Izvor fotografije: Shutterstock.com
Thomas (Tomo) Nagel, ugledni američki filozof (rođen 1937 godine u jevrejskoj porodici u Kraljevini Jugoslaviji), decenijama je istraživao izvorišta ljudske gluposti. U jednom od svojih djela napisao je da su “Naše analitičke sposobnosti često visoko razvijene već u dobi od 14 godina, i prije nego što naučimo puno o svijetu i životu”, ali da ih možemo primjeniti tek novim saznanjima, disciplinama, dakle, obrazovanjem, pa kasnije životnim i profesionalnim iskustvima.
Mali osvrt na ovu naučnu definiciju, otvara mnoga pitanja savremenih konflikata, a u primjerima koja slijede, prije svega pitanja kompetencije.
Naime, u maloj evropskoj državi kakva je Crna Gora, kompetencija je jedno od gorućih problema sa kojima se suočava njeno društvo, a primjera za to je bezbroj.
Kao ogledni slučaj, savremena crnogorska birokratija, njene institucije i njeni “poslenici”, svojim djelovanjem i ponašanjem, izgledaju upravo kako je pomenuti američki filozof opisao: na nivou mlađeg teenager-a od 14 godina, koji tek treba da školovanjem i sticanjem iskustva razvije pa kasnije primjeni već urođene sposobnosti.
Priča koja slijedi govori upravo o jednoj takvoj infantilnoj vlasteli zakopčanoj u predstavi o svojoj izuzetnosti…
Ironijom slučaja, u Kotoru, pred kraj prethodne godine, na međunarodni Dan ljudskih prava, 10. decembra 2024., održana je konferencija pod nazivom „Saradnjom do održive budućnosti“, na kojoj se razgovaralo o potrebnim koracima koji se mogu preduzeti, a koji su definisani u Planu upravljanja obalnim područjem Bokokotorskog zaliva (PUOP).
Taj Plan upravljanja tiče se svakog građanina Bokokotorskog zaliva, od vitalnog je značaja za budućnost lokalnog stanovništva (pa shodno tome i njegovih Ustavom zagarantovanih prava).
O nekakvoj održivoj budućnosti u zalivu, govorilo se uopšteno, dobro naučenim frazama o rizicima klimatskih promjena, te kritikom dalje neodrživog korišćenja prirodnih resursa. Bilo je i dramatičnih govora pa je rečeno da “Moramo postati svjesni da će svaka odluka koju donesemo danas imati dugoročne posljedice, ne samo na ekonomiju i turizam, već i na osnovne uslove života u ovom području!”.
U jednom Saopštenju neko je pozvao na “potrebne korake” koji se mogu preduzeti, a koji su definisani u Planu upravljanja obalnim područjem Bokokotorskog zaliva (PUOP).
Istine radi, treba reći da su ovim Planom obuhvaćene sve tri bokeljske opštine: Kotor, Tivat i Herceg Novi, te da je njegova izrada trajala od 2021. godine, da je predvođena od strane Centra za regionalne aktivnosti/Programa prioritetnih akcija (PAP/RA C), koji djeluje u okviru Programa Ujedinjenih nacija za zaštitu životne sredine/Mediteranskog akcionog plana (UNEP/MAP), sa sjedištem u Splitu i da je finansirana u okviru međunarodnog projekta MEDProgramme, koji finansira Svjetski fond za životnu sredinu (GEF), u saradnji sa partnerom Plan Bleu iz Marseja.
Ovom skupu koji je tada nekako prošao “ispod radara” javnosti, uprkos kratkim vijestima o njemu, obratio se i državni sekretar u Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera Crne Gore (za jug nenadležan?), od koga se saznalo da je Plan obalnog područja Bokokotorskog zaliva “krajnji rezultat zajedničke saradnje na regionalnom nivou”.
Tri opštine Boke ukupno imaju nešto preko 70.000 stanovnika, a vjerovatnoća da je jedan makar jedan procenat tog građanstva saznao kakav se to Plan obalnog područja Bokokotorskog zaliva sprema, ravna je apsolutnioj nuli. Jer, čak ni pažljivijim praćenjem ovakvih i sličnih konferencija nije lako vidjeti konačnu sliku ovakvih misija.
Pred Bokokotorskim zalivom, već godinama, na očigled lokalnog stanovništva, dešavaju se ubrzane, često i nasilne promjene izgleda prirodnih darova ovog podneblja, vidljivo je potpuno odsustvo urbanističkih planova, brige za očuvanje jedinstvenog ekološkog područja, vidljive su uzurpacije, nasilje krupnog kapitala, nekontrolisana izgradnja od koje se more sve teže vidi, ili uopšte ne vidi, pa konačno i dramatična promjena demografske slike u sve tri opštine.
Boka Kotorska čini tek 4,46% teritorije Crne Gore, a već godinama traje masovni građevinski atak na to područje, traje antikulturna invazija svega što nikada nije pripadalo njegovom materijalnom i nematerijalnom naslijeđu, traje nasilno preoblikovanje društvene zajednice u duhu identitetske šizme, koja nikada pod ovim nebom nije postojala. Konačno, traje i devastacija akvatorijuma Boke Kotorske.
