Izvor fotografije: Shutterstock.com
Veliki irski pisac i nobelovac, Džordž Bernard Šo, posjetio je Boku Kotorsku i Crnu Goru juna mjeseca 1929. godine, a sva dostupna svjedočanstva o tom događaju kažu da je prilikom dolaska na Njegoševu kapelu na Lovćenu, pogledao oko sebe (i ispod sebe, prema zalivu) i uzviknuo: „Jesam li u raju ili sam na mjesecu!?“
Kasnije je zapisao da nije znao šta mu se više sviđa, put do Kotora ili put do Lovćena.
Duboko dirnut nadrealnom ljepotom i darovima prirode, kazao je tih dana da graciozna arhitektura Boke Kotorske, po mjeri čovjeka, nikada ne treba da postane prometna rivijera. Skoro sto godina kasnije, ova „rivijera“ je u sezoni, a često i van nje, paralizovana saobraćajem i masovnim turizmom.
Deceniju ranije, 1919., New York Tribune opisuje Crnu Goru kao „jednu od najživopisnijih i najhrabrijih malih kraljevina u Evropi“, a poznati francuski poeta i ministar spoljnih poslova Francuske (1848), Alfons de Lamartin, inače „prorok jugoslovenskog ujedinjenja“, takođe je ostao zatečen pogledom sa Lovćena na Boku Kotorsku.
Jedan drugi, sasvim nadrealistički pristup ovoj fascinaciji, imao je i legendarni akademski slikar Vojo Stanić, koji u februaru mjesecu ove 2024. godine treba da napuni tačno 100 godina.
Naime, Stanić je svojevremeno slikao „tradicionalnog“ Crnogorca kako lebdi visoko u vazduhu, raširenih ruku, sa pogledom na more i bijeli jedrenjak. Na toj slici „u bestežinskom stanju“ lebde i njegova kapa i štap, zaštitni znakovi stereotipnog Crnogorca.
Ovaj umjetnički prikaz „sudara svjetova“, odavno je promijenio oblik, boju i formu. A, nema više ni štapova ni kapa kao nekadašnjeg obaveznog „outfit-a“ starijih Crnogoraca. Ima raznih barjaka, periodično, svih formata i dizajna.
Crna Gora i Boka Kotorska nisu već odavno ni nalik svojim arhetipskim profilima iz davne i ne tako davne prošlosti. Nove generacije ne pamte čak ni vrijeme računara Pentium i njihove beskonačno duge dial up konekcije. Ako je to davna prošlost, onda je sve dalje od toga praistorija.
Ipak, uprkos nuli iz opšte kulture, kojom se dobar dio globalne, pa tako i lokalne mladeži ponosi, onaj pogled na Boku sa Lovćena ne može ništa da promijeni.
Tamo idu i pismeni i nepismeni, i poznati i nepoznati, slavni i neslavni, i kad vide isto ono što je ugledao Džordž Bernard Šo, svakome su oči pune ljepote, uzdah dubok, a pogled širok i dalek.
I, zaista, ako nešto može da oplemeni čoveka uniženog beznadežnim konzumerskim maratonom, to je moć njegovog duha.
A, Boka Kotorska i Crna Gora, nagrađeni božanskom ljepotom prirode, mogu da budu i to zaista jesu-sanatorijum za liječenje svačije duše.
Ovu činjenicu još nisu „prepoznala“ savremena rukovodstva jedne geografski male ali u mnogo čemu velike zemlje. Jer, kako je poznato, dok nešto ne „prepoznaju“ to i ne postoji.
Ali, recimo, upravo u zdravstvenom turizmu krije se ogroman potencijal za tu vrstu preduzetništva. Misija za spas duše i tijela. Čitava jedna industrija. Koje, naravno, nema bez pristojnih puteva, zdrave vode i vazduha, mira, tišine, prijatnih ambijenata, najboljeg smještaja i stručne usluge.
Sve to može da postoji, od Durmitora do Boke. Ključne riječi ovdje su već napisane. Priroda ih je ispisala. Ali struka, pamet, znanje, rad, to je teži dio posla. Do tih visina niko nije stigao lako. A, rodila se čitava jedna „škola“ utemeljena na lakim notama i još lakšim univerzitetima.
