Izvor fotografije: Anna Yordanova / Shutterstock.com
Velika seoba naroda poznata kao masovni turizam ima svoju „alhemiju“ i teško je njegovu ćud predviđati, ma koliko da se globalni i lokalni agenti i agencije trudili. Neki drugi „meštri“ rade na krojenju iskonske ljudske potrebe za pokretom, za novim vidicima, za privremenim izmještanjem iz sopstvenog života.
Ali, ovaj Overtourism, danas već blizu masovne histerije, sve više liči na pohode nekih modernih Huna i Avara, osvajača novih teritorija i utvrđivanje starih, ali sa punim džepovima i otvorenim očima, radoznali i raširenih ruku.
Tako izgleda ona, još uvijek podnošljiva strana ovih pitomih trupa, željnih dobre hrane, sunca, mora, planina, zaliva, brodova, starih gradova i udobnih hotela all inculsive.
Ona manje poželjna, zapravo zastrašujuća, sve više liči na prizore Sudnjeg Dana, konačnog oproštaja od grešne zajednice ljudskog roda ili poslednje scene holivudskog trash– blockbuster-a sa masovnim suicidom.
Niko tako dobro ne može da svjedoči o opasnosti od ovako strašnog epiloga usled masovne turističke egzaltacije, kao njegove žrtve: Venecija, Barselona, Lisabon, Dubrovnik, pa i veličanstveni Kotor, sa dva milenijuma na svojim kamenim plećima…
Ti gradovi-žrtve masovnog turizma doslovno tonu pod nogama radoznale mase, željne da u kratkom vijeku svome, zapamti sve što je civilizacija učinila da se uzvisi nad vlastitom mizerijom i dotakne nebeske visine.
U toj strastvenoj borbi za novim doživljajima, glavnu ulogu igra egoizam i fanatični konzumerizam, dvije hronične bolesti moderne forme ljudske rase.
Venecija, kao sinonim za žrtve prekomjernog turizma, kao jedno od ključnih mjesta gdje je ovaj nesmotreni urbicid dotakao krajnje granice, prinuđena je da započne borbu za opstanak, da iscrta „crvenu liniju“ od koje joj zavisi dalji opstanak.
Jer, već tri decenije ovaj renesansni dragulj predstavlja glavnu metu takozvanog prekomjernog turizma.
Sa procijenjenih 30 miliona turista godišnje, na 50 hiljada lokalnih stanovnika, Venecija je porobljena full time, 24 h dnevno, 12 mjeseci godišnje. Nema predaha.
Njeni komunalni preduzetnici ne stižu ni da očiste ulice između 03 h i 04 h izjutra, a nove naslage smeća ponovo padaju iz ruku pijanih, srećnih, zalutalih, opsjednutih i ko zna sve kakvih post-istorijskih fizionomija, na ulice Venecije.
U prizorima koji vjerno slikaju globalno stanje ljudske vrste, jedva da se vidi ovaj urbani Titanik, grad koji tone dok na njemu muzičari sviraju, veseli gosti plešu, a hladno more neumoljivo čeka.
Nije li isto tako i u Splitu, antičkom Spalatiumu, Dubrovniku, slavnoj Raguzi, Kotoru, veličanstvenom rimskom Acruviumu? Šta će ostati od ovih gradova ne bude li se zauzdao njihov masovni pogrom, i to od koga! Od onih koje svi jedva čekaju da im dođu u goste-turistima!
Lokalne vlasti u Veneciji krenule su borbu protiv ovih problema kontraverznim potezom: naplaćivanjem ulaznice od pet eura „po glavi“ turiste. Tako Venecija postaje prvi grad na svijetu koji će jednodnevnim turistima naplaćivati ulaz u Grad.
To je odmah izazvalo reakciju lokalnog stanovništa, udruženje građana i građanskih aktivista koji u tome ne vide rješenje problema. Drugi smatraju da je došao „Sudnji čas“, pa je pokrenut i svojevrsni performans: uzeli su prazne kofere sa naljepnicom („hashtag“) #venexodus, što je trebalo da pokaže da su protjerani iz sopstvenog grada.
U sred ove krize i podijeljenih mišljenja, početkom proljeća 2024., gradska uprava Venecije testiraće novu naknadu (taksu za ulaz u grad) jer je UNESCO zaprijetio da će ovaj kultni grad staviti na popis mjesta koje je u opasnosti zbog “nedovoljnih napora” za njegovo očuvanje.
Pojavio se i još jedan problem: Prije dvije godine, italijanska vlada je zabranila pristajanje kruzera u gradskom centru Venecije, zbog pravljenja štete koju ta velika plovila čine na zgradama pa čak i na morskom dnu.
