Izvor fotografije: Shutterstock.com
Slavljenja Nove godine 1. januara, počelo je, kažu istorijske činjenice, tek od XII vijeka kada crkva taj datum označava kao početak Sunčeve godine. Tek 1582. godine, kada je zvanično prihvaćen gregorijanski kalendar, prihvaćen je i ovaj običaj.
Britanci su te izmjene prihvatili tek 1752. godine, a do tada su, kao i njihove američke kolonije, ovaj praznik obilježavali u martu.
Stari kalendar (julijanski) slavi Novu godinu 14. januara, mada je, u vezi sa tim, slavni matematičar i astronom svjetskog glasa, Milutin Milanković, imao drukčije mišljenje koje nije prihvaćeno. Ipak, njegovo naučno djelo otkrili su stručnjaci američke astronomske agencije NASA tek nedavno i po njemu nazvali dva kratera (jedan na Marsu a drugi na Mjesecu).
Danas razne kulture i žive religije imaju različite običaje vezane za doček Nove godine, ali se gregorijanski kalendar iz praktičnih razloga koristi u gotovo cijelom svijetu.
Od kako se slavi doček Nove godine, na jedan ritualan način, istovremeno se slavi i nada da će ono iz “stare godine” biti prevaziđeno, da bolji, srećniji i humaniji život čeka negdje iza ugla, čim svane 1. januar.
Magična privlačnost tih velikih očekivanja pokreće “božje stado” i uvijek ga iznova čini spremnijim za životne izazove.
Ne bi onda valjalo zamjeriti nikome ko pravi male i velike planove, zamišlja želje i njihova ostvarenja na prelasku iz “stare” u Novu godinu. Jer, ako je nešto u ljudskom biću prirodno, to je njegova težnja za boljim životom. Makar i u svojim fantazijama, nekada u realnosti ostvarivim, a nekada ne.
Ipak, postoje i neke stare civilizacijske tekovine, poput države, prava, institucija sistema, tako reći ozbiljnih, pragmatičnih tijela, delegiranih od naroda da rade u korist opšteg dobra, ali njima nije dato da zamišljaju želje, nego da ih projektuju na realnom stanju stvari i ostvaruju u okviru realnih mogućnosti.
Bolje je znati jednu stvar temeljito, nego deset stvari polovično, kaže jedna stara kineska mudrost.
Ta jednostavna rečenica ima više značenja. Njeno tumačenje može stati u poruku da lakomislene, površne, samouvjerene i uglavnom nezrele odluke, često i pusti snovi, mogu čovjeka, zajednicu i čitave generacije ljudi da skrenu na stranputicu.
Kraj 2024. godine, a pred vratima 2025., u duhu novogodišnjih želja, ispraćen je u „zvaničnoj“ Crnoj Gori takozvanom javnom raspravom o nacrtu ekonomskih reformi od 2025. do 2027. godine, gdje u opširnom tekstu o najboljim namjerama sve blista od optimizma i velikih ciljeva.
Što da ne, svako bi rekao, uostalom, mogućnosti jesu velike…U tom smislu je Crna Gora znatno veća od svoje teritorije i broja stanovništva.
U jednom dijelu ovog nacrta piše da će doći do „nastavka rasta u turizmu“, ali o pomorstvu nema ništa.
Možda se pomorstvo i pomorci negdje podrazumijevaju, kao i poslednjih trideset godina, pa se čeka da će neko iznenadno čudo koje se pojavljuje i riješava stvari, zaista doći sa nebesa po sred Jadranskog mora i učiniti Crnu Goru ponovo pomorskom državom.
Tek negdje na periferiji svih optimističkih prognoza, razni stratezi crnogorske ekonomije pominju ponekad i pomorsku industriju, pomorce i brodove trgovačke mornarice koje ponovo, jednom, nekada, treba staviti pod crnogorsku zastavu…I to se uglavnom kaže bez znanja, pokrića, šire, stručne elaboracije.
