Izvor fotografije: Shutterstock.com
Početkom 2023. godine, u Crnoj Gori je bilo oko 7000 pomoraca (što je veliki broj u odnosu na broj stanovnika), ali Crna Gora danas nije pomorska sila, a po mnogo čemu, skoro da nije više ni pomorska država, mada joj položaj, tradicija i svi ljudski i prirodni resursi govore suprotno. Jer, ona jeste, može i mora da bude pomorska država, sa široko otvorenim vratima prema svijetu, onako kako su to radili bokeški pomorci duže od hiljadu godina u prošlosti i kako rade i danas, prema mogućnostima i prilikama.
Ako Boka Kotorska i njeno pomorsko naslijeđe ne budu shvaćeni kao „Pijemont“ u ovoj sudbinski važnoj djelatnosti, odakle onda i u kom pravcu? Iz koje to druge pomorske tradicije da krene u obnovu pomorske industrije, ako to nekim čudom bude težnja?
I, još dalje: iz čije hiljadugodišnje tradicije može najlakše da se uspostave pomorske, kulturne i druge veze, preko kojih Crna Gora može da pronađe izlaz iz retrogradne javne scene, prepune egomanije, teokratskih ideja, megalomanskih „investicionih ciklusa“ koje mogu samo da unerede sve ono što je priroda uredila, od Durmitora do Jadrana.
Crna Gora u svakom novom „dijeljenju portfelja“, ima čitavu armiju birokrata koji „saobraćaju“ sa stanovništvom i unutar institucija, jezikom fraza, čitanjem napisanih govora i prevodima akata donijetih u evropskim institucijama.
Tako su se, evo ima neko vrijeme, crnogorski glavari „dohvatili“ jednog zgodnog termina, ne tako davno smišljenog u odajama bratske i sestrinske evro-birokratije: „Plava ekonomija“!
To je već odavno postala „mantra“ malih, srednjih i velikih glavara u Crnoj Gori.
Čuje se i kako povremeno „recituju“ da u „Plavu ekonomiju“ spada i ribarstvo i nautički turizam i istraživanje i proizvodnja ugljen-vodonika, vjetrofarme i biotehnologija mora u medicini, farmaciji, ishrani.
Jedan, sad već završeni projekat o primjeni ekosistemskog pristupa u Jadranskom moru „kroz primjenu planiranja područja mora“, kojeg je finansirao Globalni fond za životnu sredinu (tzv. GEF Adriatik projekat), u Jadransko-jonskoj regiji sa fokusom na dvije zemlje: Albaniju i Crnu Goru, ostao je za domaće „izvršene“ institucije „u lijepoj uspomeni“. Ništa više od toga. A, evropske i vanevropske institucije „vuku za rukav“ Crnu Goru da se uključi u brojne edukativne skupove o pomorskoj industriji. Neke druge pomorske države traže načina da što više i češće učestvuju u tome.
Pomorska industrija u Crnoj Gori trebala je već odavno da bude strateški najvažnija, da se prema njoj usmjerava i turizam i agroekonomija i naučna istraživanja i obrazovni sistem.
A, umjesto toga, tek „draftovani“ u ekipi novih „reformatora“, nadležan upravo za pomorstvo, u svom prvom (neformalnom) obraćanju javnosti, „utvrdio“ je da je važno „kontinuirano ulagati u infrastrukturu kako bi se obezbijedila efikasnost i održivost saobraćaja“.
Nema nikakve sumnje da će „obezbjeđene efikasnosti“ u saobraćajnoj infrastrukturi biti prioritet. Neka, i treba. Ali, kakve to veze ima sa stvarnom i gorućom potrebom ove mediteranske državice da „sve karte“ baci na pomorsku industriju i preko nje potpuno promijeni dugogodišnji pogrešan smjer kojim je krenula Crna Gora. Da iz uloge kolonijalnog podaništva, postane ozbiljna, konkurentna pomorska država, koja na svojoj teritoriji pravi najbolji ambijent za razvoj pomorstva.
Od silnih etno-kolora koji se „u danima bijesa“ slivaju po crnogorskim brdima i dolinama, gradovima i ulicama, teško da će bilo ko znati šta ta Evropska unija hoće i šta joj znači ta „Plava ekonomija“. I mnoge druge razvojne strategije poetičnih imena.
A, piše tamo negdje, da je to ustvari, sve ono što je u vezi sa pomorskom industrijom, pa i usluge u pomorskom saobraćaju, brodarstvo, rad luka i druge djelatnosti povezane sa morem i priobalnim područjima.
Svaka preduzetna vlast u Crnoj Gori morala bi, prioritetno, da formira pomorsku kompaniju. Da vrati brodograđevinsku industriju, da kupuje brodove, da izađe na mediteransko, evropsko i svjetsko tržište. Primjera za ovakve hrabre ali profitabilne akcije, ima i u susjednim državama, pa bi neko mogao da ih prouči, analizira. Da nauči nešto. Jer, Crnoj Gori treba i onih koji misle kreativno, a ne samo onih koji mašu akademskim statusom i „pretenduju na položaj“.
