Izvor fotografije: Dom starog kapetana Štumbergera, pomorstvo.info
Čuveni bokeški kapetan bojnog broda Miroslav Štumberger (pravo prezime Stranbregar, promijenila je Austrougarska administracija), umro je prije četrdeset godina, ali je njegovo djelo i sjećanje na njega živo. Dao je Bokokotorskom zalivu, čitavom regionu i južnoslovenskoj zajednici, veliki doprinos u očuvanju kulturnog identiteta, a, istovremeno, bio je jedan od protagonista velikog tehnološkog napretka vojno-pomorske industrije.
Tokom dugog i vrlo burnog života, kapetan Štumberger je postao jedna od „ikona“ Bokokotorskog zaliva. Može se slobodno reći da se kapetan Štumberger za sva vremena svojim životom, radom, znanjem i južnoslovenskim patriotizmom uvrstio među najvažnije ličnosti koje je Boka ikada imala.
Bio je zapovjednik Austrougarske mornarice, kasnije i mornarice Kraljevine Jugoslavije, podmorničar, konstruktor, pronalazač, vizionar, a u zrelim i poznim godinama i kolekcionar starina.
Rođen je 2. jula 1892. godine u mjestu Šmarje pri Jelšah kod Celja u Sloveniji. Realnu gimnaziju završio je u Ljubljani, ali je tokom školovanja vrlo rano počeo da se interesuje za pomorstvo. Godine 1912., uz pomoć svoga strica, upisao je Vojno pomorsku akademiju u Puli i na njoj diplomira sa primjernim uspjehom. Dok je bio kadet pokazivao je veliko interesovanje za pravu „revoluciju“ novih tehničkih dostignuća sa početka XX vijeka, prije svega, vazduhoplovstvo.
U Boku Kotorsku Štumberger prvi put je došao 1914. godine, sa oklopnjačom “Monarh”, po sopstvenoj želji bio je raspoređen u novoosnovanu „hidroplansku bazu“ u Kumboru, gdje postaje pilot na jednom od prva dva hidroplana tipa “Lochner”. A, tadašnji hidroplani su bili dvosjedi i služili su kao izviđački avioni austro-ugarske ratne flote u oblasti južnog Jadrana. Imali su snagu motora 90 KS i letjeli su brzinom od 90 km/h. U ratnim uslovima, od 1914. godine, bili su naoružani jednim mitraljezom i sa nekoliko bombi 3, 5, ili 10 kilograma, koje su ručno izbacivane iz kabine pilota. Dana 31. maja 1915. godine, tada već kao poručnik fregate, Miroslav Štumberger izvodi svoj prvi borbeni let i sa komandantom baze kapetanom fregate Hugom Ockermüllerom, bombarduje luku Brindizi.
U jednoj drugoj vazdušnoj akciji, Miroslav Štumberger svojim hidroplanom u Otrantskom kanalu napada jednu savezničku krstaricu i za pokazanu hrabrost dobija odlikovanje sa “Signum laudis” („Znak časti“, lat.)
Ipak, pilotiranje u hidroplanskoj bazi ubrzo napušta i u potrazi za novim izazovima, javlja se na podmorničarski i torpedni tečaj. Po završetku kursa bio je raspoređen na podmornicu U-16, ali greškom administracije našao se na podmornici U-17, što je bila srećna okolnost za njega jer je podmornica U-16 ubrzo bila potopljena a i njena cjelokupna posada je poginula.
Tadašnji komandant podmornice U-17, Čeh Zdenek Hudiček, prelazi na podmornicu U-28 a sa njim i Štumberger, kao prvi oficir na podmornici, sa bazom na Rosama, na ulazu u zaliv Boke. Sa ovom podmornicom Štumberger učestvuje u više podmorskih borbenih akcija na Jadranu, u Jonskom i Egejskom moru i u Mesinskom kanalu.
U podmorničarskoj službi ostaje sve do kraja Prvog svjetskog rata, a u času sloma Austro-ugarske, u oktobru 1918. godine, zatekao se u Rijeci.
Ubrzo, već 8. decembra 1918. godine, dobija poziv od tadašnjeg komandanta mornarice tek stvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, admirala Dragutina Price, da se kao Slovenac u novoj državi, javi na dužnost u podmorničarsku bazu u Kumboru. Tu odmah dobija mjesto komandanta baze. Između 1924. i 1926. godine, lično organizuje i Tehnički nastavni centar za podvodna oružja (torpeda i podvodne mine) i konstruiše lansirnu rampu za ispitivanje i reglažu torpeda u Kumboru.
