Izvor fotografije: DarioZg / Shutterstock.com
Ratko Rudić, čovjek koji je s klupe predvodio vaterpolo reprezentacije Jugoslavije, Italije, SAD-a, Hrvatske i Brazila, osvajajući sve što se moglo osvojiti – i to više puta – boravio je u Puli. Povod su bili knjiga i film o njegovom životu, koji su predstavljeni i prikazani u okviru festivala knjiga i autora Sa(n)jam knjige. Prilika da se sjedne nasuprot čovjeku čija je igračku, a naročito trenersku karijeru, obilježilo gotovo 40 godina rada na najvišem nivou, jednostavno se nije smjela propustiti.
“Bio sam izuzetno ambiciozan i kada sam započeo trenersku karijeru, taj posao mi je bio toliko interesantan i motivišući da sam zaboravio sve što sam naučio kao igrač. Okrenuo sam se nečemu sasvim novom i počeo da gradim svoju filozofiju rada. U nekim stvarima sam možda i pretjerivao, jer sam stalno želio da provjerim da li je taj put ispravan”, kazao je Ratko Rudić, koji je reprezentaciju Jugoslavije preuzeo 1984. godine i već na prvom velikom takmičenju, Olimpijskim igrama u Los Angelesu, osvojio zlatnu medalju.
– To takmičenje obilježio je bojkot, ali nas je dočekala reprezentacija domaćina koja se, nakon “preskakanja” Olimpijskih igara u Moskvi, za taj turnir spremala osam godina i u tom trenutku bila najbolja. Bio je to posljednji olimpijski turnir koji se nije igrao po sistemu klasičnog finala, već kroz grupu, a naša međusobna utakmica bila je posljednja. Nama je bio dovoljan neriješen rezultat, koji smo i ostvarili, čime smo osvojili zlato.
Dežurne skeptike Rudić je razuvjerio dvije godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Madridu.
“Igrali smo bez Milivoja Bebića, koji je tada bio najbolji igrač na svijetu, ali smo i bez njega uspjeli da izborimo finale protiv Italije, u kojem je Igor Milanović u posljednjoj sekundi četvrtog produžetka postigao gol za pobjedu. Po mišljenju mnogih, to je najveća utakmica u istoriji vaterpola. Nakon toga osvojili smo i zlato na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, poslije čega sam odlučio da se povučem – istakao je Rudić, koji se nije dugo zadržao van bazena. – Godine 1990. prihvatio sam selekciju Italije. Početak je bio buran, uz dosta otpora igrača prema mojim metodama rada i pravilima ponašanja, ali nakon ozbiljnog razgovora uspostavili smo saradnju kakvu sam želio i rezultati su brzo došli.”
Sa Italijom je osvojio četiri zlatne medalje na četiri najveća svjetska takmičenja. Mentalnu snagu je uvijek isticao kao njen najveći adut.
Nakon Italije, 2000. godine preuzeo je reprezentaciju SAD-a.
“Amerikancima olimpijsko zlato vrijedi kao Nobelova nagrada. Do Olimpijskih igara 2004. godine uspjeli smo da izgradimo respektabilnu reprezentaciju, a u Atini smo bili četvrti po kvalitetu. Ipak, imali smo nesreću da su tri najbolje reprezentacije, koje su kasnije osvojile medalje, bile u našoj grupi, pa nismo prošli dalje”, prisjetio se Rudić. ” Kvalitet su Amerikanci potvrdili četiri godine kasnije u Pekingu, gdje su osvojili srebro, ali bez mene, iako sam imao ugovor do 2008. godine. Raskinuo sam ga na sopstvenu štetu nakon Atine i prihvatio poziv Perice Bukića da preuzmem reprezentaciju Hrvatske.”
“Prve dvije godine bile su teške, a onda se sve promijenilo pred Svjetsko prvenstvo 2007. godine. Vratio sam neke iskusnije igrače, stvorila se odlična atmosfera i došao je rezultat. U Melburnu smo odigrali izuzetan turnir i osvojili zlato, što je, po mom mišljenju, najvažniji uspjeh u istoriji hrvatskog vaterpola”, rekao je Rudić. “Skok sa drugog na prvo mjesto izuzetno je težak, jer se ljudi često plaše uspjeha. Nije lako probiti tu psihološku barijeru, ali kada jednom osvojiš prvo mjesto, strah nestaje. To smo potvrdili osvajanjem zlata 2010. godine na Evropskom prvenstvu u Zagrebu i dvije godine kasnije na Olimpijskim igrama u Londonu.”
Rudić je priznao da nakon Londona više nije imao istu motivaciju, te je završio saradnju s Hrvatskom, ali ne i reprezentativnu trenersku karijeru.
“Stigao je poziv iz Brazila. Na Olimpijskim igrama 2016. godine u Rio de Janeiru ostali smo bez medalje, ali smo bili jedina reprezentacija koja je pobijedila Srbiju, kasnijeg olimpijskog šampiona. Proglašen sam i za trenera godine u ekipnim sportovima u Brazilu”, naglasio je Rudić.
Brazil je bio posljednja reprezentacija koju je vodio. Nakon toga je trenirao i Pro Reko, a tokom pandemije korona virusa zvanično je zaključio karijeru.
Kada se danas osvrne na nju, ne dvoji šta je za njega najvrijednije.
“Proživio sam ono za šta su potrebna tri života. Najvrjednije u mojoj karijeri su ljudi koje sam upoznao. Mnogo sam radio, igrači su se često ljutili na mene i ulazili smo u konflikte, ali uprkos svemu, sa svima s kojima sam sarađivao širom svijeta ostao sam u izuzetno dobrim odnosima. Ti ljudi su moje najveće bogatstvo, veće od svih medalja koje sam osvojio”, zaključio je Ratko Rudić.
Izvor: novilist.hr
