Varljivo ljeto 2024

Još od davne 1898. godine, kad su dvojica praktičnih i preduzetnih ljudi, Špiro Milošević i Špiro Sekulović iz Kamenara odlučili da spoje dvije veće barke i na njih stave drvenu platformu za prevoz kočija (karuca) na drugu stranu zaliva Boke Kotorske, pa sve do današnjih dana, traje rasprava o unapređenju Catare (trajekta), simbola ovog podneblja.

U destruktivnim intervencijama koje se poslednjih decenija izvode zalivom Boke, došla je na red i Catara-trajekt. Ona je danas nova, ali, po svemu sudeći, ne i poslednja žrtva jednog otuđenog, birokratskog Mastermind-a, čija personifikacija iz godine u godinu mijenja pojavne oblike. Naime, različite ličnosti uporno zagovaraju iste stvari sa pozicije nerazumne moći.

U slučaju Catare-trajekta, tokom poslednjih par godina, u pitanju je bio amaterski obračun nadležnih u državi sa prethodnim koncesionarima, a potom, takođe amatersko, dakle, nestručno, “umnožavanju” plovila, što starijih i što skupljih, i tako sve do besmisla, ali, ipak u pravcu ideje izgradnje navodno grandioznog mosta iznad Veriga, preko zaliva.

Donosioci direktiva u ovom slučaju, zvanično smatraju da bi taj projekat riješio pitanje sezonskog saobraćajnog kolapsa. Nezvanično, tri bokeljske opštine (sa minimalnim ovlaštenjima), ne mogu uticati na vlastitu budućnost ni u ovom slučaju, kakav god da bude epilog, mada je savršeno jasno da je u pitanju nagrđivanje jednog od deset naljepših zaliva na svijetu i njegovog prirodnog ambijenta, a uzgred i otvaranje niza štetnih procesa u postojećoj ekološkoj harmoniji.

Značaj Catare-trajekta, čije unikatno svojstvo daleko nadilazi njenu praktičnu funkciju, očigledno ne dopire do savremenih kreatora opšte društvene entropije.

Naime, ovdašnji ideolozi faraonskih projekata nikada nisu imali ni minimum sluha za kulturu življenja na Mediteranu niti za prirodnu ljudsku potrebu da uživa u otvorenom susretu sa prirodom. Ko je samo jednom prešao zaliv Boke Catarom-trajektom, i doživio susret sa magičnim ambijentom ovog podneblja iz “morske perspektive”, zna o čemu je riječ. Istovremeno, tu je i činjenica da je u pitanju izvanredno koristan, finansijski potpuno isplativ i vrlo profitabilan oblik prekomorskog transporta.

Niz poslovnih promašaja i raznih drugih nepodopština koje su se dešavale preko leđa Boke Kotorske u slučaju Catare-trajekta, vodili su, slučajno ili namjerno, u diskreditaciju ove vrste tradicionalnog transporta preko zaliva. Opet, naravno, sve u pravcu ideje izgradnje mosta preko Veriga.

Došlo je dotle da su i nadležne službe UN (UNESCO) i stručne službe za zaštitu kulturnih dobara, dale upozorenje: “Ukoliko bi se odlučili za gradnju mosta Verige, Kotor bi mogao postati četvrti grad izbrisan sa Liste svjetske baštine UNESCO”.

Godine 1966., izgrađena je Jadranska magistrala i trajektni saobraćaj je odmah dobio na dinamici i unapređen je u svakom smislu. Već sledeće, 1967. godine, tadašnja Jugoslovenska ratna mornarica ustupila je jedan brod Komunalnom preduzeću Herceg Novi, na kojem su obavljene i manje prepravke, kako bi se prilagodio potrebama trajektnog prevoza vozila i putnika, što je besprekorno obavljeno u Remontnom zavodu (Arsenal) u Tivtu. Brod je dobio ime „Kamenari“ i označio je novo doba trajektne službe u Boki Kotorskoj. Kasnije su otkupljena su još dva vojna broda, „Lepetane“ i „Perast“, a 1981. godine izgrađen je još jedan znatno veći trajekt po narudžbini, pod imenom „Igalo“. Za vrijeme njihovog radnog vijeka, viđen je i uspon i sunovrat, viđeni su novi koncesionari i njihovi lični interesi, a na kraju i tragikomične akrobacije nestručnih i potpuno nesposobnih.