Tokom 1925., Engleska nudi Ratnoj momarici kraljevine SHS proizvodnju dvije podmornice. Miroslav Štumberger, kao jedan od tri člana komisije za nadzor gradnje, odlazi u Newcastle i tu boravi 18 mjeseci do završetka i preuzimanja podmornica. Bile su to podmornice pod imenima „Nebojša“ i „Hrabri“. Štumberger je postavljen za prvog komandanta podmornice „Nebojša“, 1928., ali je zbog neslaganja sa komandom Ratne mornarice već 1929. godine smijenjen i odmah ponovo postavljen za komandanta Tehničkog centra za podvodna oružja.
1934. godine unaprijeđen je u čin kapetana bojnog broda i imenovan za komandata Pomorske oblasti južnog Jadrana i tu dužnost je obavljao sve do 1938. godine.
Početkom te 1938., predložen je za dodatnu edukaciju kako bi dobio čin admirala, ali je to, na veliko iznenađenje vojnih vlasti odbio i tražio da ga sa tek napunjenih 45 godina penzioniše sa beneficiranim stažom, kao „bivšeg podmorničara“. Pojedini istraživači njegove biografije vjeruju da je Štumberger demonstrativno odbio „doškolovanje za admirala“, s obzirom na njegovo ogromno znanje i iskustvo, sasvim dovoljno za čin koji bi mu inače sledovao. Druga „škola mišljenja“ vjeruje da je Štumberger želio da napusti vojni poziv i posveti se tehničkom stvaralaštvu.
Ali, bez obzira na ove spekulacije, životni i profesionalni put kapetana Miroslava Štumbergera, bio je već „nacrtan“. Naime, dok je obavljao funkciju komandanta Tehničkog centra za podvodna oružja, redovno se bavio istraživačkim idejama i inovacijama. Imao je preko 500 pronalazaka za koje se danas zna.
Brojne su anegdote vezane za njegov talenat, pa ga je, na primjer, prilikom preuzimanja podmornica u Engleskoj, tehnička komisija upoznavala sa opremom podmornica. Među opremom se nalazio i jedan novi tip sonara. Kada su mu počeli objašnjavati funkciju sonara, Štumberger im je, na njihovo veliki iznenađenje rekao da mu je to već poznato – jer je on konstruktor takvog sonara! Ispostavilo se da je taj svoj izum preko jednog Belgijanca već ranije poslao u Belgiju na testiranje uz dogovor da mu jave da li je primjenjiv na podmornicama. Belgijanac mu je uskoro odgovorio da je sonar „neupotrebljiv“, ali ga je tajno, na prevaru, ipak prodao Englezima.
Štumberger je eksperimentisao i sa mlaznim motorom „na tečno gorivo“ još 1923-1925. godine. Prototip motora je poslao u Beč na testiranje, ali odgovor nikada nije dobio. Motor se nalazio u tehničkom muzeju u Beču (današnji XV „bezirk“), a prema nekim tvrdnjama taj Štumbergerov prototip je ipak kasnije iskorišten. Jedan primjerak takvog mlaznog motora svojevremeno je bio izložen u holu njegovog muzeja u Baošićima. U publikaciji Ministarstva nauke i tehnologije Slovenije od maja 1993. godine, stoji informacija na engleskom jeziku, da je momarički oficir Miroslav Štumberger 1923 – 1925. godine usavršavao mlazni motor na tečno gorivo.
Među još nepobrojanim doprinosima vojno-pomorskoj ratnoj tehnici, stoji i činjenica da je Miroslav Štumberger napisao i jedan udžbenik za torpedistiku i minerstvo. Mada mu nikada nije priznao to djelo, čuda su se ipak dešavala, pa se po njemu ipak učilo i radilo. Što se ratne tehnike i naoružanja tiče, Štumberger je između ostalog konstruisao je i podvodnu minu C-15 koja je kasnije standardizovana u naoružanju Jugoslovenske kraljevske mornarice.
