali za Tivat u doba dvije Jugoslavije…
Mi se danas, na primjer, ne bi dičili jednom umjetnicom, Majom Perfiljevom (Tivat, 1. maj 1941 – Zagreb, 8. juli 2019) slavnom pjesnikinjom, autorkom poznate zbirke „Bokeljska noć“, da u Tivtu nije postojao Arsenal u koji je, kao mladi kadet, uplovio njen otac, zaljubio se i ostao tu. Ne bi svakoga 17. aprila polagali cvijeće na spomenik veličanstvenim herojima, Milanu Spasiću i Sergeju Mašeri…Mnogo je velikih imena vezano za Tivat, jer je bio vojno pomorska luka i imao Arsenal. Još 2012. pisao sam o tome u jednoj publikaciji.
I na kraju zašto ne reći, da nije bilo Arsenala, takvog kakav je bio i postojao, sa svojom prebogatom istorijom, Tivat bi danas bio mnogo drugačiji, a možda ne bi bilo ni Porto Montenegra, jer ona mula na koja se danas vezuju neke od najskupljih jahti su ista ona na kojima su se vezivali nekada neki od najpoznatijih brodova ovih prostora. Zar ta priča nije interesantna. Ja vam mogu reći iz svog ličnog iskustva i kroz bezbroj razgovora sa mnogim turistima i gostima Tivta da jeste i te kako!
To je ono što nas čini drugačijima od, recimo, Buljarice ili Sutomora (uz svo poštovanje, prema svakom mjestu na obali).
Dakle, ideja da Tivat i Porto imaju muzej kao sponu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti je po mom mišljenju sjajna, puna potencijala i u kulturnom i u materijalnom smislu. Čija je, sada više nije ni bitno, bitno je da opstane i razvija se u svom punom potencijalu.
Što se tiče drugog dijela pitanja, onog o predmetima, tu vam mogu reći sljedeće:
Kada sam počeo da radim ovaj posao koji danas obavljam zatekao sam jako malo reprezentativnih eksponata koji su mogli da dočaraju kompletan, puni sjaj nekadašnjeg Arsenala. Mnogo toga završilo je kao furda, mnogo toga odnešeno kućama, a ono što sam zatekao je po mom mišljenju selektovano nestručno i bez kriterijuma.
Kao neko ko je 2006/7 imao priliku da uđe u većinu Arsenalovih radiona i magacina (ne kao stručno lice već kao obični radnik) mogu reći da je to neprocjenjivo blago u smislu industrijske arheologije i pomorske baštine propalo.
To je omogućila tadašnja situacija i nemar prije svega države i njenih institucija. Danas je slična stvar: na primjer neka preslica ili tronožac „babe Joke“, upitne prošlosti, naći će svoje mjesto u bilo kom muzeju u Crnoj Gori, ali stapna parna mašina sa Barkase najvećeg broda Jadrana koji je potopljen u akciji koja se izučava na svim svjetskim pomorskim akademijama, neće!
Dakle govorimo o neznanju. Mi ni ne znamo šta imamo, a možda je to i pravedno jer i sa ovim što imamo, ne znamo šta ćemo…
Kud ćete bolji primjer od ovoga: na južnom zidu Arsenala sve do 2008. godine, postojala su metalna vrata koja su na sebi imala zakrpu sa spoljne strane dok je sa unutrašnje bila rupa koja se „rascvijetala“. Ta rupa je bila od pogotka granate sa crnogorskih položaja na Lovćenu tokom 1914 godine. I to ne od bilo koje granate, već od granate tada već prevaziđene artiljerije.
Crnogorci su pucali iz prerađenih starih francuskih topova kojima je skraćena cijev pa su ih zvali „Kraćo“ i pogodili! Nakon jednog „lucky shot“-a od strane Lovćenskog odreda, Austrougari su zakrpili vrata običnim komadom metala i zakovicama, rat se završio, došla je nova država koja je imala para da oštećena vrata zamijeni ali nije. Ostavila ih je takva kakva jesu za uspomenu. I ta je država propala, pa su došli okupatori koji su imali još više para ali su ih i oni ostavili.
