Izvor fotografije: Shutterstock.com
Sa preko 6.500 aktivnih pomoraca, u odnosu na broj stanovnika, Crna Gora se nalazi među tri najjače pomorske sile na svijetu. Ovo komično poređenje, zapravo, paradoks kojim se ova stara a istovremeno i mlada država odlikuje, samo je dio velikog niza sličnih.
Jer, mnogo je i drugih primjera koji govore da u ovoj državi kontrasta, prirodnih i natprirodnih, skoro sve funkcioniše na fenomenu disbalansa.
Preciznije rečeno, na protivrečnim pojavama. Tako je i crnogorsko pomorstvo protivrečno, čim se te dvije riječi izgovore, jer je već godinama u hibernaciji.
Više od 95 odsto pomoraca sa crnogorskim pasošem plovi na stranim kompanijama, sa prihodima koji se procjenjuje na preko 300 miliona eura, što je istovremeno i najveći prihod koji Crna Gora ostvaruje bez ikakvog ulaganja.
Poređenja radi, ukupni procijenjeni prihodi od turizma u Crnoj Gori u sadašnjim okolnostima iznose oko milijardu eura, od čega je čisti profit između 100 do 150 miliona eura. Pomorci donose 300 miliona eura a država tu nema nikakvih troškova. Ima čisti dobitak u svakom vidu: od opšte potrošnje do investiranja.
Uprkos svemu tome, crnogorski državni stratezi i dalje ne nalaze za potrebno da pomorstvo shvate kao super-profitabilnu industriju, koja bi aktivirala ekonomski uspon čitavog društva i otvorila se prema Evropi i svijetu na način koji su to pomorci ovog dijela Mediterana uvijek činili: dinamičnom trgovačkom flotom sa kvalitetnim pomorskim kadrom ovog podneblja, ulaganjem u nova plovila i prave projekte, praćenjem savremenih trendova u industriji i sklapanjem pravih „saveza“ sa uspješnim pomorskim korporacijama i pomorskim državama.
Pošteno je priznati i krenuti od suočavanja sa istinom: Crna Gora nema jasnu i dugoročnu pomorsku politiku, mada ima i pomorske obrazovne ustanove i više centara za obuku pomoraca, ali i elitu pomorske struke, sa ogromnim profesionalnim i životnim iskustvom vezanim za more i pomorstvo.
Notorna je činjenica da je tokom proteklih trideset godina pomorstvo Crne Gore preživjelo najgoru krizu u svojoj istoriji i da se ta kriza nastavlja.
Zarobljeno u birokratskoj ludačkoj košulji, vezanih ruku tako reći, pomorstvo Crne Gore postoji već decenijama samo kao neiskorištena mogućnost, kao pretpostavka. A, sa druge strane, prirodni potencijal, počevši od ljudskih resursa do činjenice da ova mala mediteransko-planinska država izlazi na obale Jadrana, jednog od najprometnijih mora na svijetu, otvaraju sva vrata za veliki povratak onoga od čega se ovdje vjekovima dobro živjelo: pomorstva, ali, takođe, i brodogradnje, ribarstva.
Ništa od toga danas ne postoji u ozbiljnom formatu koji bi se mogao nazvati industrijom.
I, kao simbolična slika gore pomenutog paradoksa, u ovoj državi postoje dvije pomorske kompanije, „Barska plovidba“ i „Crnogorska plovidba“, koje boluju od tajanstvene autoimune bolesti i nikakav lijek im ne pomaže jer već godinama ne mogu da „stanu na noge“.
Zbog toga i oko toga, kao u jeftinim estradnim biltenima, nižu se naslovi u takozvanoj ozbiljnoj štampi: „Vlada plaća rate za Barsku i Crnogorsku plovidbu“, „Crnogorska i Barska ne poštuju plan otplate“, „Barska plovidba duguјe državi šest miliona eura za kredit“, „Crnogorska plovidba duguјe blizu 40 miliona“, „Barska plovidba se snašla za ratu, Crnogorska ne može“ i slično tome, u beskonačnom, morbidnom i beznadežnom održavanju u životu nečega što još nije umrlo, „a kad će, ne zna se“.
