Naše more bez naših brodova

Dugo očekivani brod koji je nedavno počeo da saobraća na relaciji Budva-Dubrovnik, poslednji put ove sezone zaplovio je prema Hrvatskoj 3. avgusta 2024. godine. Dosadašnja ruta ovog plovila pod imenom “Antonija”, ukinuta je uz obrazloženje kompanije Kompas Adriatic Lines, koja njime upravlja, da imaju “nepredviđene tehničke razloge, odnosno poteškoće sa jednim od brodova iz flote”.

A, te “nepredviđene poteškoće” bile su: mali broj zainteresovanih putnika na liniji ka Crnoj Gori, načinu opsluživanja u marini Budva koju je država od kraja juna vratila u svoje vlasništvo, kao i neki drugi, manje tehnički a više međudržavni razlozi. Tako je dugo obećavana turistička linija iz Budve do Dubrovnika i nazad, bila u funkciji samo mjesec dana.

U međuvremenu, Crna Gora je ponovo aktivirala feribot Bar-Bari, ali sa skoro dva mjeseca zakašnjenja, jer je u međuvremenu hrvatska “Jadrolinija” pokrenula svoju liniju Dubrovnik-Bari. Izgubljeno je tako dragocjeno sezonsko vrijeme, a pokazalo se da je i za turiste i za stanovništvo ove regije, cijenom i kvalitetom ponuda iz susjedne Hrvatske privlačnija.

Ne ulazeći dublje u suštinu problema, može se reći da je ovo još jedan u nizu dokaza o diletantizmu odgovornih ljudi i nadležnih institucija u Crnoj Gori, i još jedan prilog nepoznavanju važnosti pomorstva i njegove prirodne veze sa turizmom, trgovinom pa i diplomatijom kad zatreba.

Ništa od toga očito nije na listi prioriteta države koja je privilegovana činjenicom da ima more, da svojim morskim granicama na jugu Jadrana takođe uživa privilegije samom činjenicom da je pripadnica porodice mediteranskih zemalja, te da bi oživljavanjem pomorstva ova država bila na dobitku u svakom smislu, prije svega ekonomskom.

Teško je zamisliti da bi u sadašnjim okolnostima nekome u Crnoj Gori zvučala atraktivnom vijest objavljena u svjetskim medijima da je Evropska komisija pokrenula novu platformu za finansiranje pomorstva „koja pruža preduzećima i organizacijama u pomorstvu pregled dostupnih finansijskih alata koji su neophodni između ostalog i za obnovu flote“. Jer, obnova flote značila bi u slučaju Crne Gore ili naručivanje izgradnje novih brodova, ili kupovinu već postojećih. Bilo bi to ulaganje u neku novu pomorsku budućnost. Ali, zbog očite ignorancije pomorske industrije, možda i zbog određene moći nekog novog “pomorskog establišmenta”,  to se nikako ne uklapa u kolektivnu filozofiju sadašnjih vladara, o brzoj i lakoj zaradi, niti u njihovu poznatu ideologiju “uzimanja bez ulaganja”.

Postoje u Crnoj Gori i neke zabavne, paralelne kreativnosti, koje, uprkos najboljim namjerama, svjedoče o jednom neobičnom odsustvu iz stvarnog života.

Tako je, na primjer, u doba skoro potpune digitalizacije čitavih pomorskih flota, gdje se već godinama koriste elektronske pomorske mape umjesto klasičnih, Crna Gora je “proizvela” papirnu mapu! Možda nije loše imati i takvo nešto, recimo, kao  kao egzotičan detalj u enterijeru…Ali, njeni tvorci su bili potpuno sigurni da rade epohalnu stvar, što se vidi iz objašnjenja koje je ponuđeno javnosti:

“Budući da je Boka Kotorska sa stanoviša pomorskog saobraćaja najopreterećniji dio crnogorskog akvatorijuma, izradili smo novu i ažurnu kartu koja je spremna za početak nautičke sezone”. Bilo je to prije tačno četiri godine, 2020.

Koliko je nautičarima zaista bila korisna ova “ažurna karta”, djelo Sektora za hidrografiju i okeanografiju (SHO) Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju Crne Gore (ZHMS), ako skoro niko od nautičara za nju ne zna niti uopšte koristi?

U susjednoj državi ovakva romantične i plemenite namjere nazivaju “pučkoškolskim aktivnostima”. Njima, na žalost, mogu da se pohvale i druge ozbiljne crnogorske institucije.

Ovo je, naravno, samo dio konfuznog mozaika koji prikazuje shvatanja mora i pomorstva u crnogorskim institucijama gdje traje dugogodišnja vrteška, jedan ponižavajući ringišpil sa potencijalno najjačom industrijom koju ova zemlja može da ima. Godinama traje premještanja pomorstva iz ministarstva u ministarstvo, bez ideje kako dalje, što za posledicu ima stanje u kome se ono danas nalazi.

Zbog svega toga, ne mogu se izbjeći ni neke notorne istorijske činjenice, ali očito slabo poznate današnjim “pregaocima” nepostojećeg pomorstva u Crnoj Gori.

