Detaljna istorija nekadašnjeg Mornaričko-tehničkog remontnog zavoda u Tivtu, poznatijeg kao “Arsenal”, tek će biti napisana. Ali, ukoliko uskoro ne budu sačuvani preostali tragovi glavnih tokova njegovog nastanka, razvoja i gašenja, neće biti ni te kompletne istorijske slike jednog od ključnih faktora razvoja pomorske industrije u Boki Kotorskoj.
„Arsenal“ je trajao tačno 118 godina, dakle, preko jednog vijeka i za to vrijeme je „ispratio“ u prošlost (K und K monarhiju-Austrougarsku), dvije kraljevine (SHS i Jugoslaviju) i jednu socijalističku (jugoslovensku) republiku.
Sve nabrojane bivše države čuvale su „Arsenal“ i tivatsku luku kao stratešku tačku na Jadranu i svaka od njih je dodavala nešto novo njegovom tehnološkom napretku.
Početak velike priče o „Arsenalu“, liči na uvod u filmski (istorijski) spektakl i on je to zaista i bio u realnosti: prilikom velikih manevara austrougarske mornarice na Jadranu 1886. godine, njena komanda je brzo shvatila da Tivat ima idealan geostrateški položaj za izgradnju pomorskog arsenala i ratne luke (K. und K. Kriegsmarine).
Dvije godine kasnije, 1888., komanda austrougarske vojske započela je proces otkupa zemljišta i pripremne radove na njegovom nivelisanju.
Čitavom tom akcijom rukovodio je komandant tadašnje austrougarske ratne mornarice, admiral Maksimilijan Daublebski fon Šternek. Da bi sve bilo kako treba, tražio je i odmah dobio odobrenje za taj plan od komande iz Beča.
Na drugoj strani, Bokelji, Tivćani, razmatrali su istovremeno i „interes razvoja grada“, pa je (na predlog kapetana Marka Krstovića, tadašnjeg predsjednika tivatske opštine), 1889. godine donijeta odluka da se komandi Austrougarske ratne mornarice besplatno ustupi zemljište između rta Seljanovo i rta Pakovo za izgradnju „Arsenala“, uz uslov da mještani imaju prvenstvo pri zapošljavanju.
Tako je prije više od 120 godine, nastala i počela da se razvija najstarija i najznačajnija investicija ove vrste na jadranskoj obali. Svojim značajem za nekadašnju Austrougarsku monarhiju, kasnije Jugoslaviju, ali i čitav region Jadrana, „Arsenal“ je bio znatno više od prvobitno zamišljene namjene.
Admiral Maksimilijan Daublebski fon Šternek i kapetan Marko Krstović, smatraju se takođe i osnivačima Marine parka, kasnije Velikog Gradskog parka u Tivtu (i najveće botaničke bašte na južnom Jadranu), koji je podignut na bivšim posjedima plemićke loze Radali i Luković 1892. godine. Kapetan Krstović, u svojstvu gradonačelnika Tivta, te godine potpisuje odluku o besplatnom ustupanju zemljišta za budući park.
Istovremeno, komandantima svih austrougarskih ratnih brodova koji su se vraćali u Boku sa plovidbe, admiral Daublebski naređuje da iz „dalekih zemalja“ donose sadnice rijetkih biljaka koje su kasnije dobile svoje mjesto u tadašnjem tivatskom Marine-parku, veličine četiri hektara.
Tako je „Arsenal“ dobio i prirodnu „scenografiju“, sa puno mediteranskog zelenila, rijetkim biljnim vrstama i unikatnim sadnicama.
Spajajući čitava tri vijeka, od kraja XIX, čitav XX i početak XXI, „Arsenal“ je postao svjedok burnih događaja, uključujući i dva svjetska rata, ali je uprkos svemu tome, uvijek bio mjesto gdje se učilo, radilo, stvaralo, zarađivalo i odakle je život pokazivao svoj trijumf nad destrukcijom. Recimo, već 1921. godine u Tivtu je pod pokroviteljstvom „Arsenala“ osnovana poznata Mornaričko-zanatlijska škola koja je svake godine upisivala po 40 učenika, budućih majstore raznih smjerova, koji su ubrzo i sami postajali „meštri“ od brodograđevinskih vještina.
Već 1928. godine, „Arsenal“ ima 650 zaposlenih radnika raznih stručnosti, a među njima i 15 inženjera i 10 tehničkih poslovođa.
Tokom 1929., tivatsko brodogradilište dobija još jedan, ovaj put veći plovni dok nosivosti 7.000 tona i jedan ronilački remorker sa 12 kompleta teških ronilačkih odijela. Tada je „Arsenal“ okupio i prvu grupu stručnih ljudi za izvođenje spasilačkih radova na moru, podvodnih radova na brodovima i hidrograđevinskih radova na obali i gatovima.
U takozvanom „interegnumu“ tokom velikih istorijskih turbulencija, oni koji su živjeli za „Arsenal“ i od njega, spašavali su čitave radionice, važne dokumentacije, nacrte, vrijedne i rijetke alate i druge predmete. U dramatičnim događajima u dva svjetska rata, u epohalnim promjenama koje su se dešavale, iz „Arsenala“ su i poraženi i pobjednički „saveznici razvlačili“ sve što je im je moglo biti od koristi.
Ipak, uprkos svemu, „Arsenal“ je uspio da sačuva svoju namjenu, svoje majstore i svoju važnost.
Nakon raspada SFRJ i njegovog gašenja, država se nije ni okrenula za onim što je trebalo sačuvati, a u pitanju su bile brojne muzejske vrijednosti, arhive, dokumenta, fotografije, nacrti, mape… Tako reći, materijalno svjedočanstvo nacionalne istorije. Odlukom tada „nadležnih“, to blago je poklonjeno jednoj poslovnoj imperiji, „kao dokaz dobre volje i strateškog partnerstva“.
Govorom simbola, svašta se može opisati, ali ništa tako ne govori o prošlim vremenima kao živo, materijalno svjedočanstvo. Takođe, još jedan događaj iz Prvog svjetskog rata, rječito govori o tome: u „Velikom ratu“ (kako istoričari žargonski nazivaju Prvi svjetski rat), maja mjeseca 1915. godine, jedna granata crnogorske vojske koja je gađala njemačke i austro-ugarske podmornice, promašila je i pogodila istočnu kapiju „Arsenala“.
Nakon toga, jedan dio tivatskih radionica preseljen je u Đenoviće.
„Veliki rat se završio“, istočna kapija „Arsenala“ je „zakrpljena“ komadom metala i tako je trajala tokom narednih decenija, i znatno duže, tokom Drugog svjetskog rata i nakon njega, sve do početka XXI vijeka, kad je Vlada Crne Gore 2007. godine prodala „Arsenal“ i kada je „novo doba“ i tu kapiju-svjedočanstvo ratnog vremena, bacilo u staro gvožđe (kasnije pretopljeno).
Nakon Drugog svjetskog rata, život u „Arsenalu“ nastavljen je i tokom „jugoslovenskog ekonomskog čuda“ koga je osmislio eminentni slovenački i jugoslovenski ekonomista dr Aleksandar Bajt, koji je i sam često govorio da je tivatski „Arsenal“ jedan od simbola toga „ekonomskog čuda“. A, da je bilo tako, svjedoči i činjenica da je zarada koju je „Arsenal“ ostvarivao od poslova obavljenih samo za ondašnji Sovjetski savez i Libiju, bila dovoljna da napuni budžet Crne Gore.
Lokalno stanovništvo koje je radilo u „Arsenalu“ i živjelo od njega, „pazilo ga je kao svoju kuću“, kako to stariji pamte i prepričavaju. Čuvena „Barbara“ („Arsenalova“ motorna barkasa BM-58), isplovila bi svakog jutra u 5.15, da doveze radnike iz obližnjih bokeških mjesta (Perast, Kamenari, Opatovo) „na rabotu“ u Tivat.
U vrijeme tog i takvog ekonomskog prosperiteta čak 1.500 „Arsenalovih“ radnika i isto toliko kooperanata, imalo je veća primanja od ondašnjih, „dobro stojećih“ turističko-ugostiteljskih i trgovačkih preduzeća (“Mimoza”, “Primorje”, “Putnik”, “Napredak”, „Mješovito“)…
I ono možda najvažnije: tokom svih prilika i neprilika u dugoj istoriji „Arsenala“, tu su uvijek radili vrhunski majstori, cjevari, hidrauličari, tokari, alatničari, mehaničari, električari, varioci. Znanje ovih traženih zanata se prenosilo generacijama. Stvorena je i jedna nova zajednica tehnički obrazovanih ljudi, a sa njima je Boka ušla i u novu epohu pomorske industrije, brže nego veći dio svijeta u to vrijeme. Uticalo je to i na ekonomski prosperitet lokalnog stanovništva, a sa tim i na podizanje društvenog bića i kulturnog napretka.
Kad je nakon raspada SFRJ i gašenja „Arsenala“ postalo jasno da treba sačuvati sjećanje na njegovih 118 godina i na sve što je tu stvarano, samo rijetki su podigli svoj glas da se to i sprovede u djelo.
Jedan takav, već odavno zaboravljeni pokušaj da se duh „Arsenala“ oživi na neki način, desio se u vrijeme „tranzicije“ Tivta i ovog dijela Boke, iz pomorske u turističku industriju.
Nekadašnji jugoslovenski admiral flote Branko Mamula i viceadmiral u penziji Mihailo Žarković, tražili su da se kompletno vojnopomorsko i istorijsko nasljeđe bivšeg tivatskog vojnog brodogradilišta Arsenal proglasi za materijalno kulturno dobro pod zaštitom države.
Tadašnja „kulturna vlast“ oglasila se oholo, preko „pomoćne“ osobe u resornom ministarstvu, tvrdnjom da je „inicijativa dvojice admirala stavljena u dalju proceduru kod Pomorskog muzeja u Kotoru“.
