Izvor fotografije: Shutterstock.com
Jedna od legendi o nastanku grada Kotora kaže da je ljepota njegovog položaja takva da su se u njegovu izgradnju umiješali bogovi. Dalja potraga za legendama o Kotoru kaže da su njegovi prvi graditelji bili Kolhiđani, pripadnici feničanskog plemena, koji su se našli za krmom Argonautima, koji su plovili u potrazi za mitološkim Zlatnim runom.
Istina o prapočetku Kotora kao naselja, daleka je toliko od današnjih istraživača, da je na njeno mjesto došlo niz legendi, poput ove o Kolhiđanima. Tako je popunjena praznina na slici o nastanku ove drevne naseobine.
Ta mistična aura ranih civilizacija, pred kojom stoji savremena svakodnevnica, zatečena superiornom estetikom, danas je žrtva industrije banalnosti. Slika tog kreativnog sunovrata odudara od kotorskih zidina i preživjelih palata.
Naslednici ove vanvremenske imovine, građani Kotora, takođe spadaju u jedno mistično društvo koje više ne živi u tom gradu. A, sve ih je manje i u njegovoj blizini. Ni Kotor, prema odluci današnjih krojača života, nije više grad nego samo opština.
Starija od Notr Dama u Parizu, katedrale Svetog Pavla u Londonu i Svetog Petra u Rimu, u njegovom središtu stoji katedrala svetog Tripuna (od 1166).
Današnji Kotor, nalazi se na korak od mogućnosti da bude vraćen na listu ugroženih praistorijskih naseobina sa liste UNESCO. Grad koji je neodvojivi dio pomorske istorije Jadrana od 1.000 godine prije nove ere.
Šta savremena Crna Gora radi sa ovim blagom, unutar njegovih čarobnih ulica, skalina i palata? Kolika su ulaganja u njegovu zaštitu, postoji li stalni tim konzervatora, istoričara umjetnosti, arheologa…?
Nije davno bilo kad je diplomata, naučni istraživač i admiral Bokeljske mornarice prof. dr Antun Sbutega pisao o tome kako su turisti iz Zapadne Evrope zaprepašteni stanjem crkve i groblja (Prčanj, Stara župna crkva), te da je nevjerovatno i sramotno da propada vrijedno kulturno naslijeđe koje su stanovnici malog Prčanja stvarali i održavali vijekovima, te da početkom XXI vijeka država nije u stanju da izvrši njegovu restauraciju. Ali, to je tek dio prebogatog naslijeđa kojim Boka Kotorska raspolaže, a koje je očigledno poslednjih decenija postalo ozbiljna meta „vojnicima“ građevinske mafije. Ne kao plijen, jer se u te vrijednosti ne razumiju, nego kao „kamen za drobljenje“.
Jedan drugi glas razuma, takođe nedavno, zavapio je nad sudbinom Boke: „“Gradilište na katastarskim parcelama 68 i 69 K.O. Kostanjica primjer je kakav je odnos prema prirodnim vrijednostima i kulturnom naslijeđu. Ignorišući mišljenje Odjeljenja za Konzervaciju iz Kotora, Uprava za kulturna dobra daje saglasnost za postavljanje, izgradnju, montažno demontažnog objekta na navedenim parcelama u Kostanjici. Zbog ovakvih i sličnih radnji dobija se dojam da je Regionalni Zavod za zaštitu iz Kotora sveden na odjeljenje, kako bi investitori lakše dobijali saglasnosti za građevinsko-arhitetonske oblike ne vodeći računa o njihovom uticaju na prirodnu i kulturnu baštinu”
Da bi bilo jasnije koliko je vrhovna vlast Crne Gore daleko od ovih pitanja, govori i jedan Izvještaj za 2020. godinu čiji su autori nevladine organizacije EXPEDITIO i Društvo prijatelja bokeške baštine, u kojem je objavljen je i tekst “Osvrt na trenutno stanje na prostoru Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, Crna Gora“. World Heritage Watch (Čuvari Svjetske baštine) organizacija osnovana 2014., sa ciljem da promoviše zaštitu lokaliteta koji se nalaze na UNESCO Listi Svjetske baštine (sjedište organizacije u Njemačkoj), takođe su na najviši nivo podigli pitanje propadanja kulturnih dobara u zalivu Boke Kotorske.
Zanimljivo je pratiti i razvoj “centralizacije” ovog problema. Naime, Opštinski zavod za zaštitu spomenika kulture uspostavljen u Kotoru (Stari grad) 1980. godine, sa ciljem da upravlja očuvanjem zaštićenog područja, transformisan je 1992. godine u Regionalni zavod za opštine Kotor, Tivat i Herceg Novi. Od kraja 2011. godine, rad na konzervaciji, terenska ispitivanja i pripremu smjernica za konzervaciju za ove tri bokeljske opštine, preuzela je Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore i Centar za konzervaciju Crne Gore preko svojih lokalnih kancelarija, što je dovelo do pravljenja Plana upravljanja zaštićenim područjima. Kako to od tada do danas funkcioniše, govori i već pomenuta mogućnost da Kotor ponovo bude stavljen na UNESCO listu ugroženih.