A u slobodi, kad smo konačno imali najviše para i kada se sve u Arsenalu mijenjalo da bude novo veće, grandioznije i bolje napravljeno, odlučili su da ta vrata, takva kakva jesu, stoje za uspomenu. Jer su svjedok vremena: jedna od prvih granata ispaljenih u Prvom Svjetskom Ratu sa položaja crnogorske vojske pala je tu! Na vrata Arsenala! I niko nije mijenjao ta vrata već su ostala kao svjedok Istorije! Danas ih nema. Otišla su 2007/8 godine u furdu.
Da su bile preslice, kogumice ili škanj one „baba Joke“, možda bi i bile u nekom muzeju…ili bar vunene čarape, a ne živi svjedok jednog najvažnijih događaja u istoriji čovječanstva, Prvog svjetskog rata. Primjeri su brojni…
U takvoj situaciji od „ostataka ostatka“ napravljena je Zbirka, koja je ipak mogla koliko toliko da pruži predstavu o nekadašnjoj pomorsko-industrijskoj prošlosti Tivta i Boke. Ona je imala alate iz stolarske i jedrarske radionice, pribor iz laboratorije, alat iz livnice, mašine iz brodoželjezne, cjevarske, opremu iz Arsenalove elektro radione i iz skoro svih od preko 60 radiona, magacina i skladišta. Ništa spektakularno ali opet dovoljno za početak reprezentativno. Plus još bogatu foto dokumentaciju i arhivu konstrukcionog biroa. Ti „ostaci ostataka“ bili su dovoljni da počne priča, iako ja nikada njima nisam bio zadovoljan, jer znam dobro šta je sve iza zida krio Arsenal. Ti predmeti su i dalje tu, ali nisu izloženi, jer. kao što je gore rečeno, zbog manje prostora nismo u mogućnosti da ih prezentujemo. Ja mogu samo da kažem da se nadam da će biti sačuvani i opet dostupni javnosti u ambijentu kojem su pripadali i koji im pripada, a to je prostor nekadašnjeg Arsenala, jer sve drugo ne bi imalo smisla.
U čijem je danas vlasništvu vrijedna arhiva nacrta brodova, naoružanja i opreme koja datira od kraja XIX do kraja XX vijeka, bogata fotodokumentacija i razni predmeti, od alata i brodograđevinske opreme, do naoružanja i sredstava ratne tehnike, koja je zatečena prilikom rušenje nekadašnjeg „Arsenala“?
Sve osim nekoliko eksponata koji su otkupljeni ili pozajmljeni je u vlasništvu države koja u zadnjih 6/7 godina nije pokazala nikakvo interesovanje za njih, njihovo stanje, arhiviranje ili njihovu budućnost. U to ulaze i i podmornice koje tokom sezone obiđe na hiljade ljudi. Mi smo jedan od samo nekoliko muzeja u svijetu (mislim da nas ima 7) koji ima više od jedne podmornice kao muzejske eksponate. A, podmornice nisu kubure i sablje, niti onaj lažni Luj XIV iz lažne građanske kuće u Podgorici. One nisu ništa od navedenoga. One su jednostavno jedan od najboljih reprezenata nivoa tehničkog razvoja i kulture ne samo u Crnoj Gori nego i cijelog regiona.
Jugoslavija je bila jedna od malog broja država koja je bila kadra i sposobna napraviti podmornice. I to samo 15 godina nakon rata iz kojeg je izašla kao pobjednik a koji ju je opustošio. Tivat i njegov pomorski Arsenal su imali značajnu, ako ne i presudnu ulogu u tome. Ali koga je briga, pričajmo o preslicama…
Tako je i sa ostalim stvarima. Da li ste znali da je prva protivgradna raketa u SFRJ napravljena u Tivtu? I zamislite da imate tu mašinu kojoj se dive ljudi iz svih krajeva svijeta; njenoj tehnologiji, dizajnu, ljudima koji su je opsluživali, njenim i njihovim pričama…To je veliki potencijal i u kulturnom i u turističkom, odnosno ekonomskom smislu!
