Izvor fotografije: Shutterstock.com
Kad se jugo probudi, ne trebaš kalendar. Ne treba ti meteorološka stanica. Ne. Svaki zglob, svaka stara vrata i prozor ti šapnu, ovaj dan će biti onaj sa onim pravim, vlažnim, divljim dahom juga.
Ne trebam gledati kroz prozor svoje sobe da znam – jugo je tu. Njegovo orkestralno buđenje čujem već od zore. Ali, kad mi je radoznalost prevazišala potrebu za samosačuvanjem, pogledam i vidim – Boka Kotorska je arena prirodnog bijesa, a jugo je njen nemilosrdni gladijator.
U Tivtu, kao odmjetnik u bijegu, jedrilica je potražila utočište na pješčanoj ponti Seljanovo. A ironija – spasio je svjetionik, simbol sigurnosti, postao je pristan za brod izvan kontrola. Da li je iko drugi osjetio tu poetiku u haosu? Ništa nije slomljeno, kažu. Nema povrijeđenih. Samo ego jednog vlasnika broda koji je, pretpostavljam, plakao nad sudbinom svog bijega iz snova.
Nije ni Herceg Novi izmakao gnjevu juga. Priča ide ovako – stablo u padu, auto u mirovanju, a ja se pitam, je li to priroda protiv čovjeka, ili upozorenje da smo samo gosti ovdje? Neki kažu da je vjetar dostigao brzine od 14 metara u sekundi. Čujete li to? To je brzina sa kojom se neki snovi raspršuju.
Ploviti? To je u petak bila igra sa vjerovatnoćama. Lepetane – Kamenari, poznata linija, bila je više avantura nego rutinska plovidba. Kapetani nisu pričali o valovima; oni su ih živjeli.
Kotorani? Oni su čistili štetu, stablo po stablo. Dobrota, je takođe, u vrtlogu ove priče o oluji.
U Stolivu, stablo je odlučilo da blokira put. Orahovac nije mogao da prođe neokrznut. Krovovi kuća, automobili, i to nije samo materijalna šteta.
A crveni meteoalarm? Zar smo i sumnjali da će biti drugačije? Kažu, obilna kiša, jak vjetar, more koje pokazuje svoje zube.
I, dok su se slike štete širile kao glasine, načelnik Službe zaštite i spašavanja iznosi svoju priču. Bez povrijeđenih, kaže. Kako li su se samo zvijezde poklopile da porodica u automobilu ispod stabla u Perastu ispriča priču, a ne da je opetujemo kao tragediju?
U gradskoj luci u Herceg Novom, plovila su plesala pod dirigentskom palicom juga. Direktor Agencije za gazdovanje gradskom lukom, čovjek sa planom, nada se da će vezovi izdržati, da će studija otkriti stanje lukobrana.
Hoće li tenderi i studije izdržati, kao što je lukobran izdržao nalet vjetra?
Dan prije, zavod za hidrometeorologiju i seizmologiju je poslao upozorenje. Obilna kiša, jak vjetar, valovi. Očekivali smo, ali kad stvarnost svira, uvijek zvuči drugačije nego u probi.
U ovom divljem plesu prirode i čovjeka, u oluji koja je otela glavnu ulogu, pitam se, jesmo li mi publika ili glumci? Sa jedne strane, priroda traži da se sklonimo, a sa druge, čovjek se ne da. Borimo se sa stablima, valovima, i svim što nam jugo servira.
Zato, danas ne zapisujem samo vijesti. Zapisujem priču o danu kada je jugo napisao poeziju koja se može čitati samo u slomljenim granama i nasukanim bodovima – poeziju koja nas uči skromnosti pred prirodom. Jednog dana igramo kako jugo svira. A narednog? Narednog ćemo ispričati novu priču. Nadajmo se, malo tišu.
Autor: Ivana Grujić, pomorstvo.info
