Izvor fotografije: coca-colacompany.com press
Ovdje sam, na autoputu zvanom “Život” i krećem se ka tom nepoznatom horizontu, uzimajući “crvenu pilulu” brzine.
Brzina, ta suština modernog života, hvata te i nosi brže nego što si ikada zamislio. Ponekad se pitam da li to traje predugo, a sve prolazi tako brzo? Divno je kada osjetite vjetar kako prolazi kroz kosu, ali nije li sve postalo previše? Brzina dolazi po cijenu ravnoteže, tačnije, gubi se na njenom oltaru.
Razmišljam o besmislenim brzim modifikacijama našeg svakodnevnog života. Od instant poruka do brze hrane, čini se da nikada ne zastajemo. Kao da nam se uskraćuje pravo da jednostavno uživamo u trenutku, da se suočimo sa samim sobom.
No, dok kritikujem ovo bespoštedno trčanje, ne mogu da poreknem privlačnost brzine. Slika brzog automobila, razlivena u zalasku sunca, ima svoj šarm. Brzina nudi slobodu i mogućnost da pobjegnemo od monotonije svakodnevnog života, barem na trenutak.
I, dok se, tako vozim ovim beskrajnim “autoputem života”, sa šokantnom brzinom, moj um luta i dolazi do jedne goruće teme – ekologija naših okeana. Okeani, ti tajanstveni, duboki i beskrajni svjetovi, postaju deponije smeća, a mi kao ludi trkači ne prestajemo bacati više. Ali, treba da se potrudimo da razotkrijemo istinu i postavimo pitanja. Pa, evo ga!
Voda čini gotovo 71% površine naše planete, pri čemu okeani zauzimaju čak 96,5%, pružajući dom brojnim oblicima života i igrajući ključnu ulogu u regulaciji klime. Međutim, sve dublje tonemo u problem zagađenja i uništavanja ovih dragocjenih eko-sistema. Sa više od 8 miliona tona plastike koja dospije u okeane svake godine, postavlja se pitanje kako preživljavaju morski organizmi, a i mi sami, sa ovakvim tempom devastacije?
U ovoj trci sa vremenom, učinili smo nekoliko pokušaja da spasimo okeane. Jedan od tih pokušaja je Seabin – revolucionarna kanta koja upija smeće i zagađujuće materije iz vode. Ovi mali čistači, poput čuvara okeana, izazivaju pitanje: Da li su Seabin kante spasitelji naših okeana, ili samo gumeni čamci na oluji?
Oni su prije nekoliko godina postali heroji, skrećući pažnju sa beskrajnih političkih skandala i Instagram autoportreta, jer donose stvarne promjene. Dok, gledam video kako Seabin isisava plastiku, prljavštinu i čak ulje iz vode, pitam se: da li je ovo konačno rješenje za brzu i pustošnu potrošnju, ili samo privremeni zavodnik na našem putu?
Na kraju, možda je Seabin tek simbol – simbol mnogo dubljeg problema. Da li je rješenje za spas okeana samo u čudima tehnologije, ili trebamo da se suočimo sa korijenima problema?
Sada, nemojte me pogrešno shvatiti, Seabin je impresivan – njegova sposobnost da vodu očisti od nečistoća je zaista čudesna. Ali, to me dovodi do ključnog pitanja: da li su takvi izumi samo obloga na rani, ili su put ka ozdravljenju?
U svijetu gdje se svakodnevno suočavamo sa brojnim problemima, kao što su i zagađenje i gomila plastike u okeanima, ponekad je teško razlučiti šta je stvarno, a šta fikcija. To me je navelo da se zapitam, postoji li istinski put ka rješenju ovih problema ili smo, kao društvo, izgubili kompas?
Do sada smo svjedočili brojnim teorijama o zaštiti životne sredine, ali rijetko smo vidjeli praktične korake u rješavanju problema zagađenja mora i okeana. Seabin, inovativan uređaj osmišljen kako bi se suočio sa ovim globalnim izazovom, podsjeća nas na vrijeme kada smo bili bliži prirodi i više cijenili njen dar.
Povratak prirodi često se čini kao ispravno putovanje. To se posebno ogleda u filozofiji Viktor Schauberger-a, austrijskog šumara i inovatora čija su djela i ideje lako mogle biti inspiracija Seabin projektu.
Dok, mnogi od nas provode dane tapkajući po betonu i posmatrajući ekrane, Schauberger je tumarao kroz šume, zaljubljen u prirodu do samih kostiju. Taj Austrijanac, bio je više od samo ekscentričnog šumara. Bio je čarobnjak prirode i čudnih tehnoloških izuma. Vjerovao je da priroda ima svoje tajne i da je najveći izvor inspiracije za tehnologiju.