Nakon jednog tragičnog događaja na kraju Drugog svjetskog rata (10. decembra 1944. godine), kada je poslije oslobođenja Boke putnički parobrod “Cetinje” naišao na podvodnu magnetnu minu u Tivatskom zalivu i potonuo sa brojnim žrtvama, saznalo se da su njemački nacisti prije povlačenja iz Boke u čitavom zalivu postavili podvodne magnetne mine i time paralisali cjelokupni pomorski saobraćaj.Tadašnja pomorska komanda južnog Jadrana pozvala je tada Miroslava Štumbergera da nađe način kako da se obavi razminiranje čitavog zaliva Boke.
I, ubrzo, ovaj genijalni izumitelj, konstruiše uređaj koji je savršeno detektovao svaku podvodnu magnetnu minu. Kad su tadašnje vlasti naručile iz Sovjetskog saveza novi uređaj za razimniranje ostale obale Jadrana, postalo im je jasno da nema nikakve razlike između Štumbergerovog i sovjetskog uređaja. Ustanovljeno je da radi na istom principu.
Slavni kapetan Štumberger, nakon svega što je proživio u dva svjetska rata i prije njih, još za vrijeme svog službovanja u zalivu Boki Kotorskoj, „pronašao je dušu“ u ovom zalivu. I, kako je godinama među Bokeljima stekao mnogobrojne prijatelje i poštovaoce, kako među svojim kolegama tako i mještanima, odlučio je da zauvijek ostane ovdje. Bio je Bokelj, u svakom smislu: duhom, kulturom, vizionarstvom, radoznalošću i dubokom vezom sa zalivom u koji je do kraja života ostao zagledan. Tu je odlučio i kuću da sagradi, ne bilo kakvu. U jednom perifernom dijelu Baošića, primjetio je staru ruševinu, na mjestu gdje se spajaju tri zaseoka Mogilica, Lug i Staro guvno. Tu je često dolazio „da probudi“ svoj slikarski talenat. Ta ruševina nekada je pripadala porodici Kamilić.
Podaci hroničara govore da je ovu „ozidinu“ i okolni kamenjar u površini od 2000 m2 otkupio od Kamilića za ondašnjih 12.000 dinara, ali je za gradnju kuće uložio još oko 100.000 dinara. Otkupljivao je i ukrasne kamene elemente pragova prozora i vrata sa starih palaca iz Perasta, i dopremao ih konjima sa obale. Ambijent oko kuće ukrasio je parkom i malim vinogradom, ali i sa 200 sadnica raznih ruža, medu kojima je bilo rijetkih primjeraka sa zelenim i crnim cvijetom.Već tada, počinje da se rađa njegova kolekcija starina, mada je i ranije, odmah po dolasku u Boku počeo da ih sakuplja. A, tada ih je kod mještana, starih Bokelja, bilo na pretek.
Savremenici njegovi tvrde da nije štedio novac za otkup tih predmeta, tako da je uskoro cijela kuća bila puna raznovrsnih etnoloških predmeta, ali i vrijednih primjeraka starog oružja. Sve je to bio rezultat njegovog napornog, sistematskog, rada. Bio je čovjek duboko svjestan vrijednosti svake sitnice koja svjedoči o prohujalim epohama.
Vjerovao je u svoju misiju, da će te starine govoriti novim generacijama šta je Boka bila, kakva su kulturna i uopšte civilizacijska dostignuća u njoj postojala.
Kapetan Miroslav Štumberger je bio čovjek visoke kulture i obrazovanja. Bio je poliglota, govorio je pet jezika, bio je kulturni pregalac i rodoljub.
Svojevremeno je pedantno sačinio popis muzejskog inventara sa naznakom porijekla svakog pojedinog predmeta.
Komisija imenovana od strane Skupštine opštine Herceg-Novi koja je 29. novembra 1964. godine izvršila popis muzejskih predmeta Štumbergera, popisala je 1472 predmeta i to 372 komada etnografskih, 115 ikona i slika, 27 ćilima raznog porijekla, 20 raznih geografskih mapa, 22 makete jedrenjaka sopstvene izrade, 13 amfora, 220 komada starog novca, 22 predmeta iz NOB-a, 53 komada stilskog namještaja i još 652 komada raznih drugih predmeta. Posebnu vrijednost činila je biblioteka od 1516 knjiga, među kojima je bilo 46 knjiga iz XVII, XVIII i XIX vijeka. Kao najvrijednije knjige mogu se navesti tri toma jednog od prvih izdanja Enciklopedija Britanika iz 1788. godine. (The New Royal Cyclopaedia and Encyclopaedia, vol. I, II, III. London 1788.), što se smatra rijetkim bibliofilskim raritetom.