One koji zaista znaju kako bi taj veliki povratak trebao da izgleda i kako ga realizovati, uglavnom niko ništa i ne pita. A, vrijeme prolazi, prolaze godine, vlade, ministarstva, prolaze epohe pune praznoslovlja i jalovih diskusija o pitanjima prikladnim XIX, a ne XXI vijeku.
Evropska orjentacija savremene Crne Gore često izgleda kao okićena novogodišnja jelka, kojoj se može dodati dodaju još ukrasa, da ljepše izgleda. I traje koliko i novogodišnji praznici.
Kad zatreba da se ta evropska predstava opet pokaže pred „posmatračima“ EU, domaći vladari je ponovo izvuku iz podruma i još bolje okite…
Na prelasku iz 2024. u 2025. godinu, na jednoj od sjednica Savjeta za javne investicije, razmatran je impresivan niz od više od 30 novih kapitalnih projekata za predlog budžeta Crne Gore u 2025. godinu.
Da bi se jelka “okitila” kako treba, ubačena je i fraza da je to “korak ka unapređenju infrastrukture i ekonomskog razvoja zemlje”, te da je “fokus na zrele kapitalne projekte”.
Pomorstva opet nigdje nema, nema jahting turizma koji donosi budžetima susjednih mediteranskih zemljama velike prihode.
Govorilo se tamo o pristupanju Evropskoj uniji, a posebna pažnja je posvećena “Pregovaračkom poglavlju 21 – Trans-evropske mreže”, pa je rečeno da bi “unapređenje infrastrukture ne samo poboljšalo kvalitet života građana, pa stvorilo i povoljnije uslove za privlačenje stranih investicija i razvoj turizma, koji je jedan od ključnih sektora crnogorske ekonomije”.
Kako danas u stvarnosti izgleda plan “razvoja turizma” Crne Gore?
Hoće li do početka ljetne sezone 2025. godine raskopani kilometri puta od aerodrome Tivat do plaže Jaz biti pretvoreni u zamišljeni bulevar, koji (ne)rješava saobraćajni kolaps?
Hoće li i kada biti završena dionica autoputa do sjeverne granice Crne Gore?
Hoće li neko staviti “veto” na podivljalu građevinsku hidru sa sedam glava, koja je betonom i armaturom već odavno zagazila u more?
Hoće li strogim (evropskim) propisima biti zaustavljena redovna sezonska anarhija u saobraćaju na vodi, kako u zalivu Boke Kotorske tako i čitavom crnogorskom priobalju?
Hoće li opet u sred sezone biti ustanovljeno kako Crna Gora nema dovoljno radne snage ni stručnih kadrova?
Hoće li aerodrom Tivat u 2025. godini biti opet prepun scena iz Sudnjeg dana, sa masama turista koji zatočeni između aerodromske zgrade i mrkih lica lokalnih taksista, često izgledaju kao taoci vanrednog stanja?
Hoće li opet neko “odozgo” reći da nemamo dovoljno ljudi u inspekcijskim službama? Da ih nema dovoljno ni u sanitarnim inspekcijama ni inspekcijama rada? I šta uopšte znače inspekcije u okolnostima kad ne postoji sistemska, dugoročna strategija školovanja domaćih kadrova po strogim kriterijumima, kakvi su nekada postojali?
Mnogo toga se “odozgo” ne vidi, bez obzira što su lijepe riječi i lijepe želje za Novu godinu svakako dobrodošle. Ali, dobro bi došlo i jednu plansko, dugoročno čišćenje Augijevih štala, dakle, svega onoga što Crnu Goru čini doslovno ometenom u razvoju.
Ima li svega ovoga u jednom dokumentu crnogorske vlade koji nosi skraćenicu PER (srednjoročni strateški dokument, koji Crna Gora priprema u okviru dijaloga o ekonomskom upravljanju sa Evropskom unijom)?