A, ta mogućnost nije od juče, o čemu govori i jedan kratki dokumentarni film prikazan još 2022. godine pod nazivom „Boka Kotorska i UNESCO status: ugrožena baština“, kao priča o onome što je izgubljeno i ugroženo od kulturnog i prirodnog bogatstva Bokokotorskog zaliva. Film postavlja dva pitanja: zašto prirodnom i kulturno-istorijskom području Kotora prijeti brisanje sa Liste svjetske baštine UNESCO i u kakvoj su vezi priroda, kultura i profit i kako se boriti protiv devastacije prostora i zaštićenih područja?
Proteklo dragocjeno vrijeme i dosadašnje iskustvo pokazali su da odgovor leži u borbi protiv bahate birokratske nemani, koje sebe predstavlja kao vrhovni autoritet, ali bez ikakvog pokrića, bilo akademskog ili moralnog. Jer, na svjetskim sajmovima turizma, na primjer, ti isti “autoriteti” pored štandova okićenih mega posterima i video projekcijama iz Boke Kotorske, bez poznavanja dva toponima iz Zaliva svetaca, drsko sugerišu potčinjenima da “ponude turistički proizvod”. Pa kad ni tako ne ide, nađe se neki “veleum” da saopšti javnosti i ovako nešto: “Potrebna je izrada krovne strategije za razvoj turizma preko koje će konkretne mjere dati jasnu mapu puta u ovoj oblasti”.
A, iz lavirinta u kome se ta birokratija nalazi, ne može se izaći ni uz pomoć “Arijadninog konca”. Jer, do “mape puta”, slijepi putnik ovdašnje vlastele može doći samo uz pomoć stručnjaka Evropske unije, prevodom već postojećih zakonskih propisa koji u ovoj velikoj zajednici država i naroda postoje odavno. “Turistički sektor i turistički proizvod”, termini koji jasno govore o kakvoj bolesti je riječ, ne postoje u realnosti.
Postoji loš saobraćaj, haotično građevinsko ludilo, amatersko hotelijerstvo, palanačko ugostiteljstvo, poluobrazovani turistički vodiči, vlasnici glisera i njihova neutaživa žeđ za sezonskom zaradom i potpuno odsustvo ideje o “sezoni 12 mjeseci”. Na svo licemerje “gospodara prstenova”, došla je i nedavna izjava jednog kabinetskog mudraca, i to pred publikom “iz struke”: “Tradicija pomorstva duga devet vjekova i danas se nastavlja, sa šest hiljada aktivnih pomoraca Crne Gore”…
I, nakon devet vijekova, prvi put bez svojih brodova…
Ne bi bilo nikakvo iznenađenje da Crnu Goru i njene progresivne ideje spašava “strani faktor”, kao što je to jednom bilo u prošlosti…Jer, ko se ne osvrne na prošlost, teško će znati šta mu budućnost donosi…
Bilo je to u vrijeme donošenja odluka Berlinskog kongresa (trajao od 13. juna do 13. jula 1878. godine), u vrijeme kad je crnogorska vojska osvojila Ulcinj, pa se morala povući iz ovog grada, što je i učinila u februaru 1879. godine. U Ulcinj je ona ponovo ušla 26. novembra 1880. godine. Da bi sačuvale svoj autoritet, pod prijetnjom da će napasti Istanbul, pomorskom demonstracijom u ulcinjskim vodama, primorale su Osmansku imperiju da Ulcinj ustupi Crnoj Gori. Bila je to prva zajednička akcija ratnih mornarica Engleske, Francuske, Rusije, Italije, Austrije i Njemačke u istoriji.
Prema današnjim mjerilima, u doba varljivog mira i prosperiteta, jedna sasvim drukčija zajednička akcija jačih i važnijih mogla bi nečim da se pozabavi: da spašava Crnu Goru od nje same i njenih ambicija bez pokrića, od nebrige nad svojom kulturnom baštinom, od ekoloških katastrofa, od lažnih projekata, od pogrešnog shvatanja turizma…Onako, fino, kroz direktive evropskih institucija, uslovljeno daljim finansiranjima i bespovratnim sredstvima.
Niko ne može osporiti izvanredni prirodni i kulturni potencijal Crne Gore i Boke Kotorske, ali iznad svega treba istaknuti nevjerovatan prag tolerancije ljudi ovog podneblja prema svojim domaćim tlačiteljima, raspojasanim pred svakim budžetom, gladnih očiju pred svakim dobrom koje bi da “valorizuju”.
I, sve na brzinu, “dok Evropa ne dođe”, poslije će biti kasno.
Ta aždaha zinula je na sve, pa i na stari Kotor, gdje bi da buši, štemuje, podupire i pregrađuje, doziđuje pa i ruši. Ali, ako Boka bude izgubljena, Crnoj Gori se crno piše. Istina, preživio je Kotor za više od dva milenijuma svašta, pa je realno za očekivati da će i nove varvare preživjeti. Možda će čak redu i poštovanju kulture da nauči i njihove potomke. Ne bi bilo prvi put da se taj proces dešava.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
