Izvor fotografije: Shutterstock.com
Međunarodni naučni skup „Zmajevići nadbiskupi, mecene, društveno-politički stratezi“ koji je održan 17. novembra 2023. godine u Kotoru, okupio je ozbiljnu grupu naučnika i istraživača iz Hrvatske, Albanije, Srbije, Crne Gore, a organizatori su bili Kotorska biskupija i Barska nadbiskupija u saradnji sa biskupijom Lješa u Albaniji.
Ovaj, naučni skup, važan je bio, kako za Boku i Crnu Goru, tako i za čitav region, jer se radi o ličnostima koje su uticale na očuvanje zajedništva naroda ovoga dijela Balkana, ali i dali nemjerljiv doprinos očuvanju njihovog kulturnog i duhovnog identiteta.
Skup pod imenom „Zmajevići nadbiskupi, mecene, društveno-politički stratezi“, biće upamćen i po tome što je prvi put, nakon dugih godina površnih pomena u domaćoj kulturnoj javnosti, detaljno obrađena važnost porodice Zmajević, za Boku Kotorsku, Crnu Goru i čitavu regiju ovoga dijela Jadrana. Ali, ne treba zaboraviti ni to da su Zmajevići bili značajni i daleko van granica svoje domovine.
Kako svi istraživači kažu, Zmajevići su bili u svoje doba među najznačajnijim viteškim porodicama. Brojno bratstvo Zmajevića vodi porijeklo od porodice prezimena Draktić, koji su prezime dobili po pretku Dragonu. Zmaj je i glavna figura u porodičnom grbu ove porodice.
Polovinom XVI vijeka, Nikola Zmajević prvi se doselio u Kotor. U Kotoru, od članova ove familije su bili poznati kožari Ivaniš i Vučeta Zmajević.
Zlatno doba bokeškog baroka, obilježili su članovi porodice Zmajević, koji su dali zalivu Boke i njegovom kulturnom, pomorskom, diplomatskom i duhovnom bogatsvu toliko, da zaslužuju najviše mjesto u istoriji Boke Kotorske i Crne Gore. Kapetan Krsto Zmajević, njegov brat Andrija, te Krstovi sinovi Matija i Vicko, su imena zapisana zlatnim slovima peraškog XVII. i XVIII. vijeka.
Savremeni istraživači, kako sa ovoga naučnog skupa tako i na nekim ranijim pomenima porodice Zmajević, govore da su, na primjer, Andrija i Vicko bili crkveni poglavari, nadbiskupi, zagovornici hrišćanskog jedinstva, očuvanja narodnog jezika, književnici, dobrotvori…A, Matija Zmajević, bio je u svom vijeku vjerovatno i najpoznatiji i najobrazovaniji vojnik – pomorac Boke i čitave Dalmacije onoga vremena. Ličnost koja je zauvijek ostala simbol Perasta i njegove kulturno-istorijske prošlosti.
Ipak, jedino je Andrija ostao i okončao svoj život u Perastu. Ljubav prema umjetnosti, posebno slikarstvu, pokazao je pomažući rad čuvenog umjetnika Tripa Kokolje, posebno Kokoljin rad na zidovima crkve Gospe od Škrpjela, u oslikavanju biblijske predstave stvaranja svijeta. Pojedini istoričari umjetnosti tvrde da je ovaj slikar jednim dijelom upravo oslikao i život samog Andrije Zmajevića, uz kojeg se pojavljuje i Vicko kao njegov nasljednik.
Najpoznatije djelo baroknog slikarstva sa naših prostora, Marijanski ciklus, a koji je radio slavni Tripo Kokolja, svakako se podjednako može pripisati i Andriji Zmajeviću, čijom zaslugom se Tripo i školovao, a prema čijem djelu je i uradio ovo svoje slikarsko remek djelo. Vicko je, kao i stric, pisao pjesme i bavio se književnošću.
Zmajevići su 1664. izgradili velelepnu bijelu palatu, sa porodičnom crkvom Gospe od Rozarija i zvonikom. Najistaknutije ličnosti iz ove porodice, nadbiskup Andrija Zmajević (rođen u Perastu 1624), zatim kasniji admiral ruske carske mornarice, Matija Zmajević. (rođen u Perastu, 1680), pronijelu su svijetom slavu ne samo svoga porodičnog imena, nego i slavu Boke Kotorske i Crne Gore.
Andrija je bio široko obrazovan čovjek visoke kulture, a svoje znanje je stekao u raznim oblastima, u arheologiji, istoriji, numizmatici, umjetnosti i poeziji. Školovao se u Rimu, gdje je studirao filozofiju i teologiju, i gdje je stekao i doktorat. Andrija je isprva u Perastu bio župnik. Nakon 15 godina prazne nadbiskupske stolice, Papa Klement X je 23. februara 1671, postavio Zmajevića za nadbiskupa barskog i primasa Srbije.
Bar je u tom periodu bio pod upravom Osmanlija, pa je nadbiskup Andrija Zmajević stolovao iz Budve. Veoma prijateljske odnose je održavao sa hercegovačkim mitropolitom Vasilijem Jovanovićem (Sveti Vasilije Ostroški) i patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem.