Crnogorski mediji diče se par puta godišnje „najboljim marinama“, a susjedne države u međuvremenu okreću kompletnu razvojnu filozofiju nautike izgradnjom novih, supermodernih marina. Imaće ih i Crna Gora, još više, takođe supermodernih i svjetski konkurentnih, ali, u čijem vlasništvu? Šta će imati država a šta lokalna samouprava od toga? Hoće li imati ko od domaćeg stanovništva da radi tamo ili će sa obale moći da se gleda u taj glamur?
Ukupna površina morskog područja Crne Gore je 6.347 km2. Taj podatak u glavnim crnogorskim institucijama skoro da nikome ne znači ništa. Udaljenost crnogorske države od jadranske obale koja joj pripada, a posebno od Boke Kotorske, vjerovatno se može mjeriti svjetlosnim godinama. Upravo je to daljina između onih koji navodno „promišljaju“ crnogorsku javnu scenu i njihovog interesovanja za pomorstvo, brodogradnju, ribarstvo, jahting turizam i druge djelatnosti od kojih jedna pomorska država sa malim brojem stanovnika može dobro da živi.
Procijenjeni direktni doprinos turizma (a, kaže se u tim EU „papirima“ da je to glavni sektor crnogorske „Plave ekonomije“), u nacionalnom BDP-u iznosi oko 15%, što je, to se takođe tvrdi, mnogo više nego u mediteranskom regionu gdje turizam u prosjeku učestvuje sa oko 4,5%. Od nautičkog turizma u posljednjih nekoliko godina zarađivalo se do 12 miliona eura godišnje (na osnovu pretpostavljenog boravka po posjetiocu i prosječne potrošnje od 50 – 80 eura dnevno).
Crna Gora, uprkos tome, danas nema jasnu sliku o tome koliko preduzeća i pojedinaca ekonomski zavisi od mora i usluga koje pružaju morski ekosistemi. A, morski i priobalni prirodni resursi, nisu samo puka ekonomija, oni razvijaju društvo, njegov kulturni identitet. Možda je u tome problem?
A, kako oni koji odlučuju o svemu, vide crnogorski turizam?
Evo primjera: takozvani smještajni kapaciteti („oni gore“ to broje „u krevetima“), samo u primorskom području Crne Gore, imaju preko pola miliona ležajeva. A, sve drugo, manje im je bitno. I red, i čistoća, i nivo uslužnih djelatnosti i elementarna kultura na svakom koraku i način na koji se (u svakom obliku) ova zemlja predstavlja turistima.
Kad crnogorski birokrata kaže da „strateški ciljevi razvoja uključuju diversifikaciju turističkog proizvoda, smanjenje sezonalnosti, povećanje prihoda…“, onda se treba duboko zamisliti, prije svega nad terminom „sezonalno“, jer ono otvara sva druga pitanja: ko i kako upravlja crnogorskim turizmom, ko je u Crnoj Gori zaista nadležan za pitanja dalje sudbine pomorske industrije i na čija vrata treba pokucati da bi se dobili odgovori na njih?
Nadrealni amalgam anarho-socijalizma iz pozne faze yu-socijalizma i „novovjerenih“ etno-preduzetnika i „domaćih tajkuna“, pa čak i raznih „otačastvenih investitora“, stvoren je pod okriljem nečuvene slobode da grade gdje god hoće i koliko god hoće.
Ali, eto čuda, nikome od njih nije palo na pamet da ulože novac u pomorsku industriju. Treba tu da se radi, da se angažuju stručni ljudi, pomorski oficiri, kapetani duge plovidbe, inženjeri, programeri, majstori svih struka…Taman posla…Pa, ne bi valjda jedan ordinarni prodavac crnogorske magle, sa punim bisagama „hartija od vrijednosti“, krenuo u avanturu investiranja u posao koji mu ekspresno neće donijeti zaradu.
I tu je odgovor na mnoge dileme. Pomorstvo, turizam, ribarstvo, sve ono što nam more može dati, od čega ponovo mogu da stanu „na noge“ porodice onih koji žive pored mora i sa morem, nije primarni dio nijedne ekonomske strategije Crne Gore.
Ukoliko u budućnosti bude suprotno od toga, biće to znak da je put u ozbiljne promjene otvoren. Do Evropske unije ili do bilo kakve „mirne luke“ treba doplivati morem. To svako ko „vlada“ Crnom Gorom mora da zna. U tom smislu: ili će Crna Gora konačno saznati šta je ustvari more, ili će neko drugi da ga iskoristi. A, već ga uveliko koristi, zahvaljujući lakomislenoj „rentijerskoj“ psihologiji domaćeg „preduzetništva“.
Ako stvari ne budu išle u pravom smjeru, Crna Gora će i dalje imati more ali neće znati za njega. To bi vjerovatno bio jedinstven fenomen na svijetu, među pomorskim državama.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