Od nečega se mora i može početi. Recimo, od iskustava prethodnih generacija.
Teško je i zamisliti kako je prije skoro osamdeset godina, nakon razarajućeg Drugog svjetskog rata, jedna siromašna zajednica sa prostora današnje Crne Gore i Boke, iz ničega podigla industriju, pomorstvo, ribarstvo, turizam, trgovinu, transport, ali i jednu novu radnu kulturu, zajedništvo u izgradnji „društvenog“.
Bila je to sasvim nova kategorija, ali, tako bliska čovjeku ovoga podneblja, da je odmah bila prihvaćena. Sve što se gradilo sa oduševljenjem, kolektivnom idejom, uspijevalo je. Rađao se jedan novi vijek prosperiteta, nastao na pregalaštvu i znoju, ali za jedan cilj: da to što se gradi i stvara, bude „naše“.
I bilo je „naše“. Tako su Bokelji zvali svoje brodove slavne „Jugooceanije“: „Naši brodovi“.
Naš je bio i „Obodin“, legendarni brend sa Cetinja. Besmrtni frižider sa doživotnom garancijom. Naše je bilo sve što je tada stvoreno. Dugačak je spisak, beskrajan. Ajkule i pirane domaće tranzicije nisu mogle toliko da zinu, ostalo je još toga. Danas to propada ili je već propalo.
A, sve je to neko vrijedno stvarao, u neka druga vremena, kad su golim rukama i sa malo mašina i alata nicali čitavi gradovi i nova predgrađa, fabrike, putevi, luke, brodogradilišta…
Recimo, kad je pomorstvo u pitanju, godine 1946. osnovano je Ministarstvo pomorstva FNRJ u čiju nadležnost su prešli iz Ministarstva saobraćaja odnosno njegove Glavne uprave pomorstva, svi poslovi pomorstva. Formirano je i 14 Lučkih kapetanija i određen broj ispostava među kojima i Lučka kapetanija Kotor.
Donošenjem odluke o predaji preduzeća na upravljanje radnicima i decentralizacija osnivaju se Uprave pomorskih oblasti: sjevernog Jadrana u Rijeci, srednjeg Jadrana u Splitu i južnog Jadrana u Kotoru. Tri glavna pomorska centra.
Od ta tri, samo je Kotor nakon raspada zajedničke države ostao „siroče“, napušten i razvlašećen novom centralizacijom i povratkom na neoboljševičke direktive „sa vrha“.
Lučke kapetanije su tako ostale „bez prava glasa“, brodogradnja bez posla a pomorstvo bez brodova.
A, bolja prošlost je bila bolja jer je čak i ona predratna ekonomska strategija radila sve suprotno od toga: od većih industrijskih postrojenja napravljeno je brodogradilište u Bijeloj (1919), tekstilna radionica u Tivtu (1924), pilana u Risnu (1929), koja je dnevno mogla da preradi 150 metara kubnih građe. Vojna luka „Arsenal“ je već postojala.
Dvadesetih godina XX vijeka izgrađena je i fabrika za konzerviranje ribe u Bijeloj, fabrika za konzerviranje voća u Đenovićima, fabrika leda u Kotoru, radionica za izradu pokućstva u Škaljarima (1930). U Kotoru je još od 1926. godine radila fabrika sapuna „Rivijera“, koja je proizvodila oko 400 tona sapuna.
Godine 1945. radile su i dvije fabrike namještaja, od kojih je „Lada“ u Kotoru bila produktivnija. Radila je i fabrika sardina „Braća Mardešić“ u Bijeloj i mnoge zanatske zadruge iz kojih je kasnije nastalo dosta državnih preduzeća.
U sred opšteg siromaštva, odmah nakon Drugog svjetskog rata, država naručuje iz Kotora i Tivta hitnu proizvodnju 60 tona sapuna iz „Rivijere“, 110 pisaćih stolova i 80 ormara od „Lade“, 100 tona sardina iz fabrika za konzerviranje ribe u Bijeloj, 3,3 miliona raznih tipova opeka iz ciglane „Račica“.
