Izvor fotografije: Shutterstock.com
Ne sjećate se, zar ne? Ne tog dana. Ne te oluje. Ali, ja se sjećam. Ne možete da mi kažete da je jutro bilo sunčano. To je bila iluzija. Laž koju smo sebi prodavali, dok smo pili treću kafu na terasi koja gleda na more, koje je, već tada, krilo našu nemarnost duboko pod svojom morskom posteljinom. Bilo je pitanje vremena kad će nas priroda dočekati na revanš.
Tog dana, dok su oblaci visili nad morem kao tamni anđeli sudbine, jedna mala barka klizila je ka neizbježnom. I onda je pao prvi val, kao aperkat boksera, direktno u lice svega što je čovječanstvo ikada izgradilo. Vjetar je urlao, ispunjavajući vazduh osjećajem da dolazi kraj svijeta, a ne samo loše vrijeme. Stolice su poletjele kao gavrani pred oluju, a suncobrani popadali poput oborenih šahovskih figura, koje nemaju svijest o tome da je partija već gotova.
A onda sam vidjela – mulj, prljavština, jasna linija gdje se morsko dno borilo da progovori. “Pogledajte!”, vikalo je. “Pogledajte šta ste uradili!” Ali nije bilo nikog da sluša. Nebo se spojilo sa morem, a mi smo izgubili vidik. More je postalo ogledalo našeg nemara.
U toj sivoj, vlažnoj zavjesi koja nas je razdvajala od stvarnosti, izgubila se granica između mora i onoga što je ljudsko. A zatim, kao da je oluja htjela da nas nauči lekciji, oborila je stub od rasvjete kod malog parka ispod ljetnje pozornice. Kao da je priroda pokušavala da nam pošalje poruku – “Popravite ovo. Popravite se.”
Sada, kada je oluja utihnula, šta ostaje? Neka vrsta neozbiljnosti, nebrige, izbora između ignorisanja i nezainteresovanosti. Kako biramo? Kako ignorisati ono što je očigledno, ono što mulj u pravoj liniji duž obale viče?
Pogledajte samo! Mulj, prljavština, gnijev prirode koji se razliva po obali. To nije bilo morsko dno što se pobunilo. To je bio naš grijeh, potok koji se uliva u more, nasipanje plaža, građevinski materijal, kao pečat našeg pohlepnog turističkog manifesta. Oluja je samo odagnala iluziju, pokazala nam je šta smo učinili, izložila prljavštinu naše nebrige.
Sljedeće što padne nije kiša, to je stub od rasvjete. Simbol ironije i propadanja, dok mi poliramo fasade za dolazeće goste. A more? More se pretvara u ogledalo naše gluposti. Na obali ništa više nije sakriveno, svaka kap je bila optužba, svaki val sudija našem dijelu.
O, zaboravićemo mi. Kao što zaboravljamo svake godine. Napravimo plaže od kartona i snova, naspemo ih lažima i očekivanjima. Kako ćemo očekivati da turisti uživaju na pijesku kad je isti taj pijesak zatrovan našim postupcima?
Ali, čekajte, postoji više od priče o oluji i prljavštini, više od pada stuba. Postoji ono što smo mogli učiniti, ali nismo. Postoji alternativa toj fekalnoj fantaziji turističkog raja. Možemo zaštititi ono što imamo, umjesto da gradimo lažne oaze. Možemo investirati u održive tehnologije, možemo poštovati ritam prirode, umjesto da ga prekidamo.
Šta smo zaboravili? Zaboravili smo da je more naš domaćin, a ne mi njegov. Zaboravili smo da prava ljepota nije u pravolinijskom betonu, već u krivudavim oblicima prirode. Zaboravili smo da bez mora, nema ni nas.
Možda će oluja odnijeti ovaj tekst, možda će je pročitati samo usamljeni galeb. Ali neka zna, neka čitav svijet zna: more pamti, a mulj je samo njegova poruka. Poruka koju smo previše zauzeti da pročitamo.
More, more, o more… čije si ti?
Autor: Ivana Grujić, pomorstvo.info