Mnogi koji danas „kolo vode“ u domaćoj pomorskoj administraciji, nisu bili ni rođeni kad je ista ova mala, a ipak velika Crna Gora, kao ondašnja jugoslovenska republika, imala relativno najrazvijenije pomorstvo u toj državi, prije svega zbog moćne kotorske „Jugooceanije“ i kasnije priključenoj „Barskoj plovidbi“, a ne pamte ni dramatične okolnosti pod kojima je došlo do raspada Jugoslavije.
To svakako ne može opravdati vidljivo elementarno nepoznavanje osnovnih činjenica o pomorstvu i potpunu nekompetenciju tih ljudi. To je tek jedan od razloga kako je došlo do odsustva ozbiljne državne pomorske strategije.
Crne Gora je ostala i bez brodogradnje, Luka Bar podijeljena je na dvije mikro-luke, koje zajedno imaju samo oko dva miliona tona prometa a stvarni kapacitet joj je od pet do šest miliona tona prometa.
Dvije već pomenute pomorske kompanije „vegetiraju“ sa ukupno četiri broda, a Crna Gora, kako je rečeno, „stoji“ među tri svjetske države sa najviše pomoraca na svijetu!
Ti pomorci iz Crne Gore danas čine tek jedan odsto ukupnog stanovništva ove zemlje, a njihov društveni, javni, politički i kulturološki značaj, potpuno je minoran, nevidljiv i tako reći nepostojeći. Za vladarski egocentrizam, važno je to da oni donose veliki novac u budžet Crne Gore, ali i o tome se ne priča, jer, kako je poznato, taj budžet permanentno negdje curi, kao u pješčanom satu, uvijek u jednom zatvorenom krugu.
Taj najveći čisti prihod godišnje, ne manji od 300 miliona eura, koji donose pomorci, nikad i nigdje nije tema, a trebao bi biti.
Jer, domaći pomorci koji vrše stalnu „dokapitalizaciju“ ove države, zaslužuju svako poštovanje i potpuno drukčiji odnos od ovoga koji već godinama postoji. A, kako je dobro poznato, domaća birokratija ih redovno provlači kroz sve postojeće proceduralne torture, bez milosti, kad treba da regulišu svoje „papire“ ili kad treba da se suoče za zdravstvenim sistemom.
Posebna je tema to što crnogorske obrazovne ustanove koje školuju buduće pomorce, imaju evidentan manjak naučnih i stručnih radova i djela iz raznih disciplina i pored činjenice da je došlo do povećanja broja fakulteta i predavača.
I to je takođe jedan sa dugačkog spiska paradoksa Crne Gore, da postoji „progresivan rast“ obrazovnih ustanova ovog tipa, a da je došlo do smanjenje kvaliteta obrazovanja i nedostatak ozbiljnih naučnih institucija koje se bave pomorstvom, poput nekadašnjeg, davno ugašenog, Instituta za pomorstvo i turizam (koji je nestao u „defragmentaciji“ sličnih ustanova tokom perioda opšte likvidacije svega što se tiče pomorstva).
Nevjerovatno je da je pomorstvo Crne Gore nezvanično proglašeno gubitnikom takozvane tranzicije, a zvanično i dalje postoji. Susjedna Hrvatska (tokom svoje tranzicije-pretvorbe) suočila se sa tom činjenicom i shvatila da ne smije da dozvoli da joj pomorstvo, kao jedan od dva glavna stuba ekonomije doživi sudbinu gubitnika. I ta borba i dalje traje, uprkos činjenici da se nalazi u Evropskoj uniji i da je svoje pomorstvo znatno unaprijedila.