Recimo, Boka Kotorska je od XVI do XVIII vijeka imala za ono vrijeme impresivnu flotu od 300 brodova i čisti profit od 200.000 zlatnih dukata godišnje. I mnogo kasnije, drugom polovinom prošlog, XX vijeka, preko slavne kotorske “Jugooceanije” i njene flote (kasnije i “Barske plovidbe”) punila je budžet ne samo Crne Gore nego i čitave nekadašnje države od 22 miliona ljudi.

Hronika pomorstva iz davnih vremena govori mnogo. Godine 1805. Boka je imala 400 brodova sa patentom, 290 brodova bez patenta i ukupno 3.000 pomoraca. Austrijsko favorizovanje Trsta i osnivanje parobrodskog društva Austrijski Lloyd 1833. godine sa sjedištem u Trstu, kao prvog, jedinog i najvećeg parobrodskog društva na Jadranu, učinilo je da Trst postane najrazvijenije pomorsko središte na istočnoj obali Jadrana.

Bokelji su u tom periodu rasprodali svoje jedrenjake, a njihovi sinovi počeli su raditi u Austrijskom Lloydu. U Trstu su sredinom XIX vijeka cvjetale kuće bokeljskih porodica Florio, Verona, Vizin, Tripković…Na samom početku XIX vijeka Boka ima čak 400 patentiranih i 290 nepatentiranih brodova, 238 kapetana i više od 3.000 mornara. Vremenom je udio Bokelja znatno povećan u sastavu nautičkoga osoblja na parobrodima Lloydovog društva. Dio njih je došao i do odgovornih mjesta uprave Društva. U jednom trenutku, više od polovine upravnog kadra bilo je iz Boke.

Dana 25. jula 1837., jedan od prvih parobroda na istočnoj obali Jadrana pristao je u Splitu i Dubrovniku, a u Kotoru je na već ukrcanih tridesetak, ušlo još 54 putnika. Okrenuo se potom prema Trstu, i za 80 sati savladao 700 milja.

Bio je to pra-početak modernog pomorskog saobraćaja na Jadranu u poslovne i turističke svrhe, ali i prvi znak mnogo bržeg i znatno većeg komercijalnog pomorstva, čitave industrije koja danas u XXI vijeku drži svijet „u ravnotreži“, jer bez pomorskog transporta ne bi bilo ni trgovine niti međunarodne ekonomske zajednice. Bez pomorstva slijedi izolacija, a to znači da i države koje nemaju more, računaju na njegovu moć.

1844. godine Lloyd je na Jadranu imao tri linije: Trst – Ancona, Venecija – Ancona i Trst – Dalmacija. Putovanje od Trsta do Kotora trajalo bi pet dana. Ne računajući zadržavanje, brod bi na plovidbi proveo ukupno 49 sati. Putovanje Dubrovnik-Kotor trajalo je 6 (šest) sati.

Čemu nas uči ovaj mali dio velike pomorske istorije Jadrana i Boke Kotorske? I, čemu bi to moglo da nauči današnje pomorske vlasti u Crnoj Gori?

Vremena se ne mogu uporediti, ni nekadašnja plovila i današnja. Na prvi pogled djeluje da nije moguće da je Kotor imao u ta davna vremena pomorske veze i saobraćaj morem intenzivnije nego danas. A, izleda da je baš tako.

U 2024. godini, gledano prema brojevima onih koji su uključeni direktno ili indirektno u pomorstvo, sve izgleda kao fatamorgana: slika pomorske Crne Gore postoji, ali je nema u stvarnosti.

Kad bi neki zalutali crnogorski glavar mogao da pojmi šta se to vidi sa bokeljskih brda, recimo, iz Gornjih Bogdašića, Gornje Lastve, Gornjeg Stoliva, Svetog Ilije…Možda bi mu se prikazale čitave flote srednjovjekovnih jedrenjaka…Ili da pogleda sa tih brda na Veriga, gdje se nalazila granica između Osmanskog carstva i Mletačke republike. Kroz taj tjesnac prošli su svi veliki bokeljski pomorci i njihove flote. Danas tim koridorom divljaju brzi gliseri za potrebe brze zarade. Brzo se tom “politikom” i zaliv uništava.

Oni koji se stvarno bave nautikom i pomorstvom kao profesijom, odavno više nisu svoji na svome. Dolaze svojim kućama kao turisti i čekaju novi ukrcaj. Vidjeli su svijeta i još će ga vidjeti, ali nekih čuda koja ovdje i danas gledaju, rijetko gdje u primorskim i pomorskim državama mogu da vide.

Anarhije u Zalivu Svetaca nikada ranije nije bilo. Čak i u ratna vremena, znalo se ko je na kojoj strani. Konfuzija i nered na moru koje kolokvijalno na kontinentu zovu “crnogorsko primorje”, direktna je posljedica nepoznavanja strateške važnosti mora. Takođe, to je i posljedica jedne upadljive arogancije onih čiji je posao da promišljaju novu pomorsku strategiju Crne Gore.

Svaki pomorac zna da more ne trpi egoizam. Mediteranska kultura takođe ne trpi samožive ljude i birokratski sadomazohizam. More traži život, rad, plodove, puno srce i pogled na ljepotu. Dok je još ima.

Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info