Uprkos ljubaznim riječima, i dobrim željama, dopis dvojice bivših jugoslovenskih admirala sa zahtjevom da se kompletna i veoma bogata vojnopomorska zaostavština bivšeg tivatskog vojnog brodogradilišta što prije formalno-pravno proglasi za materijalno kulturno dobro pod državnom zaštitom (Jer je „Tivat idealno mjesto za formiranje pravog muzeja ratne brodogradnje“), nikada nije ozbiljno razmotren, na način koji je nekadašnji „Arsenal“ zaslužio kao stogodišnji bastion pomorske industrije, rada, stvaranja, života i progresivnih ideja u zalivu Boke.
Umjesto ostvarenja velikih i svima korisnih ideja, danas se tragovi „Arsenala“ čuvaju u malom (i sve manjem) muzejskom prostoru nastalom kao ciničan refleks krupnog kapitala na pitanje „društvene odgovornosti“. Taj mali i neprikladni prostor danas još uvijek u svojoj postavci ima nešto izloženih artefakata, predmeta, mašina, naoružanja, fotografija i dokumenata iz bogate istorije „Arsenala“.
A, koliko su u vrijeme „tranzicije“, admirali Mamula i Žarković šire gledali na ovo pitanje, najbolje govori i dio iz pomenutog dopisa koji su u to vrijeme uputili nadležnim ministrima. U njemu se između ostalog kaže:
„Imajući u vidu kompleksnost, bogatstvo i internacionalni značaj tih materijala, smatramo da bi se za realizaciju budućeg eventualnog projekta muzeja ratne brodogradnje u Tivtu, mogla dobiti materijalna i stručna pomoć iz inostranstva, posebno od država okruženja i centralne Evrope sa kojima Crna Gora danas zajednički baštini ove materijale, a u perspektivi i Evropske unije kroz adekvatne pretpristupne fondove“.
Mamula i Žarković su istom prilikom podsjetili nadležne da se vojnopomorsko i istorijsko nasljeđe iz vremena osnivanja i rada „Arsenala“, od 1889. do 2007., i funkcionisanja vojnopomorske baze u Boki, odnosi kako na Crnu Goru, tako i na Austriju, Mađarsku, Njemačku i Italiju koje imaju pravo da baštine dio te bogate tradicije.
Kompletnu dokumentaciju „Arsenala“, izuzetno vrijednu arhivu nacrte brodova, naoružanja i opremu koja datira od kraja XIX do kraja XX vijeka, impresivnu fotodokumentaciju i razne predmete, od alata i brodograđevinske opreme, do naoružanja i sredstava ratne tehnike – država Crna Gora je ustupila privatnoj kompaniji koja to povremeno koristi za „dekor“ ili rjeđe za izložbe na radost ljubitelja „selfy“-kulture.
Negdje, u tim sanducima sa arhivom „Arsenala“, nalazi se i originalni sertifikat tršćanskog brodogradilišta STT iz 1896., preciznije: Boat Builder’s Certificate, parne jahte „Ossero“, poznat na ovom jezičkom prostoru pod imenom „Dalmat“. Ta nekadašnja lična jahta austrougarskog nadvojvode Karla Stefana Habsburga, danas je jedini je sačuvani brod austrougarske ratne mornarice.
Nema nikakve dileme oko toga da je za Tivat, Boku, Crnu Goru pa i čitav region, od velike važnosti da danas postoji mondenska luka i marina sa 400 vezova (a biće ih u konačnoj verziji 800) gdje mogu da pristanu i najveće luksuzne krstarice svjetskih oligarha dužine od 180 metara!
Sporan je odnos prema velikom kontigentu artefakata iz 118 godina duge istorije „Arsenala“, koji su već dugo zaključani u kontejneru (ili kontejnerima), i to što postoji mogućnost da i sadašnji muzej (koji je bio mala demonstracija navodne društvene odgovornosti i „kompromisa“ sa interesima velikog projekta), uskoro može da bude zatvoren.
A, u njemu još uvijek može da se vide starinska ronilačka odijela, Boforsov top od 40 milimetara, paravan minolovke, makete brodova i podmornica izgrađenih ili opremanih u Tivtu i stare mašine koje čuvaju uspomenu na zanatska dostignuća majstora tivatskih radionica.
Takođe, jedan vrlo simboličan događaj, ne tako davno, podsjetio je na istorijske ironije: u prostoru nekadašnje „Arsenalove“ radionice, danas muzeja, bila je izložena zbirka etnografskih crteža koje je 1914. uradio poznati bečki likovni umjetnik Leopold Forstner, važan zbog toga što je tokom boravka u Boki, kao član naučne ekspedicije (tadašnjeg ogranka „carske vojske“) vjerno skicirao ovdašnje ljude i podneblje.
Neumrli duh nekadašnjeg „Arsenala“ stalno opominje i „ove ljude i ovo podneblje“ da treba ići naprijed, u progres i u budućnost, ali prije toga treba znati i odakle se počelo. Zbog jasnije slike i bolje orjentacije kad kolektivni kompas-busola otkaže. Ne mora svako „novo“ da temeljno sruši ono „staro“ i baci ga u zaborav. Jesmo li uopšte postojali (ljudi i stvaralaštvo), ako nema tragova o tome?
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