Što se crnogorskog pomorstva tiče, ništa se ne pomjera već decenijama, ni nakon trideset godina nije donijet takozvani krovni zakon o ovoj djelatnosti, pa tako, na primjer, kad je sigurnost plovidbe u pitanju, u upotrebi je nekakav digest, sažeta verzija bivšeg jugoslovenskog Zakona o sigurnosti plovidbe, čija je originalna verzija imala više od 700 strana. Nadležne zakonodavne službe Crne Gore su ga svojevremeno iskoristile pa on danas ima oko 70 strana.
Jedan poznati bokeljski hroničar sa dugom porodičnom pomorskom tradicijom, rekao je u “kamernoj atmosferi“ prikaza jednog važnog publicističkog djela, da sadašnje pomorske politike i hiperprodukcija pomoraca, ne obećavaju sjajnu budućnost, ukoliko se nešto radikalno ne promijeni, te da se danas karijere ne grade sticanjem obrazovanja, a akademske titule kroz praksu, te da će „u skromnim dimenzijama Crne Gore“, čije je pomorstvo u permanentnoj krizi već duži niz godina, kadrovi morati da se specijalizuju na renomiranim institucijama najrazvijenijih pomorskih zemalja.
I, ovdje valja dodati, da savremena crnogorska vlastela ne zna (ili od investicione histerije ne stiže) ni da pročita šta su pisali najugledniji stručnjaci za pomorsko pravo.
A, istinu o tome da je u posljednjih 150 godina Boka Kotorska Crnoj Gori dala više uglednih stručnjaka za pomorsko pravo kao što su bili Anton Verona, Niko Verona, Vladislav Brajković, Petar Brajković i Marija Radulović, koji su djelovali u Trstu, Beču, Zagrebu i Kotoru, danas malo ko zna, a što se tiče važeće pomorske administracije, vjerovatno niko.
A, savremeno pomorsko pravo jeste fundament na kome je počivalo pomorstvo u proteklih vijek i po i to je važno znati iz razloga što je jedna mala, umišljena i egocentrična birokratija uvjerena da od nje počinje sve i da se sa njom sve završava.
Međutim, ova početnika greška novih vladara, taj školski primjer teškog amaterizma, doveo je Crnu Goru do toga da se njenim pomorcima bave oni koji znaju kako: globalne pomorske kompanije i njima pripadajuće agencije. Jer, ta i takva Crna Gora ima, kao što vidimo, veliki broj pomoraca ali nema svoju ozbiljnu, dugoročnu pomorsku strategiju. Ili ne zna da je uspostavi.
Tri decenije i više, ovaj način postupanja sa pomorcima i pomorstvom, doveo je Crnu Goru u situaciju da ima tu impresivnu pomorsku „dijasporu“, tačnije, malu armiju domaćih pomoraca, prema kojima ona nema nikakav odnos. A, nove generacije pomoraca stižu.
Prošle, 2023. godine, Pomorski fakultet u Kotoru, upisalo je 260 novih studenata. Ove 2024. godine, biće nešto slično. Kad diplomiraju i završe sve obuke, otići će da plove na brodovima stranih kompanija, jer njihova Crna Gora tek treba da sebe doživi kao pomorsku.
Slavni bokeljski duhovnik Don Branko Zbutega, govorio je često da Crna Gora još ne zna da „diše preko mora“. I to je sve što treba reći o nerazumijevanju pomorstva kao životnog pitanja ne samo Bokelja već i svih u ovoj maloj ali važnoj mediteranskoj državi.
To objašnjava i uporno, skandalozno zatrpavanje obala Boke, jednog od najljepših zaliva na svijetu, drobljenim pijeskom-tucanikom iz kamenoloma i šljunkom i crnogorskih rijeka, koje se i dalje dešava, nakon svih upozorenja i dramatičnih apela od strane stručnjaka za biologiju mora, i od strane svjetskih organizacija za zaštitu mora i okeana.
