Izvor fotografije: Shutterstock.com
Dodatne količine rude željeza iz Simandoua mogle bi značajno poremetiti globalnu strukturu snabdijevanja, piše Will Fray, direktor Maritime Strategies International, ali postoje razlozi za oprez.
Brojke koje prate projekat rudnika željeza Simandou u Gvineji djeluju gotovo nerealno. Rio Tinto, kao vodeći investitor u drugoj polovini nalazišta (blokovi 3 i 4), očekuje da će taj dio doprinositi oko 10 miliona tona rude visokog kvaliteta do 2026. godine, uz postepeno povećanje proizvodnje na oko 60 miliona tona tokom naredne tri godine.
Uz potencijalni kapacitet kompletne lokacije (uključujući blokove 1 i 2) od 120 miliona tona godišnje, Simandou bi mogao da preoblikuje globalnu trgovinu rudom željeza pomorskim putevima.
Međutim, posmatrano iz perspektive brodskog transporta, malo je vjerovatno da globalna potrošnja rude željeza (u Kini ili drugdje) može da poraste dovoljno da apsorbuje dodatnih 120 miliona tona iz Gvineje. Ključno pitanje je, dakle, gdje će biti potisnuta postojeća proizvodnja.
Najpovoljniji scenario za tržište rasutog tereta bi bio da domaća proizvodnja u Kini bude značajno smanjena, ali s obzirom da Kina trenutno proizvodi oko 200 miliona tona rude željeza, to bi značilo pad proizvodnje od 60% u samo tri godine, što je izuzetno zahtjevan proces.
Drugi najpovoljniji ishod bio bi da Simandou istisne rude iz Australije, jer bi razlika u prevoznim udaljenostima povećala potražnju za brodskim kapacitetima, uz dodatni efekat dugih vremena čekanja na ukrcaj ispred gvinejskih luka.
Zamjena australijske rude gvinejskom može se opravdati i kroz kinesku strategiju diverzifikacije snabdijevanja sirovinama, posebno iz zemalja koje se percipiraju kao naklonjenije SAD-u. Nedavne napete pregovore između Kine i BHP-a mnogi vide kao signal da je australijski materijal među najrizičnijima.
Ipak, treba imati u vidu da Kina ima značajne investicije u australijsku rudarsku industriju i da je nedavno dogovoreno da se trećina spot tržišne nabavke BHP-a obračunava u juanima, pa napuštanje Australije nije jednostavna pretpostavka.
U teoriji, ako bi 120 miliona tona rude željeza godišnje bilo preusmjereno iz Australije ka Gvineji, razlika u udaljenosti i vremenima čekanja na terminalima mogla bi da apsorbuje dodatnih 18,7 miliona dwt kapaciteta capesize brodova u periodu od tri godine, što odgovara potrebama za oko 100 brodova.
Međutim, treba naglasiti da je do 2028. godine već naručeno duplo više Capesize brodova, oko 45 miliona dwt, pa ni ovakav scenario nije naročito povoljan za tržište.
U praksi, dodatne količine iz Simandoua neće zamijeniti jednog proizvođača, već će izazvati ozbiljne poremećaje u globalnoj mreži snabdijevanja rudom željeza.
Cijene rude će biti pod pritiskom, a skuplji proizvođači širom svijeta će osjetiti posljedice, ne samo Kina i Australija, iako će njih dvije pretrpjeti najveći udar. Promjene u potrošnji u Kini, kao i povećanje isporuka iz Brazila, takođe će imati značajnu ulogu.
Prema prognozama MSI-ja, domaća kineska proizvodnja će pasti za trećinu u naredne tri godine, a australijski izvoz za 8%. Ukupno, to predstavlja smanjenje od 140 miliona tona, koje će biti djelimično nadoknađeno porastom izvoza iz Gvineje i drugih zemalja.
Ipak, kineski uvoz rude do 2028. povećaće se svega za oko 20 miliona tona u odnosu na 2025, prije nego što krene u duži trend opadanja, usljed promjena na tržištu čelika.
Sveukupno, globalna potražnja za transportom rude željeza, izražena kroz dwt, povećaće se za samo 13 miliona dwt do 2028, što znači potrebu za oko 72 dodatna Capesize broda.
Sa narudžbinama od 45 miliona dwt i potražnjom od samo 13 miliona dwt za rudu, postavlja se pitanje gdje bi se preostali brodovi mogli angažovati.
Potražnja za ugljem je pod pritiskom, kineski uvoz boksita već je iznad realne potrošnje, uz ograničenja u proizvodnji aluminijuma i rast zaliha. Čak i uz dodatne količine iz Simandoua, osnovni izgledi za tržište capesize brodova djeluju prilično negativno.
Postoji li ipak pozitivni scenario? Jedan od mogućih je da Kina promijeni strategiju i počne da gradi strateške rezerve rude željeza koristeći američki dolar, po uzoru na praksu u sektoru uglja, kako bi umanjila izloženost dolaru. To bi se uklopilo u planove proširenja kod australijskih rudarskih kompanija i predstavlja realističnu mogućnost.
Drugi potencijal, rast kineske proizvodnje čelika, čini se manje vjerovatnim s obzirom na promjene u kineskom ekonomskom modelu. Kao tržište u usponu, Indija će vjerovatno povećati ulaganja u infrastrukturu, ali sporijim tempom u odnosu na Kinu i uz fokus na sopstvene rudnike, prije nego na masovni uvoz.
Na kraju, glavni izvor pozitivnog ishoda mogla bi biti sama destabilizacija sistema. Iako teško mjerljiva, poremećaji na tržištu smanjuju efikasnost trgovačke flote i podižu volatilnost i optimizam tržišta.
Izvor:
