Izvor fotografije: Shutterstock.com
Zapadni analitičari rizikuju da precijene uspon Kine kao arktičke sile, podstaknuti strahovima da su u početku zanemarili ponovno pojavljivanje Arktika kao pozornice za strateško nadmetanje. Suprotno takvim alarmantnim stavovima, Peking je u stvari mnogo više ograničen u regionu, uglavnom zbog sposobnosti Rusije da se odupre narušavanju i kineske sposobnosti da prihvati ograničene resurse i tranzitne mogućnosti tamo.
Pri procjeni kineskog uticaja na Rusiju u Arktiku, postoji tendencija da se Rusija prikazuje kao ništa više od odskočne daske za kineske interese. U ovoj pogrešnoj percepciji, predsjednik Vladimir Putin je pozvao Peking u svoj arktički prostor. Ali ovo potcjenjuje Moskvu, koja pretpostavlja da će njen savez sa Kinom izdržati bez takvog pregovaranja. Rusija takođe ljubomorno čuva svoje dvorište i signalizira da bi regionalni napredak koji bi Kina postigla naštetio njihovom usklađivanju na drugim mjestima sa mnogo većim strateškim značajem za Peking.
U tom cilju, Putin je zaustavio projekte koji ne doprinose njegovoj strateškoj agendi ili mu ne daju kontrolni udio. Ruski zakon predviđa da, dok privatne ruske energetske firme mogu razvijati arktičku zonu, ne smiju ustupiti kontrolne udjele stranim firmama. Nadalje, Rusija nije dala Kini privilegovan pristup Sjevernomorskoj ruti niti njenim šest glavnih luka—Pevek, Tiksi, Dikson, Sabetta, Arkhangelsk i Murmansk. Kineski brodovi su ili odbijeni za ulazak ili su poštovali ruske tranzitne zakone koji ih prisiljavaju da plaćaju takse, unaprijed obavještavajući o putovanjima i prihvatajući ruske pilote.
Ovo zamrzava kinesku poziciju ispod ruske u polarnoj borbi za moć. A to će biti teško promijeniti, s obzirom na to da ruska obala u Arktiku duga 24.000 kilometara čini 53 posto ukupne obale svih zemalja. Rusija takođe ima veliki ulog u igri, s obzirom da njena arktička teritorija doprinosi oko 20 posto bruto domaćeg proizvoda, 10 posto ukupnih investicija i 20 posto izvoza. Arktik čini 80 posto ruske proizvodnje prirodnog gasa i 20 posto proizvodnje sirove nafte.
Napetost između Kine i Rusije na Arktiku stoji iza mlake reakcije Pekinga na projekte koji ispunjavaju ruske strateške ciljeve, kao što je zajednički razvoj gasovoda Power of Siberia 2. Moskva, zauzvrat, pokušava balansirati svoj odnos sa Kinom diversifikovanjem svojih arktičkih partnera, ohrabrujući Indiju i zalivske zemlje da učestvuju i pozivajući na naučnu stanicu na norveškom arhipelagu Svalbard u saradnji s Indijom i Kinom.
Mnogi zapadni analitičari nisu uspjeli tačno kalibrisati obim ekonomskih mogućnosti Arktika, što je još jedan razlog za njihovu precjenu rastuće moći Kine u regionu. Oni prikazuju Arktik kao pružanje kraće brodske rute od Sueca i riznicu resursa, uključujući naftu, prirodni gas, ribarstvo i kritične minerale.
U stvarnosti, razvijanje pouzdane rute koja bi parirala Sueckom kanalu ostaje neizvodljivo zbog sigurnosnih briga, ekoloških neizvjesnosti, nedostatka infrastrukture i kratkoće navigacione sezone. Trenutno je manje od 10 posto globalnog pomorskog prometa u Arktiku i malo je vjerovatno da će se to povećati u bliskoj budućnosti.
Ideja da će doći do trke za arktičke prirodne resurse u kojoj Kina igra glavnu ulogu takođe je prenapuhana. Navodno, mogućnosti u regionu izgledaju obećavajuće: prema istraživanju US Geological Survey, Arktik sadrži oko 13 posto svjetskih neotkrivenih konvencionalnih rezervi nafte i 30 posto neotkrivenih konvencionalnih rezervi prirodnog gasa. Ali, većina se nalazi u isključivim ekonomskim zonama. U stvari, prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravu mora, šest primorskih država kontroliše oko 85 posto vodenog prostora, što uključuje resurse na morskom dnu. Osim toga, Peking ne može osporiti suverena prava arktičkih država nad pomorskim jurisdikcijama bez kontradiktiranja svojim vlastitim naporima da nacionalizuje Istočno i Južno kinesko more, gdje su njegovi ulozi mnogo veći.
Konačno, otapanje Arktika će postaviti nove izazove za Kinu i druge nacije. Nestabilnost mekšeg tla će otežati izgradnju infrastrukture neophodne za eksploataciju resursa. Promjenjiv pejzaž takođe može ugroziti ulogu postojećih vojnih struktura kao što su putevi, piste, mornaričke baze i komunikacioni sistemi. Može čak destabilizovati vojne strategije, jer stanjivanje leda i povećana pokrivenost satelitima čine podmornice izloženijim.
Ukratko, potencijal Kine na Arktiku je ograničen zbog ruskih zabrinutosti oko rivalstva u jedinom regionu gdje ostaje prvorazredna sila, posebno kako se razlika u moći između dviju zemalja širi u drugim područjima. Peking je odlučio da poštuje ruske osjetljivosti i da prioritet potrazi za zajedničkim revizionističkim svjetskim poretkom, što je rezultiralo prilagođavanjem njegovih ambicija na Arktiku. Zapadni analitičari bi trebali to imati na umu ili rizikuju trošenje resursa na Dalekom sjeveru koji bi mogli biti bolje iskorišćeni negdje drugdje.
Henry Hopwood-Phillips je osnivač Daotong Strategy, političke konsultantske firme sa sjedištem u Singapuru koja se specijalizuje za analizu kineske geopolitike.
Izvor: The Maritime Executive