Šta protiv ovako agresivnih i neukih osvajača može da uradi nekakav evropski Plan upravljanja obalnim područjem Boke Kotorske?
Jedan od bezbroj primjera takođe govori o kakvoj je destrukciji riječ: prema tvrdnji jednog od poslednjih bokeljskih uzgajivača-vlasnika plantaža mimoze, u zalivu će za deset godina ovakvim tokom stvari, od 5000 stabala ostati manje od polovine ove izuzetne biljne vrste, cvijeta koji je jedan od simbola bokokotorskog zaliva…
Ako je ovako na “obalnom području” (kako ga definiše gore pomenuti Plan upravljanja), kako li je tek na moru? I šta kaže crnogorsko birokratsko pleme, zapleteno u propisima koje donosi (a koje ne poznaje), pravilnicima koje priprema, a za koje ne zna čemu služe i slično tome?
Prvih dana marta mjeseca 2025. godine, tako reći pred vratima turističke sezone, problematizovan je Nacrt zakona o sigurnosti plovidbe i većina onoga što piše u njemu. Opet se kao i u brojnim drugim slučajevima kad crnogorski zakonodavci krenu u akciju, pojavilo pitanje kompetencije onoga ko piše zakone.
Kada je stručna javnost već javno podigla glas, saznalo se da u Nacrtu zakona nema ni pomena trajekta u Boki Kotorskoj, ili, kako je to neko kazao, “čak ni u definicijama pojmova koje novi zakon tretira”.
Naime, zakonopisci su trajekt na liniji Kamenari-Lepetane u svim oblastima izjednačili sa svim ostalim Ro-Ro putničkim brodovima, poput velikih Ro-Paax trajekta-brodova koji tokom ljeta održavaju liniju između Bara i Barija i Ankone.
Tom anonimnom zakonopiscu, koji očito ne poznaje specifičnost male trajektne linije u Boki Kotorskoj, učinilo se zgodnim da u Članu 131 Nacrta propiše da je “prije nego što putnički brod isplovi iz luke zapovjednik dužan da utvrdi broj lica na tom brodu”. To je, posebno u ljetnoj sezoni praktično nemoguće, a sa vrha Javnog preduzeća “Morsko dobro” koje upravlja bokeljskom “Catarom” kažu da u tom slučaju “mogu samo da je zatvore”.
Da stvar bude još komplikovanija, tamo piše da “Zapovjednik putničkog broda mora da obezbijedi da broj lica na brodu ne prelazi broj lica koji brod može da prevozi shodno važećim brodskim ispravama”, te da je “Zapovjednik dužan da obezbijedi da podaci koji se odnose na broj putnika budu dostupni Lučkoj kapetaniji, kao i službama za traganje i spašavanje obalne države u slučaju nezgode”, da su “Kompanija ili brodar dužni da obezbijede da podaci o licima koja su iskazala potrebu za posebnu njegu ili pomoć u vanrednim situacijama budu evidentirani na odgovarajući način i dostavljeni zapovjedniku prije nego što putnički brod isplovi iz luke”.
Zakonopisac očito nije uvažio činjenicu da pet do sedam minuta maksimalnog vremena plovidbe bokokotorskim trajektom apsolutno ne podliježu takvim propisima, već onim plovilima sa znatno dužim rutama.
Ili taj “autor”-zakonopisac nikada nije prešao zaliv Boke na ovaj način ili je samo prepisao (najvjerovatnije), tek neke dijelove iz prevoda evropskih zakonodavnih rješenja o sigurnosti na moru.
Ako, dakle, ovakav Nacrt zakona bude usvojen, uskoro bi neka inspekcija sigurnosti plovidbe mogla da zaustavi rad trajekta u sred sezone i napiše kazne ako ne postoji precizan popis svih putnika u tranzitu (i lokalnog stanovništva, svakog dana u oba pravca!) što se nikada od kraja XIX vijeka, od početka rada prve bokeljske “Catare” nije desilo.
I, ako takav spisak treba praviti prije svakog isplovljavanja plovila, dakle, svakoj vožnji koja traje od pet do sedam minuta, sa ovjeravanjem i dostavljanjem Lučkoj kapetaniji u Kotoru, onda je ovdje riječ o slučajnoj ili namjernoj birokratskoj diverziji turizma (vrijeme će pokazati šta je u pitanju).
Srećna okolnost u svemu što se tiče (ne)kompetencija, može biti samo glas naroda i medija. U svakom zdravom društvu koje na vrijeme i što glasnije reaguje na anomalije svojih državnih službi, ovakve greške se daju popraviti.
A, hoće li, može li i zna li Crna Gora da se masovno oglasi kad su svakodnevna životna (a ne samo navodna “duhovna”) pitanja ugrožena, pokazaće se.
Mala je ovo država, sve je vidljivo, nebo je ovdje vedrije, a sunce jače sija. To bi trebalo da znači da će i terapija jednog polu-paralizivanog sistema biti uspješnija. Da se glas javnosti čuje, da taj (anti)sistem jednom shvati da jadranska obala koja pripada Crnoj Gori, nije samo prilika za zaradu, nego i prozor u svijet, mogućnost za njegovo bolje razumijevanje i sticanje kompetencija. Prije svega, učenjem od naslijeđenih iskustava.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