Ali, Schauberger nije bio samo šaptač drveću. On je bio čovjek sa planom. Njegove ideje o energiji vode bile su ispred vremena. Tvrdio je da je voda mnogo više od običnog pića – da ima energiju i životnu silu. I, šta je uradio sa tom idejom? Napravio je vrtložne turbine pokretane snagom vode na način koji je ličio na prirodne procese. Rezultat? Energična voda koja je čuvala svoju vitalnost i donosila blagodeti živim bićima.
To nije sve. Schauberger je šetao kroz šume i prepoznavao važnost očuvanja ovih zelenih pluća naše planete. Upozoravao je da bez njih, nećemo imati šta da dišemo. Njegova filozofija očuvanja šuma bila je kao uzvik: “Ne sijecite ih, nego ih volite!”
Nego, naravno, nije sve bilo bajno. Viktor Schauberger je bio pravi trn u oku establišmenta. Njegove čudne ideje nisu se uklapale u okvire industrije i profita. Bio je autsajder, a autsajderi obično plaćaju cijenu za svoju ludost.
Možda je Seabin rješenje, a možda je samo još jedan u nizu loših pokušaja. Ne možemo baš biti sigurni u namjere onih koji stoje iza ovog uređaja. Ima mnogo lažnih proroka, i svako doba nosi sa sobom svoje promjene i ideje. Ali, postoji taj jedan logičan put, put koji ne možemo zanemariti.
Seabin, postavljen u marini Porto Montenegro prije nekoliko godina, izgrađen je po uzoru na običnu kantu za smeće. Voda se usisava sa površine i ulazi u uređaj uz pomoć potopne pumpe za vodu. Ova pumpa može istisnuti do 25.000 litara vode na sat, prikupljajući pritom sve što se tu nađe. Onda se voda vraća, a otpad ostaje u vreći kako bi se na odgovarajući način zbrinuo.
Zvuči dobro, zar ne? Možda, ali postavlja se pitanje šta se dešava sa tim otpadom kada jednom završi u Seabinu. Naime, reciklira se samo 1,8% otpada u Crnoj Gori, a to je smiješno ili zastrašujuće, ne znam ni sama. Transparentnost u vezi sa obradom ovog otpada na lokalnom nivou je ključna, ali čini se da je to nešto što često izmiče iz fokusa. Sve ovo djeluje kao površno rješenje za duboko ukorijenjen problem.
Seabin je, prema tvorcima Peteru Ceglinskom i Andrewu Turtonu, kao plutajući uređaj za presretanje krhotina i ostataka (plastike, otpada…), dizajniran za ugradnju u marine, jahting klubove, luke ili druga mirna, vodena okruženja. Ideja se čini privlačnom – pokupiti otpad iz mora i okeana koristeći jednostavan uređaj. Ali, pitanje koje ostaje je – koliko je ova inovacija stvarno efikasna? Tvrdi se da može uhvatiti mikroplastiku veličine 2mm, i može se prilagoditi za rad na solarnu energiju.
Iako, je ideja hvale vrijedna, ostaje pitanje koliko je ovakav pristup dovoljan za suočavanje sa globalnim problemom zagađenja mora i okeana. Iako, je kompanija digitalizovana i koristi podatke za podršku donosiocima odluka, njihova inicijativa djeluje kao kap u okeanu problema.
Posebno u zemljama kao što je Crna Gora, gdje se fokus još uvijek nije pomjerio na praktikovanje recikliranja u pravom smislu te riječi, a već se razmatra i obnovljiva privreda.
Trenutno, Seabin se čini više kao marketinški potez za kompanije poput Porto Montenegra, koji pokušavaju da pokažu društvenu odgovornost. Možda je vrijeme da se okrenemo ka dugoročnim i sveobuhvatnim rješenjima umjesto da se zadovoljavamo brzim popravkama. Gledajući unazad i ne gledajući unaprijed, možda zaboravljamo glavnu svrhu – zaštitu okeana i životne sredine. Seabin je korak napred, ali možda trebamo da zagazimo dublje u te vode.
Dok, se svi mi danas borimo sa sve ozbiljnijim ekološkim izazovima, vrijeme je da se vratimo ludim idejama, poput onih Viktor Schauberger-a. Možda će ludost biti ključna za spas planete. Jer, kao što je on govorio, priroda je naša najveća učiteljica i tehnologija treba da bude njen vjerni sljedbenik.
Pametno odlaganje otpada, zajedno sa adekvatnom zakonodavnom regulativom, je prvi korak, ali gdje je sljedeći? Da li je održiva cirkularna ekonomija moguća, s obzirom na divlje deponije i nesposobnost da se pravilno upravlja otpadom na lokalnom nivou?