Možda ima, mada još nije viđeno šta tamo piše, ali ako nema, nije teško nabrojati šta bi sve trebalo od 2025. do 2027. godine da se dešava…
Prije svega, dobro bi došla likvidacija svakog amaterizma (da svako radi ono za šta je sposoban, obučen, nadaren i školovan) podizanje standarda u obrazovanju i kulturi, uvođenje obaveznog znanja (makar i osnovnog) nekog stranog jezika za sve koji rade u uslužnim djelatnostima, upoznavanje svakoga u ovoj zemlji sa činjenicom da se more, sunce i prirodni darovi Crne Gore ne podrazumijevaju.
Da, potrebno je u tom rajskom vrtu brinuti o svakom kvadratnom metru, o svakoj zelenoj površini, svakoj palmi, svakom zrnu morskog pijeska (u Grčkoj se strogo kažnjava odnošenje pijeska sa plaža, makar i kao suvenir a za “prihranjivanje” plaža kao u Crnoj Gori, počinilac bi tamo završio u zatvoru).
Na dugačkom spisku onoga što treba učiniti da bi Crna Gora, a posebno njeno primorsko i morsko područje bilo očuvano, na prvom mjestu mora da bude čovjek, takozvani ljudski faktor.
Ne postoji niko ko bi trebao biti nezaposlen u državi koja ima nešto više od pola miliona stanovnika. Jer, posla ima u ovoj maloj ali prirodom atraktivnoj mediteranskoj državi za dvostruko više ljudi.
Velike želje sa visokih mjesta da u 2025. godini “dođu” strane investicije, ustvari su demonstracija jedne nemoćne, anemične strategije, vezane za fine riječi i fraze, a ne za ozbiljnu kreaciju domaćih vrijednosti, domaćeg proizvoda, domaćih ljudi i rada na masovnoj edukaciji, njihovoj pripremi za skori ulazak u zajednicu sa pola milijarde stanovnika.
U svakodnevnim životu “običnih ljudi” lijepe su želje preko potrebne, jer ko nije makar malo vizionar, u društvu ili ličnom životu, teško će nešto i ostvariti. Nije grijeh vjerovati, imati nadu, grijeh je ne raditi na ostvarenju tih lijepih želja, makar ponekad izgledale i nerealne. Jer ko nije krenuo putem nade i vjerovanja u uspjeh ne treba ni da ga očekuje.
Neke lekcije iz prošlosti uvijek vrijede kao dobra škola, tek da se ne zaboravi da je života bilo i prije takozvane tranzicije, da je čitav jedan društveni, kulturni i socijalni model postojao, koji naspram današnjeg anarhičnog, izgleda kao nedostižni ideal.
Vrijedi, dakle, podsjećanje na neke protekle decenije, nekih davnih godina, u danima prelaska iz stare u Novu godinu…
U legendu je ušla jedna novogodišnja proslavu koju je organizovao bivši jugoslovenski predsjednik Josip Broz Tito sa svojom suprugom Jovankom, sada već davne 1973. godine. Naime, tada najpoznatiji jugoslovenski par odlučio je da Novu godinu dočeka u Miločeru u hotelu “Maestral”.
Tada je ovo poznato crnogorsko ljetovalište postalo jednako sa Brionima, koji su bili omiljeno Titovo mjesto za novogodišnja slavlja. Na arhivskim fotografijama vidi se kako su organizatori za Tita zaigrali čuveno crnogorsko oro. A, ni Tito nije zaboravio da se Crnogorcima zahvali na sebi svojstven način…
Današnjim vladarima bi svakako bio neobičan podatak da je ovaj nekadašnji predsjednik, pored supruge i najbližih saradnika, tu Novu 1973. godinu u Miločeru dočekao i u društvu crnogorskih studenata i radnika, koji su na njegov izričiti zahtijev takođe prisustvovali dočeku u “Maestralu”.
Zbog tog detalja, u ovo doba i ovim prilikama, uvijek treba ponovo citirati Titovu čestitku Crnogorcima:
“Sretna Nova godina, a sada svi na posao!”
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