Kapetan Štumberger je bio i pasionirani graditelj maketa starih jedrenjaka. Njegove makete krase mnoge muzeje u Kotoru i u inostranstvu, kao i brojne druge ustanove i privatne domove kao pokloni. Nikada nije utvrđen broj tih maketa.
U izdanju nekadašnjeg časopisa Vojno pomorske oblasti JRM „Čuvari Jadrana“, 1974. godine, u nastavcima je objavljeno uputstvo za izradu maketa brodova koje je napisao Štumberger, pod naslovom „Kako sagraditi model broda“ koje i danas upotrebljavaju mnogi modelari.
Zanimljiv je i jedan dokument Opštine Herceg-Novi iz koga se vidi da je ondašnja lokalna administracija imala želju da i „zvanično“ utvrdi vrijednost Štumbergerove ostavštine. U pitanju je bilo „Rješenje Skupštine opštine Herceg-Novi br. 01-48/3 od 8.V. 1964. godine o imenovanju Komisije za procjenu muzejskog materijala zbirke Štumberger Miroslava u Baošićima, u sastavu Popović Dušan, direktor Zavičajnog muzeja u Herceg-Novom za predsjednika Komisije i za članove Komisije: Crnuć Mariju etnologa, Nikolić Iliju, profesora istorije umjetnosti i Pušić Iliju, kustosa Zavičajnog muzeja Herceg-Novi“.
Drugi svjetski rat Miroslav Štumberger je veoma teško podnio. Usamljen, bez rodbine, bio je upućen na brigu mještana Baošića koji su mu za cijelo vrijeme rata ukazivali dužnu pažnju.
Vješto je izbjegavao nastojanje okupatora da ga uvuku u bilo kakvu saradnju iako mu je za saradnju nuđena nagrada u zlatnicima. Ta njegova odbojnost rezultirala je internacijom u logor na poluostrvu Prevlaci. Malo je poznato da je u toku rata bio aktivan saradnik ilegalnog narodno oslobodilačkog pokreta.
Jedan od njegovih ilegalnih veza sa Orjenskim partizanskim bataljonom, koji je jednom četom dejstvovao u zaleđu Baošića, na Bunovićima, bio je Bijeljanin Aleksandar-Leka Todorović. Poznata je jedna akcija koju je po nalogu tadašnjeg komandira bunovičke čete Orjenskog bataljona Jugola Grakalića (1920 – 1943), posredstvom Leke Todorovića pripremio lično Miroslav Štumberger kao stručnjak za podvodna oružja.
Naime, za vrijeme italijanske okupacije 1941-1943. godine u Boki Kotorskoj je bila stalno usidrena stara, za borbene aktivnosti na Mediteranu neupotrebljiva italijanska krstarica “Bari”, ali je svojim dalekometnim topovima velikog kalibra predstavljala pravu pokretnu artiljerijsku tvrđavu u zalivu.
Svojim dejstvima često je gađala položaje Orjenskog bataljona pa je Jugole Grakalić od ilegalaca iz pokreta otpora tražio da se ta “šarulja” (kako su je popularno nazivali mještani uslijed crno-sive maskirne boje) uništi.
Prema uputstvima Štumbergera, Leka Todorović (koji je inače bio elektromehaničar i u to vrijeme zaposlen u Arsenalu u Tivtu), konstruisao je elektromagnetni upaljač (detonator) za jednu podvodnu minu koju je trebalo aktivirati ispod krstarice.
Podvodnu minu je trebao sa skladišta iz Kumbora motornom barkasom da iznese Stevo Marić (1906 – 1979), koji je sa njom bio u službi italijanske lokalne plovidbe kroz Boku. Ta barkasa je inače bila stacionirana u Kumboru u blizini skladišta mina.
Krstarica “Bari” je u to vrijeme bila na sidrištu ispred Risna. Predviđeno je bilo da se noću mina konopcem od “parangala” od rta “Sopot” navuče na krstaricu sa rta “Banja” koji se nalazi na suprotnoj strani risanskog zaliva.
Jedinu teškoću za ovu akciju predstavljao je sidreni lanac broda u koji bi mina mogla da zapne. Za rješenje ovog problema bio je zadužen ilegalac, inače ribar iz Baošića, Savo Cvjetković (1920 – 1988). Savo je trebao noću čamcem ili plivajući da provuče konopac između sidrenog lanca i broda.