Plaža na Markovom rtu ka Stolivu brutalno je ovih dana zasuta ovim „materijalom“, pa je ta nekada jedinstvena plaža, uz dobru pomoć administrativnih akrobacije, razdvojena na nosioce prava zakupa, iako se radi o prirodnoj cjelini.
Nesreća je što na većem dijelu zaliva ohola građevinska falanga nasipa „materijal“ koji odlazi dublje u more, zatrpava i uništava život na njegovom dnu, pa je zbog ovog ubilačkog tretmana došlo do toga da se živi svijet na dnu ne može regenerisati.
Ako je ovo samo jedna od slika iz vitraža nasilja koje se dešava na obalama bokokotorskog zaliva i oko njega, onda je pitanje već utvrđeni odnosa Crne Gore prema ovom dijelu svoje države: uništavaju ga kao da je neprijateljsko.
Zašto je to tako, mogla bi da objasni dublja psihosocijalna analiza jednog antropogeografskog fenotipa ljudi, koji ne mogu da se povežu sa određenim estetikom življenja, koja im je strana i koji hoće da preoblikuju svijet oko sebe po svojoj mjeri i po svaku cijenu.
Ako je nekad i bilo riječi o svjetlosnim godinama kulturološke razdaljine, i za takvo nešto je mogao biti napravljen most iznad provalije. Ulaganjem u obrazovanje, školovanjem uz visoke kriterijume i još više ciljeve. Nekad je i toga bilo, u pravom smjeru, kad je Crna Gora zaista premostila čitav milenijum za jedan vijek.
Država koja izlazi na Jadransko more i koja je za tri decenije autodestruktivno uništila pomorstvo, ribarstvo, brodogradnju, a uništava i turizam, potpuno pogrešnim pristupom toj prominentnoj industriji, zaslužuje da joj se pomogne. I tu pomoć nije sramota potražiti. Evropska unija je nudi, svijet je nudi, svjetske organizacije za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara je nude.
Ko god je posjetio Crnu Goru i obišao zaliv Boke Kotorske, doživio je trajnu vezu sa prirodom ovog podneblja i vratiće se opet. Jer, ovaj dio svijeta ima još neispeglanu filozofiju života, i isto takvu životnu sredinu koju turistički poslenici podmuklo nazivaju „Wild Beauty“.
Kad se govori o tom disbalansu treba znati i to da je Crna Gora kao brdsko planinska država, formalno na Jadransko more izašla tek krajem XIX vijeka (Bar i Ulcinj), a suštinski tek nakon Drugog svjetskog rata, kad je u današnjim granicama postala i pomorska i industrijska i turistička.
Da li je bilo dovoljno vremena u novijoj i, naravno, burnoj prošlosti, da se mentalitetske i kulturološke razlike primorja i brda usaglase?
Da li je crnogorska vlastela mogla jednostavnije da postupi i otvori sve potencijale Boke Kotorske, podsticanjem i angažmanom najboljeg što Boka ima, njenih ljudi, njihovih znanja, vještina, pomorske i brodograđevinske struke, ribarstva, turizma?
Da li je Crna Gora mogla i morala da zaštiti Boku od sebe same i sačuva je kao sopstveni dragulj, model kulturnog, prosvetnog i duhovnog bića koje je već bilo ultra-evropsko i svjetsko, da ga prihvati i širi dalje kao svoj ili jedan od svojih modela autentičnog progresa?
U bliskoj budućnosti će odgovori na neka od ovih pitanja sami stići.
Jer, ne bude li Crna Gora shvatila šta je pomorstvo, šta je pomorska industrija, šta su pomorci, kakve stvarne potencijale ima more i kako ga sačuvati, pašće kao žrtva krupnog kapitala, koji je spreman da na svoj način preuredi ovu malu i prelijepu državu i napravi od nje rajski vrt za vlastite potrebe. A, onda će biti kasno i za sadašnje stratege i planere, koji očito ne vide kud plovi ovaj brod.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
