Izvor fotografije: Shutterstock.com
Najveća imperija koju je Jadransko more zapamtilo nakon Rimskog carstva, (prema službenom nazivu Presvijetla Venecijanska Republika, ili, Serenissima Repubblica di Venezia), trajala je punih 1100 godina (697-1797).
Njena teritorija obuhvatala je dijelove današnje Italije, Slovenije, Crne Gore (Boka Kotorska), Albanije, Grčke i Kipra.
U XV vijeku, Venecija dostiže vrhunac svoje moći. Sa preko 200.000 stanovnika bila je središte svjetske trgovine i najveći lučki grad na svijetu, sa 150 kanala i 400 mostova.
Početkom te epohe, imala je više od 3000 trgovačkih brodova – jedrenjaka na na kojima je (prema arhivskim podacima) bilo ukupno blizu 17 000 članova posade. Ova imperija raspolagala je sa još 300 velikih brodova i 8 000 članova posade (u borbenom sastavu, ali, takođe i kao trgovačka flota).
U većem dijelu svoga postojanja, ova tadašnja svjetska velesila postavljala je nevidljive granice na Jadranskom moru kroz trgovačke privilegije, konvoje i kontrolu luka. Formalne linije nisu bile ucrtane na kartama, ali su svi znali gdje počinje njihovo more.
Venecijanci su svoje nevidljive granice na moru uspostavljali od srednjeg vijeka pa sve do ranog novog vijeka. Preciznije, od XI do XVI vijeka.
U početku, granice nisu bile formalno ucrtane, već su se podrazumijevale kroz kontrolu trgovačkih ruta, konvoja i privilegija u lukama.
U XV vijeku, Republika Venecija širi svoju dominaciju i na čitavu Dalmaciju, Krit i druge kolonije.
Stato da Màr (država na moru) postaje mreža teritorija i trgovačkih tačaka, a granice se doživljavaju kroz moć flote i trgovačke monopole. Venecija je tada praktično gospodar Jadrana.
Sistem konvoja, carina i vojnih patrola koje su određivale gdje se moglo slobodno ploviti. Tako reći “crtao” je granice na moru.
Stato da Màr bila je mreža kolonija i trgovačkih tačaka, a moć flote određivala je gdje se more smjelo koristiti.
U XXI vijeku, pola milenijuma daleko od svega rečenog, Italija i Hrvatska su, na osnovu onoga što im nudi međunarodno pravo (UNCLOS) na samom početku 2026. godine proglasile svoje Exclusive Economic Zone (EEZ) na Jadranskom moru.
Granice su precizno definisane koordinatama i sporazumima, dajući državama suverena prava nad resursima mora. Umjesto flota i konvoja, granice se sada crtaju pravnim aktima i satelitskim mapama.
Italija je početkom januara 2026. godine proglasila svoj ekonomski pojas u Jadranskom moru. A, to znači je da je u skladu sa Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravu mora (UNCLOS, 1982), Italija dobila pravo da u tom pojasu koristi i štiti prirodne resurse (ribe, energente, minerale), da reguliše ekološke standarde i da ima određene nadležnosti nad istraživanjem i eksploatacijom mora.
Time je Jadran prestao da bude takozvano visoko more u punom smislu, jer države na obalama Jadrana, Italija i Hrvatska, imaju jasno definisana suverena prava u svojim zonama.
Kako je i bilo za očekivati, Crnoj Gori se ne žuri, a može biti da dobar dio njene administracije o ovome ne zna ništa, a država je koja ima (u odnosu na veličinu) značajnu teritoriju na moru i zauzima 5 % od ukupne površine Jadrana.
Crna Gora formalno ima svoj potencijalni dio Exclusive Economic Zone ali iz još uvijek misterioznih razloga, do sada nije donijela odluku da ga proglasi.
Ako Vlada ni nadležna ministarstva nisu reagovala na ove poteze Italije i Hrvatske, jer sa vladama ovih zemalja ovim povodom nije bilo zvanične komunikacije, može se zaključiti samo to da službena Crna Gora ne zna ništa o značaju “ograđivanju” ovakvih zona na moru.
Dok su Italija i Hrvatska uskladile svoje zone i potpisale sporazum o razgraničenju, Crna Gora je ostala po strani zbog navodnih političkih prioriteta, odsustva stručnih analiza ili izbjegavanja da se otvori pitanje granica i resursa u Jadranu.