Mada je bio katolički nadbiskup, učio je crkvenoslovenski jezik, kao i ćirilicu, pa kada je vidio da se ćirilicom služi većina stanovništva i sam je odlučio da je aktivno koristi. Njegovo najznačajnije djelo je „Ljetopis crkovni“, napisao je i ćirilicom i latinicom! Osim u Perastu i Baru, jedan dio svog života je proveo u Zadru.
Andrija Zmajević je sahranjen u porodičnoj crkvi Gospe od Rozarija u Perastu. Svoj nadbiskupski prsten je zavjetovao svetištu Gospa od Škrpjela, gdje se i danas nalazi.
Matija Zmajević je bio bratanac barskog nadbiskupa Andrije Zmajevića i sin kapetana Kristofora Krila Zmajevića. Matija Zmajević se proslavio kao admiral flote Ruske mornarice, kao član Admiraliteta Carske Rusije i kao brodograditelj. Nepobitna je činjenica da je Matija Zmajević bio jedan od osnivača ruske vojne mornarice, a lično je osnovao Kaspijsku flotu ruske carske mornarice.
Pomorstvo je bila porodična tradicija porodice Zmajević, koju je Matija naslijedio, pa je svoje prve vještine stekao u Perastu, gdje je zapovijedao na trgovačkim brodovima svog oca. Porodica Matije Zmajevića je bila velika. Imao je četiri brata i pet sestara. Jednu od sestara, Mariju, oženio je konte Vicko Bujović. Taj podatak je malo poznat, a takođe i činjenica da je to njemu bio prvi brak. Kasnije je Vicko Bujović od Zmajevića oteo Jelenu, koja je iz Trebinja, poslata u nadbiskupsku porodicu na školovanje. Bujović je nju oženio, kao njegovu zakonitu drugu suprugu. Tada su i počeli sukobi između Bujovića i porodice Zmajević, koji su se završili obračunom na peraštanskoj rivi, gdje je konte Vicko Bujović i stradao.
Matija se obrazovao u Perastu i to u Pomorskoj školi koju je ovdje otvorio veliki kapetan Marko Martinović. Oženio se djevojkom po imenu Agnes, iz peraške plemićke porodice Vicković. Čin vjenčanja je održan u crkvi na ostrvu Gospa od Škrpjela, gdje se i danas mnogi mladenci zavjetuju na vječnu ljubav.
Budući admiral ruske mornarice, Matija Zmajević, sve do svoje 28. godine živio je u Perastu kada svoj rodni grad napušta prisilno, kao i područje Mletačke republike. Razlog je bio zavjera u kojoj je ubijen bivši zet Zmajevića – konte Vicko Bujović, a za ubistvo je bio optužen Matija Zmajević. Kako bi izbjegao smrt ili zatvor, Matija odlazi u Carigrad, gdje ga je ruski ambasador Petar Tolstoj preporučio ruskom caru Petru Velikom, kod koga Matija stupa u službu. U svojim borbama počevši od Finske u borbi sa Šveđanima, on dobija čin iliti zvanje kontra-admirala, kasnije zvanje viceadmirala. Petar Veliki je pokušao da oslobodi Matiju prognanstva i optužbe za ubistvo, tražeći pomilovanje od Mletačke republike, ali bezuspješno.
Godine 1725. carica Katarina Velika odlikuje Matiju Zmajevića ordenom Sv. Aleksandra Nevskog, a 1727. on dobija status admirala.
Godine 1728. kada ni Petar Veliki ni carica Katarina više nisu bili među živima, Matija je bez osnova optužen za pronevjeru državnog novca i osuđen je na smrt. Na njegovu sreću, dobio je pomilovanje i poslat je na Kaspijsko jezero, gdje je imenovan za guvernera Astrahanske gubernije, da bi kasnije bio premješten kao glavni komandir luke u Tavrovu. Ovdje je ostao do kraja svog života, gdje je osnovao značajnu kaspijsku flotilu, koja je učestvovala i pomogla u osvajanju juga Rusije. Umro je 25. avgusta 1735.
Matijina velika želja je bila da bude sahranjen u svom rodnom voljenom Perastu, iz kojeg je na silu protjeran, a iz kojeg srcem nikada nije otišao. To se ipak nikad nije desilo. Sahranjen je u jednoj katoličkoj crkvi u Moskvi, uz sve najviše vojne počasti.
Na ostrvu Sveti Đorđe, ispred Perasta, koje je poznato kao „ostrvo mrtvih“, u crkvi se nalaze grobovi sa porodičnim grbom porodice Zmajević. Nije sasvim sigurno ko je od Zmajevića tu sahranjen, ali, njihov grb nesumnjivo govori da su neki od članova zauvijek ostali u Perastu.
Naučni skup “Zmajevići nadbiskupi, mecene, društveno-politički stratezi“ koji je održan 17. novembra 2023. godine u Kotoru, otvorio je mnoge nove mogućnosti istraživanja velikih djela članova ove porodice, koja je obilježila „zlatnu epohu“ Perasta i Boke Kotorske. Njihov značaj još nije (ni približno zasluzi) našao svoje mjesto u obrazovno-kulturnoj strategiji Crne Gore. Ipak, ovaj izuzetni naučni skup, dao je značajan pomak u tom pravcu.
Autor: pomorstvo.info