Ništa tako jasno ne govori o odnosu samobitnih crnogorskih vladara prema Boki Kotorskoj i onome što je čini draguljem svjetske kulturne baštine u ambijentima nadrealne ljepote, kao što je pitanje Catare-trajekta i njene dalje sudbine. Primijetio je to i jedan kvalifikovani posmatrač društvenih anomalija, stručnjak za komunikacije (M.S.),  pa je precizirao da se radi o odsustvu razuma, etike i odsustvu želje za poštovanjem svevremenske tradicije i Boke Kotorske i Crne Gore, te da trenutni donosioci odluka ne znaju za pomorsku tradiciju Boke, ne znaju ni imena toponima Boke, a njihova kreativnost ne dopire dalje od demagoških fraza.

Kako ovo prethodno rečeno izgleda u praksi?

Prvi primjer kaže da je jedan stari, raubovani brod, kupljen u Hrvatskoj (kompanija ABM Tours, Neviđani, na Pašmanu) za potrebe Catare-trajekta u Boki Kotorskoj, da je plaćen 570.000 eura i da je odmah dobio ime “30 avgust”.

Nevjerovatni diletantizam, drskost ili nešto treće, pokazao je tih dana i jedan “nadležni” koji je odmah nakon objave informacije o kupovini broda za potrebe Catare-trajekta, saopštio da će to plovilo nositi ime “Ruka pravde” i posebno naglasio da je u pitanju: “Snažno i jako ime koje će itekako značiti turistima dok budu prelazili sa jedne na drugu stranu zaliva!”

Zbog ovih scenskih efekata, dogme, ideologije i niskih pobuda, nije se govorilo mnogo o visini štete koja je samo na ovom poslu napravljena, a valja reći suštinu: cijenu kupljenog plovila o kome je ovdje riječ, nije diktirao prodavac (hrvatska kompanija ABM), nego kupac, tačnije Javno preduzeće “Morsko dobro” iz Crne Gore, koje je ponudilo 570.000 eura.

Prijatno iznenađeni dotadašnji vlasnici (ABM), pristali su odmah! A, kako i ne bi, zaradili su oko 400.000 eura u ovom nevjerovatnom poslu, jer nikome u nadležnim službama nije palo na pamet da se raspita za prethodnu trgovinu ovim plovilom i kolika je njegova realna cijena. A, nije bilo teško: prethodni vlasnik, “Jadrolinija” iz Rijeke, jedva ga je prodala kompaniji ABM sa Pašmana, za manje od 150.000 eura!

Isto ovo plovilo, godinu dana kasnije, dakle pred turističku sezonu ove 2024., godine, ponovo odlazi u Hrvatsku, ovaj put na remont koji će trajati 40 dana i koštaće građane Crne Gore još oko pola miliona eura!

A, šta će taćno biti rađeno za novih pola miliona eura, čulo se od strane stručnog lica iz Tehničke službe Sektora pomorskog i priobalnog saobraćaja Javnog preduzeća morsko, i to detaljno:  “Tokom remonta ukloniće se pramčani i krmeni tornjevi sa jarbolima i svjetlosnom signalizacijom, skinuti postojeće, te napraviti i ugraditi nove pramačne i krmene rampe za ukrcaj vozila na trajekt, izradiće se novi zaštitni boksevi za hidrauliku tih rampi, te zamijeniti kompletan sistem hidraulike, odnosno bokoštitnica u ukupnoj dužini od 80 metara na oba boka broda kako bi se na taj način olakšalo njegovo pristajanje i zadržavanje uz obalu tokom ukrcaja i iskrcaja vozila u Lepetanima i Kamenarima, izradi kompletna nova instalacija izduva glavnih i pomoćnih motora kroz dimnjak trajekta jer je postojeća porozna, repozicionira svjetlosna signalizacija sa tornjeva koji se uklanjaju na komandni most trajekta, te obave uobičajeni dokovski radovi na trupu, ventilima i VSP propulzorima broda”.

Navodno je za nepunu godinu dana eksploatacije “zaradio” oko milion eura i to se ističe kao uspjeh. Ako nastavi da pokriva troškove svoga postojanja, isplativije bi bilo da bude muzejski eksponat “na otvorenom”. Ispred nekog velikog, modernog nautičkog muzeja, koji Boka Kotorska zaslužuje zbog svoje viševjekovne pomorske tradicije, a koji još ne postoji, jer je more jedna apstraktna, prilično strana i nebitna tema među vazda zavađenim predstavnicima Crne Gore i Brda.