Kada su sve pripreme urađene i aktiviranje elektromagnetnog upaljača više puta isprobano, Italijani su nešto naslutili i u zadnji čas krstaricu premjestili na sidrište ispred Njivica (kod Igala). Smatra se da je ovo mogla biti jedna od najznačajnijih diverzija Drugog svjetskog rata u Sredozemlju, da je uspjela.
Kapetan Štumberger je vrata svoje kuće nazvao “Dom starog kapetana” i otvorio ih 1955. godine. Od tada je njegova kuća sa muzejskom zbirkom postala nezaobilazna turistička atrakcija.
Godine 1964. godine u knjigu posjetilaca muzeja upisalo se 760 posjetilaca. Posredstvom štampe, filmova i televizije šira javnost je upoznavana sa životom i radom Štumbergera.
Pošta u Baošićima je za života Štumbergera primala dnevno više pošiljki nego cijelo naselje zajedno.
Za svoje zasluge na popularisanju pomorstva dobio je Zlatnu plaketu Bokeljske momarice, Srebrno jedro Komande ratne mornarice Jugoslavije, dvostruki je dobitnik Oktobarske nagrade grada Herceg-Novog, ali između brojnih odlikovanja i priznanja počasno mjesto je imao Orden zasluge za narod kojim ga je odlikovao tadašnji predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito.
Miroslav Štumberger je doživio duboku starost. Pred kraj života opravdano se zabrinuo za sudbinu svoje ostavštine. Nije imao direktnog nasljednika a želio je da se oduži ovom kraju, pa je odlučio da svoju kuću i muzejsku zbirku zavješta opštini u kojoj je proveo život.
Malo je poznato, ali je Štumberger odbio predlog jedne delegacije Pomorskog muzeja iz Pirana u Sloveniji, da zbirku nakon njegove smrti prenesu u Piran.
Vodio je više pregovora i sa predstavnicima nekadašnje JRM admiralima Ivanom Purišićem i Brankom Mamulom da muzej preuzme JRM, pod uslovom da muzej ostane u Baošićima. Svoj muzej je ponudio i Opštini Herceg-Novi i tu je svoju želju potvrdio sa dva testamenta sačinjena pred Opštinskim sudom u Herceg-Novom 30. oktobra 1973. i 22. januara 1979. godine. Međutim, kasnije, testamentom sačinjenim 7. maja 1979. godine pred Opštinskim sudom u Dubrovniku, gdje je Štumberger bio smješten poslije katastrofalnog zemljotresa, kao svoju posljednju želju, za nasljednika svoje ostavštine proglasio je Mjesnu zajednicu Baošići. Davanju testamentalne izjave bio je prisutan advokat Žarko Stanovčić iz Herceg-Novog sa dva ljekara neuropsihijatra iz dubrovačke bolnice, dr Mirković i dr Miketić, radi potvrde sposobnosti starije osobe za davanje testamentalne izjave.
Nakon razgovora sa Štumbergerom ljekari su advokatu Stanovčiću saopštili da nisu ni trebali da dolaze, jer je stari kapetan “pametniji od njih obojice“.
Jedan citat iz tog testamenta rječito govori koliko je Štumberger bio oštrouman, a prije svega, koliko je emotivno bio vezan za Boku i Baošiće:
“…Iz ove kuće, koju ostavljam sa svim inventarom Mjesnoj zajednici Baošići, radi čega je osnovana i cijela zadužbina, ne smije se iznijeti nikakvi predmet, niti u svrhu grupnih izložbi izvan ove kuće, a ni u bilo koju drugu ustanovu, a pogotovo ne u svrhu prodaje ili poklona, pa želim i određujem da ona vazda predstavlja jednu cjelinu.”
Kapetan Miroslav Štumberger umro je 6. maja 1983. godine u 92 godini života, a svoje posljednje dane proveo je u Institutu “Dr. Simo Milošević” u Igalu, okružen velikom pažnjom tamošnjeg medicinskog osoblja. Njegovi posmrtni ostaci kremirani su i urna sa pepelom uzidana je ispod mramome ploče sa natpisom, u holu “Doma starog kapetana” u Baošićima.
Uspomenu na kapetana Štumbergera, opjevala je i lokalna klapa iz Baošića, po imenu “Stari kapetan”, pjesmom koja počinje stihovima:
“U Baošiću ima stan, Kuća ta prepuna suvenira,
Gdje živje stari kapetan, A svaki u srce dira”.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