Očigledno je da postoje mnoge prepreke na putu ka održivosti. Ali, ako se ne vratimo korijenima i ne uskladimo se sa prirodom, sve naše teorije ostaju samo mrtvo slovo na papiru.
No, fokus na očuvanju prirode mora ići mnogo dublje od jednostavnog uređaja za prikupljanje smeća. Moramo se vratiti osnovama, razmotriti cirkularnu ekonomiju i adekvatno odlaganje otpada. Da li je moguće stvoriti održivu budućnost, ako ne obraćamo pažnju na način na koji koristimo resurse?
Pri svemu ovome, ne smijemo zaboraviti da rješenja za očuvanje naše planete ne dolaze samo iz tehnoloških inovacija, već i iz promjene našeg fokusa – od problema ka rješenjima. Treba se sjetiti kako smo nekad živjeli u skladu s prirodom, jer povratak osnovama možda može biti ključ za spas okeana i naše planete.
Dok svijet polako tone u moru plastike, a Seabin pokušava spasiti obale od zagađenja, jedan drugi junak izlazi iz sijenke – Plastic Fisher. I ova priča nije bajka, već odvajkada priča o traganju za nečim dragocijenim, nečim što nam je izmaklo iz ruku – čistim rijekama i okeanima.
Ovaj tim pustolova ima inovativan pristup. Oni nude mogućnost preuzimanja dokumenta sa svim uputstvima i šemama za izradu ličnog “Plastičnog Lovca”. Bez čekanja na ličnu kantu za smeće, oni omogućavaju ljudima da samostalno naprave svoj uređaj za prikupljanje plastičnog otpada. Sve to bez ikakvog zvaničnog dopuštenja, naravno.
Ova metoda otvara vrata za kreativnost i samopouzdanje. Ljudi sami grade svoje Plastic Fishere i postaju čuvari svojih rijeka. Daju moć ljudima da se izbore sa ličnim problemima. I kao što sami kažu, to je njihov mali doprinos u velikoj borbi protiv plastike.
U svijetu gdje se problemi često tretiraju u pravcu, odozgo-nadolje, Plastic Fisher okreće stvari naopako. Oni kažu: “Uzmite stvari u svoje ruke, bukvalno!”
Ali, da li je to dovoljno? Ima li ova samogradnja oružja za lov na plastiku stvarno uticaja? Ili je to samo ometanje uma?
U svakom slučaju, dok Seabin i Plastic Fisher ulaze u igru, svijet se suočava sa dilemom: da li je bolje čekati na čarobno rješenje ili uzeti stvar u svoje ruke i loviti plastiku, korak po korak, rijeku po rijeku? Izbor je na svakom od nas.
Pravo pitanje je, međutim, da li bismo trebali da usporimo i sagledamo širu sliku? Možda je vrijeme da prestanemo da koristimo plastiku na veliko, da se uhvatimo u koštac s korporacijama koje zagađuju, i da radimo na obrazovanju kako bismo spriječili buduće generacije da bacaju smeće u more.
Možda je odgovor u stvarima koje se ne vide. Možda moramo zaroniti dublje u korijene problema.
U današnjem vremenu, gdje smo suočeni sa sve većim izazovima u vezi sa klimatskim promjenama i očuvanjem prirode, važno je da ne gubimo iz vida dublje probleme dok se divimo modernim čarolijama. Tehnologija je korisna, ali ne smijemo je uzimati kao zamjenu za sistemsku primjenu i našu odgovornost.
Dakle, dok okeani nastavljaju da se guše pod teretom smeća, možda je vrijeme da se suočimo sa pitanjima koja oni postavljaju. Da li smo spremni da izbjegnemo skretanje sa puta dubokih izazova? Nisam donosilac odluka, ali vas pozivam da razmislite i istražite dublje jer, u ovoj borbi, Seabin i slični uređaji su samo kapljica u beskrajnom okeanu problema.
Ispostavlja se da je naša zavisnost o brzini znak doba u kojem živimo. U potrazi za vječnim uzbuđenjem, prolazimo kroz život, često zaboravljajući da zastanemo i razmislimo. Možda je vrijeme da smanjimo gas.
U konačnom zbiru, brzina je dvostruka sablazan i uživanje. Iako, se možemo lako izgubiti u njoj, ona takođe nosi obećanje avanture i novih horizonata. I tako, vozimo se dalje, mijenjajući trake, dok tražimo ravnotežu između trenutaka brzine i stanja refleksije. Jer, samo tada ćemo možda pronaći pravu “crvenu pilulu” – jedan gutljaj stvarnog života.
Autor: Ivana Grujić, pomorstvo.info