Uprkos svemu, destrukcija teče svojim tokom. Prazne se stari gradovi, stambenog prostora više nema. Ovo pravilo važi za sve najvažnije istorijske gradove Mediterana.
Jesu li do svega ovoga doveli vojnici proleterskog turizma koji upražnjavaju takozvani city break, koji dolazi samo na jedan dan ?
Jesu li krivi za ovo kruzeri i njihove beskonačne kolone kad se kao mravi „razmile“ po starim gradovima ? Ili su krivi solo-turisti, koji preziru agencije, kruzere, pa čak i hotele ?
Treba li naplaćivati turistima taksu za ulaz u istorijska jezgra primorskih gradova ili nešto više od toga?
Dubrovnik je eksperimentisao sa smanjenjem ulaza na Stradun, godinama. Radi to i danas, bez uspjeha. Kotor je prije jedne decenije zamalo „fasovao“ naplaćivanje ulaznica turistima za ulaz u stari grad, ali, srećom, oni koji stvarno odlučuju o tome nisu otišli toliko daleko.
Da li bi ova ideja bila prihvatljiva Kotoru ?
Ne, rekli bi savremenici koji vole Kotor, jer ova prijestonica Boke ima svoje specifičnosti kao što ih ima svaki grad uz more. Možda, nešto od toga, turističke takse nisu novost. Program upravljanja održivim turističkim resursima (STAMP) na Cornell University, pokazuje da su mnoge svjetske destinacije uvele tu metodu kao sredstvo upravljanja prekomjernim turizmom. Djelimično funkcioniše.
Ovdje je korisno podsjećanje na nekadašnji „kontrolisani priliv turista“ koji je važio sedamdesetih godina na Jadranu, gdje su glavnu ulogu podijelili državni hoteli sa privatnim smještajem. I sve je odlično funkcionisalo.
U slučaju Boke Kotorske i Crne Gore, nekada, „zlatnih“ sedamdesetih i osamdesetih godina znalo se koliko turista dovodi „Montenegroturist“, koliko „Bokaturist“, koliko će njih (turista) doći preko slavnog „Jugotursa“ iz Londona, Pariza, Minhena itd., a koliko preko njemačkog „Neckerman-a“, ili švajcarskog TUI.
Jar, i to tadašnje vrijeme je imalo masovni turizam, ali ne i ove današnje histerije, kao u slučaju Dubrovnika, koji je, na primjer, zbog kultne američke TV serije Game of Thrones snimane na utvrđenjima, Minčeti, Revelinu, Porporeli, ali i na Stradunu, Lapadu, doslovno doživio višemjesečnu blokadu starog grada i okoline. I to, najviše od turista iz Južne Koreje, gdje se ta TV serija gledala masovno i fanatično. Tu masovnost i fanatizam preselili su u Dubrovnik.
Takva kolektivna „fiksacija“ za jedno turističko odredište, u ono gore pomenuto „zlatno“ doba nije bilo moguće. Danas jeste, jer je „globalno selo“, elektronsko, naravno, kako ga je nekad zamišljao teoretičar komunikacija Herbert Marshall McLuhan (božanskom ironijom, umro je u snu, na samom pragu digitalne revolucije).
Ovaj dalekovidi čovjek predvidio je Internet i World Wide Web (www) čak trideset godina prije pojave tih čuda. A, da li bi danas predvidio šta će se desiti sa masovnim turizmom podstaknutim masovnim medijima ili najavom propasti civilizacije kakvu poznajemo?
Na dugačkom spisku učesnika ovih biblijskih „masovki“, svi su krivi za prekomjerni turizam i niko nije kriv. A, ni psihologija masovnog turizma još nije postala nauka pa nije poznato kako se dešava ubrzani poraz prohujalih milenujuma pred najezdom „današnjice“.
Jedno je sigurno: Venecija je sudbinski roll model za sve gradove na moru ili pored mora, kao primjer šta čeka stara, antička i renesansna naselja uz more u vrijeme masovnog turizma. Poruka koju šalje grad Venecija više od dva vijeka nakon nestanka Republike Venecije, svojim nekadašnjim gradovima-susjedima na Jadranu, više je nego jasna: sloboda je ono što čovjek sebi ograniči! Sve preko toga je zarobljavanje.
O tome razmišljaju danas svi, od Kotora do Venecije. Od Venecije do Barselone. Od Barselone do Amsterdama. Kako sačuvati turizam i kako sebe sačuvati u vrtlogu turizma.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