Ta predratna tivatska „Račica“, bila je u ono vrijeme „društvo sa ograničenim jamstvom za glinenu industriju“, i imala je veliko iskustva u poslu.
Danas je već zaboravljena, ali, valja podsjetiti na jednu malu dekadenciju, zanimljivu skoro ezoterijski: peć za pečenje cigle u „Račici“, prvi put je potpaljena na samom otvaranju, i to novčanicom od hiljadu tadašnjih austrijskih Fiorina. A, to „paljenje“ je ritualno izvela supruga glavnog akcionara, Antona Ivovića, koji je kapital stekao radeći kao poslovođa na izgradnji željeznice do Bagdada.
I u novoj državi socijalizma sa ljudskim likom i radničkim samoupravljanjem, većina tih predratnih „brendova“, nastavili su da žive svoj život.
I društveni život je bio dinamičan. Tradicionalna „Bokeljska mornarica“ u to vrijeme doživjela je svoju renesansu, jer je „figurala“ kao dokaz jedne civilizovane zajednice, kao čuvar „svete vatre“ bokeljske kulture i duha.
Zašto i to ne reći: crkva je bila odvojena od države, ali je radila ono što treba da radi, tako što je tražila ono najbolje u čovjeku.
Mada zvuči paradoksalno, ali odlazak u crkvu u to vrijeme nije bio zbog „poze“ nego zbog tradicije i iskrene vjere. Tačno tim redom.
Dok su tek kasnih osamdesetih godina postale popularne polemike o socijalizmu i ekumenizmu, jedan posleratni katolički sveštenik u Boki, Don Niko Luković, dobro poznat starijem lokalnom stanovništvu, širio je zajedništvo i dobrotu. Širio je mudrost i vidike.
Govorio je pred kraj života: „Ideji bratstva i jedinstva posvetio sam svoj životni rad. To sam nastojao sprovoditi kroz svoje spise, kroz svoje govore, kroz sastanke sa drugovima i u općenju sa ljudima jer sam ubijeđen da na bratstvu i jedinstvu počiva naša zajednica i da je to uslov našega sretnoga života u budućnosti. Izbjegavao sam sve što nas dijeli, a isticao sam sve što nas spaja. U tome mi nije smetala Crkva jer je Jevanđelje i nauka Crkve samo ljubav koja povezuje sve ljude na svijetu, bez razlike”.
Kako bi ove velike riječi don Nika Lukovića danas dobro „legle“ mnogim izgubljenim dušama i zalutalim putnicima kroz život!
Dublje u prošlost zaroniti da bi se znalo „odakle sve ovo“ i kuda idemo, to bi trebalo da bude prva lekcija analfabetama, ponavljačima života, onima koji su odbijali da otvore oči kad je trebalo, i onima koji se spremaju da prespavaju svoju budućnost.
Ništa tako ne može da posvjedoči važnosti učenja i rada, kao što to može pomorska prošlost jedne zemlje. A, preko Boke Kotorske i Crna Gora može i mora da savlada to gradivo. Dovoljno bi bilo tek nekoliko važnih činjenica da budu naučene. Da postoje u svim udžbenicima ove države.
Tamo treba da piše da su prva teorijska znanja bokeljski pomorci sticali u benediktinskim i franjevačkim samostanima, kasnije i u privatnim školama pomorskih kapetana.
U Kotoru su prve privatne škole držali kapetani i fratri samostana Svetog duha.
Čuveni pomorski pedagog Marko Martinović, rođen u Perastu 1663. godine, u jednoj od najstarijih i najzaslužnijih kapetanskih porodica, školovao se kod fratara u samostanu Svetog Antuna.
Državna nautička škola osnovana je znatno kasnije, u Kotoru 1850. godine.
Kad je George Stephenson napravio prvu parnu mašinu, nije dugo prošlo, krenuli su parobrodi. Tu je odmah nastala potreba bokeljskih pomoraca za novim znanjima i vještinama. I bili su među prvima i najobrazovanijim pomorcima na svijetu u to vrijeme.