Pomenuću i brod „Barbaru“ čiji je vlasnik i titular Opština Tivat. Brod koji je punih 80 godina vozio ljude, ne ljude bilo koje, nego naše sugrađane i njihove pretke po Boki od ponte do ponte, od mandraća do mandraća. Zar nije dovoljno? Brod koji ima ne samo priču nego i pjesmu.
Da je sreće plovio bi i dalje, a ako ne onda bi bio dostojan spomenik ali in situ; na mjestu za koje je vezan i pričao priču o ljudima i vremenima. Za to ne trebaju prevelika sredstva. Dovoljno je odvojiti onoliko koliko platite jednu poluprosječnu pozorišnu predstavu, a koja će se igrati desetak puta i imate nešto za decenije koje dolaze, a ne samo za facebook i samopromociju.
Što se tiče nacrta, u poslednjih 12 godina radio sam preko 20 izložbi istih i mogu se pohvaliti da su bile jako uspješne. To je ono najvrijednije što Zbirka ima.
Papir trpi sve od sumanutih ideja do vrijednih trenutaka Istorije. Čitava jedna bogata prošlost, hiljade papira, stotine hiljade linija mnoge neispričane priče još čekaju da budu otkrivene. To je blago!
Prva izložba koju smo radili u Zbirci bila je „Brodovi koji ponovo plove“ u aprilu 2012. godine i tada smo prezentovali nacrte istorijskih jahti koje su imale vezu sa Tivtom i Arsenalom. Jako uspješna i jako dobro posjećena. Izvukli smo iz zaborava, „Danicu“, „Istranku“, „Belog Orla“ ali i „Dubravku“ i „Crnogorku“, zatim sam radio izložbu o pomoćnim brodovima koja se zvala „Brodski proletarijat“ o prvim trajektima, remorkerima, dizalicama i baržama, u međuvremenu o drvenim barkama i barkasama pravljenim u Tivtu pa o kraljevskoj mornarici, pa o podmornicama, pa o nacrtima Arsenala i, kažem, preko dvadeset takvih izložbi a svaka od njih bi mogla da bude zasebna knjiga ili naučni rad.
Dakle, bogatstvo i u stručnom i u svakom drugom smislu. Ovdje sam pomenuo samo one koje su mi sada pale na pamet i tu bi se zaustavio jer bi sve preko toga ličilo na hvalisanje…
Ne postoji brod, barkasa, splav, barža, trajekt, trabakula, koja je uplovila u Arsenal a da nije dokument o njoj napravljen. Većinu ih baštinimo i čuvamo. U kakvim uslovima, o tome ne bih. Što se tiče fotodokumentacije situacija je slična, na žalost.
O neizvjesnoj budućnosti daljeg smještaja Zbirka pomorskog naslijeđa u Tivtu (zbog novih planova investitora na prostoru turističkog naselja Porto Montenegro), govori se povremeno. Da li je „privremenom“ stanju došao kraj ili će to „privremeno“ i dalje trajati i do kada?
Kod nas je sve povremeno i privremeno. Na žalost. Naša je filozofija: idemo sad ovo ovako pa ćemo poslije mi ili neko drugi vidjeti šta ćemo. Ovdje se ne radi samo o nedostatku vizije jer je na ovim prostorima slabo bilo, ili kad je i bilo, nije se dugoročno primila.
Dakle, niko ne želi javno i punim imenom i prezimenom reći: „nama ovo treba“ ili ne treba. Možda se boje duhova Arsenala, duhova prošlosti ili duhova budućih. Ja se bojim jedino duha Istorije.
Bojao bih se za sebe ako bih u nekom trenutku rekao: Arsenal je bio veliki zagađivač, da su neka današnja „luksuzna plovila“ što ispumpavaju fekalije ispred Krašića bolja od austrougarskog broda SMS „Sankt Georg“ sa crvenom zastavom, ili, da su mi pirgavi Englezi koji hodaju unezvijereni na +40 C, draži od Spasića i Mašere.