Istovremeno, stručnjaci iz dobro upućenih mediteranskih zajednica nude svoje usluge (uz dobru finansijsku logistiku iz EU), kako bi zaradili na projektima koji će nastati stvaranjem Exclusive Economic Zone u pomenutim državama.
U dramskom scenariju crnogorske svakodnevnice, dok susjedne države jasno crtaju svoje ekonomske horizonte na moru, crnogorska vlastela radije bira tišinu.
Kad savremeni glavari imaju neku nepoznatu, daleku i njima nejasnu temu, prvi simptomi kolektivne paralize počinju da se pojavljuju: uglavnom se prave mrtvi ili plutaju kroz temu kao brod bez navigacije. Ne čuje im se glas, ne znaju u kom bi pravcu krenuli. Ovo posebno kad je more kao resurs u pitanju i sve drugo u vezi sa njim.
Da bi bilo još jasnije šta znači ustvari Exclusive Economic Zone i zbog čega su je Italija i Hrvatska proglasile, treba reći da suverena prava nad korišćenjem prirodnih resursa u svom dijelu mora obuhvataju ribolov (kontrola i regulacija ko smije da lovi ribu i pod kojim uslovima), energetske resurse, dakle, pravo na istraživanje i eksploataciju nafte, gasa i obnovljivih izvora ( vjetroparkovi na moru i druge mogućnosti).
U korpus prava na terenu Exclusive Economic Zone na visokom mjestu se nalazi i ekološka zaštita, mogućnost da država propiše standarde i mjere zaštite životne sredine u svom pojasu. Dalje, tu spadaju i istraživanja, tačnije rečeno kontrola nad naučnim istraživanjima i korišćenjem podmorja…
Temeljni razlog ograđivanja ovakvih zona je spriječavanje nekontrolisanog korišćenje mora od strane trećih zemalja. U pitanju je i definicija jasnih granica, da se izbjegnu sporovi i da se precizno zna gdje počinju prava jedne, a gdje druge države.
Potpis koji su stavile ove dvije jadranske i mediteranske države, viđen je i kao čin geopolitičke stabilnosti: sporazumom o razgraničenju svojih zona, praktično su zatvorile međusobna otvorena pitanja u Jadranu.
Ako se postavi pitanje uloge nadležnosti Evropske unije u svemu ovome, Exclusive Economic Zone se savršeno dobro uklapa u pravni sistem EU i međunarodne konvencije.
Crnogorskim priobaljem i u njenom akvatorijumu, zbog nezainteresovane države ili odsustva strogih zakonskih propisa, nedostatka kontrole i neodgovornog odnosa prema moru u svakom smislu, vlada u dobroj mjeri anarhija. I na moru i pod morem (pljačka istorijskog blaga u podmorju i bespravni podvodni ribolov).
Resursi Crne Gore na moru i njihova vrijednost, praktično su neprocjenjivi. Dio najdubljeg dijela južnog Jadrana (do 1330 m), koji pripada Crnoj Gori, čini ga specifičnim ekološkim basenom.
Postoje neka rijetka zaštićena morska područja kao što su Platamuni, Katič i Stari Ulcinj, koji čuvaju izuzetno bogate ekosisteme, zajednice korala, riblje populacije i staništa za brojne endemske vrste. Ta područja su proglašena parkovima prirode 2021. godine i imaju ključnu ulogu u očuvanju zdravlja mora. Potrebe za zaštitom brojnih drugih područja na moru i uz njega se godinama smatraju urgentnim…
Crnogorski akvatorijum možda jeste mali u brojkama, ali je veliki u simbolici: za jednu malu državu, ima značaj okeana.
Ali, bez primjene Exclusive Economic Zone i strogih propisa o očuvanju najvrijednijeg što ova država ima, vrata za lovce u mutnom su širom otvorena.
Kad i ako se neka buduća arbitraža bude bavila otvorenim pitanjem Prevlake u Boki Kotorskoj (takcih najava već ima), budući CG pregovarači suočiće se sa činjenicom dokle ide Exclusive Economic Zone susjedne države Hrvatske.
Onda će i neko od ovdašnjih mudraca naučiti staru latinsku mudrost: Serum est cavere post factum („Kasno je čuvati se nakon što se nešto dogodilo”).
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