Na zahtjev građanstva Boke Kotorske, posebnom Carskom poveljom iz septembra 1849. godine, dozvoljava se osnivanje državne jednorazredne nautičke škole u Kotoru koja počinje sa radom u aprilu 1850. godine.
Prve godine škola je imala samo sedam učenika. Nakon dvije godine ponovo Carskom poveljom škola se produžava na dvije godine i u njoj nautičari zajedno sa učenicima prvog razreda realne gimnazije izučavaju vjeronauku, geografiju, istoriju, italijanski jezik, prirodnopis i korespodenciju, sve po dva časa nedjeljno, dok se crtanje izučavalo četiri puta nedjeljno. Stručni predmeti bili su aritmetika, algebra, nautika i pomorsko pravo. U drugoj godini dodata je ravna trigonometrija, pilotaža, sferna trigonometrija, astronomska nautika, brodogradnja, upravljanje brodom i brodska higijena.
Gledano iz današnje perspektive, radilo se o renesansnom obrazovanju. Najširem, sveobuhvatnom.
Skoro svaki školovani bokeljski pomorac bio je svojevrsni erudita. A, ljudi ovog podneblja, i bez velike škole, uvijek su imali i prirodne talente i bistrinu uma. Sa ovakvim obrazovanjem, bili su pravi gospodari mora, okeana i svjetskih luka. Donosili su novac, ali i kulturu i znanje. Taj duboki trag ni danas nije izbrisan uprkos teškim poremećajima društvenih, moralnih i etičkih normi.
O pravilima ranog životnog i profesionalnog puta, govorio je još u XVII vijeku Drago Martinović, sin kapetana Marka Martinovića, u svojim spisima:
„Kada dođu otprilike do 15 godina, postarajte se da ih ukrcate na brod kod nekog kapetana, svog dobrog prijatelja. Pa neka ih uputi u navigaciju sa korišćenjem kursora prema pomorskoj vještini. Neka nijedan čas ne ostaju u besposlici, nego neka uvijek uče i ističu znanja koja zajedno sa školom vode željenom cilju, a taj je da se postane škriman ili pilot.
Jer, sigurno je da ko nauči ove dvije stvari, koristi sebi, a biće uočen i od vlasti i od privatnika, tako da može doći na položaj kapetana, bilo na državnim, bilo na trgovačkim brodovima. A kada se jednom postigne takav čin koji vam je od koristi, pokažite se široki, veseli i sa svima ljubazni. Ali pritom uvijek dosljedni!“
Zašto ova „receptura“ ne bi bila neka vrsta opšteg manifesta i danas, u Srednjoj pomorskoj školi, na Pomorskom fakultetu, u svim prosvetnim ustanovama koje školuju pomorce?
Da ovih nekoliko redova bude uklesano u kamen ispred svake od njih. Da se zna da ništa ne može lako i brzo, „preko noći“, jer tu onda neće biti ni znanja ni zvanja.
Današnje odsustvo pomorske industrije u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, u momentu kad takozvana Četvrta industrijska revolucija ide sve dalje, veliki je hendikep i za sadašnje i za nadolazeće generacije. Jer, imati pomorske obrazovne ustanove i svoje pomorske institucije, imati svoje pomorske kompanije, brodove, imati čitave pomorske porodice, to je ono što može da ojača svaku državu, a posebno jednu malu brdsko-mediteransku kakva je Crna Gora sa Bokom Kotorskom.
Zbog svega toga, pametan vladar u ovako prirodom bogatoj zemlji, morao bi, makar jednom godišnje da izvede svoje „visoke funkcionere“ na visoko, najviše mjesto. Tačno tamo gdje je Džordž Bernard Šo stao i pogledao u zaliv Boke i kotorsku luku. Da se odatle stvarno zapitaju: „Jesam li u raju ili na mjesecu?“ I da shvate da nisu viši i važniji od Lovćena. Jer ni ruski car nije bio veći od Kremlja.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