Moj odgovor je da je sve privremeno. Osim najbitnijih stvari. One vječne vrijednosti, koje traju od kada postoji Svemir.
Muzejski prostor u tri bokokotorske opštine očigledno nije dovoljan da bi u njemu bili izloženi svi dragocjeni eksponati, koji govore o slavnoj pomorskoj prošlosti ovoga zaliva i njegovih, nadaleko poznatih pomoraca. Da li je vrijeme da Boka Kotorska i Crna Gora dobiju jedinstveni, specijalizovani nautički muzej, posvećen velikoj pomorskoj tradiciji ovoga podneblja ?
Ukratko Nije! Ovakva Boka i ovakva CG ni sa ovim što imaju ne znaju šta će! O čemu se radi: Crna Gora, prije svega nije pomorska zemlja! Ajmo krenuti od najšire definicije pomorstva: Pomorstvo u svojoj najširoj definiciji znači svaku interakciju čovjeka sa morem! Gdje smo mi kao država i u kakvoj smo interakciji sa morem? Evo ovdje: Imali smo dva brodogradilišta i pretvorili ih u poligone za izgradnju i prodaju apartmana te vezivanje jahti bogataša iz bijelog svijeta, umjesto da smo vapore slali da pramcem tuku mora. Imali smo dvije jake, ali baš jake brodarske kompanije i ugasili ih i sada imamo dva broda!
Ribarstvo umjesto da subvencionišemo, imamo dinamitaše. Od naših tunja koje su vrvile životom sada imamo pustare i obradujemo se kada vidimo školjku na njima. A, i kada je vidimo odmah je izvadimo. Obalu smo betonirali da bi lakše ulazili u more, a zemlju uz obalu prodali da bi kupili par stanova u nekom City kvartu. Umjesto korala imamo na dnu stare bojlere i špahere. Luke su nam bile „čvorišta“ međunarodnog šverca i „kurentnih rabota“.
Ali, imamo ležaljke! Sva naša interakcija sa morem počinje i završava sa ležaljkama.
Ukratko, Crna Gora i dalje nije pomorska država jer nema nikakvu interakciju sa morem osim tokom sezone. Tačnije rečeno, Crna Gora nije pomorska nego primorska država.
I, ako mogu da dodam, kada se sve sagleda, zna li Crna Gora uopšte da ima izlaz na more? Neko drugi bi ovu tradiciju i ovu geografiju siguran sam mnogo bolje iskoristio, a i moru bi bilo lakše.
Postoji li javnosti još nepoznati „otpad“ nekadašnje nautičke industrije, koji bi u svakoj muzejskoj postavi bio vrijedan, a o kome ništa ne znaju (ili ih ne zanima), ni „nadležni“ ni navodni „glasnogovornici“ zaštite kulturnih dobara?
Postoji, kako da ne! Puna ih je Crna Gora, Boka i region, a posebno „rezidencije“ nove klase. Samo treba potražiti.
Kako sa birokratskim nerazumijevanjem pitanja važnih za zaštite kulturnih dobara, kakva su vam iskustva sa tim i kako gledate na očiglednu ignoranciju društva u Crnoj Gori za očuvanje pomorske tradicije, osim kada su u pitanju svečanosti i proslave?
Pravo pitanje bi bilo, postoji li birokratsko razumijevanje, a na ignoranciju društva sam se navikao u svim segmentima ne samo u svom poslu.
U ovakvom odsustvu ozbiljnog državnog promišljanja i djelovanja u pravcu simbioze prebogatog kulturnog naslijeđa i turizma, šta je alternativa dugogodišnjoj „estradnoj“ i „vašarskoj“ politici? Mogu li Boka Kotorska i Crna Gora predstaviti sebe pred svijetom onim najboljim što imaju, kulturnim naslijeđem i velikom pomorskom istorijom?
Kontra-pitanje bi bilo: mogu li Crna Gora i Boka da se konačno predstave jedna drugoj. Da se uoče sličnosti i razlike, mane i prednosti i da to pravilno iskoriste na opšte dobro.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