Čak i potpuni laik može da pretpostavi da je stepen “invalidnosti” ovakvog broda trebala da bude utvrđena prije kupovine plovila, zajedno sa procjenom troškova remonta koji slijedi. Taj brod je u Hrvatskoj još 2016. godine imao veliki remont gdje je čak 80 odsto limova trupa promijenjeno.

Istina, čim je ovo plovilo dobilo “koaliciono” ime “30 avgust” odmah nakon ovako promašene kupovine, dobilo je interni naziv “Tronogi konj”, jer mu od četiri motora jedan nije radio. Nije ni čudo, jer se radi o plovilu starom tačno 50 godina. U ovoj urnebesnoj tragediji oko kupovine pola vijeka starog broda i njegovog remonta, gdje je ukupno milion eura bačeno u budžet hrvatskih kompanija, ideolozima ovog lošeg posla, nije bilo dovoljno, pa je krenuo i drugi čin iste predstave.

U to drugom primjeru, opet je bilo najvažnije da se što prije uzme farba i četka i na tek kupljenom brodu napiše ime: “Ruka pravde”, kao da je u pitanju jedrenjak pirata sa Kariba. Kupljen je na sličan način kao i prethodno opisani, ali ovaj put od grčke kompanije Karaiskakis Shipping Company. Zvao se prethodno “Telamon” po junaku iz grčke mitologije Telamonu, sinu Kralja Eakusa i planinske nimfe. Prema tumačenju ove mitološke priče, Telamon je dugo živio ali je mnoga zla oko sebe činio.

Naravno, brod “Telamon” danas “prekršten” u “Ruka pravde”, koji je saobraćao u zalivu Boke, napraviće još troškova.  A, koliko će trajati, to je takođe stvar ezoterije i pukih pretpostavki. JP Morsko dobro je kao bitnu informaciju istaklo da ovaj trajekt ima i restoranski dio, što bi svakako bilo dobro na dužim trajektnim linijama u Grčkoj ili drugdje na Mediteranu, ali ne i na relaciji Kamenari-Lepetani, gdje jedna vožnja traje između pet i sedam minuta, dovoljno možda za najkraći espresso.

Ova kupovina izbacila je iz budžeta Crne Gore 3,2 miliona eura, ali ni tu nije konačan kraj, jer postoje ozbiljni tehnički problemi pomenutog plovila starog preko 30 godina, koje danas djeluje nezgrapno i preveliko u ambijentu u kome se nalazi. A, najavljena je kupovina novih brodova za neke nove trajektne linije. I dok se društvo “odozgo” dogovara, ovih dana je veliki norveški putnički trajekt za duže relacije, koga je kupila jedna hrvatska kompanija, uveo liniju Dubrovnik-Bari, sa deset polazaka nedjeljno. Velika je vjerovatnoća da tu informaciju ne zna više od pola nadležnih u pomorskoj administraciji Crne Gore.

Zašto sve ovo izgleda kao nepristojna i preskupa šala? I zašto sve ovo izgleda naopako i pogrešno, grubo, neosjetljivo i upereno direktno protiv svega što je Boku Kotorsku činilo filigranski skladnom, estetizovanom i privlačnom, produktivnom, prosvećenom i na svaki način odlično povezanom sa ostatkom mediteranskog svijeta?

Antikulturni projekat koji očigledno postoji i koji se se operativno sprovodi nad zalivom Boke, a kome su izloženi i priroda i ljudi i stvari ovoga podneblja, možda ima veze sa osvetničkom filozofijom neke mediokritetske zavjere, čija je misija da ponizi duhovni elitizam. A, Boka ga je uvijek imala u kreativnim epohama kroz istoriju.

Umjesto prihvatanja prebogatog naslijeđa, učenja od onih koji znaju i razvijanju već utemeljenih vrijednosti, baš ovdje na ovom dijelu Mediterana, u zalivu Boke, praktikuje se komesarska direktiva, suluda lakoća donošenja odluka bez pokrića, od strane polaznika neoboljševičkih skraćenih kurseva i neoliberalnih rušitelja svega postojećeg zarad gradnje nečeg novog, a po pravilu goreg i najgoreg.

Da je to tako, vidi se na svakom koraku i u svakom prostoru ekonomskog i društvenog bića. Zato je, na primjer, bilo moguće da nedavno jedan školovani pomorac sa iskustvom na prekookeanskim brodovima, sa brojnim specijalističkim obukama u inostranstvu, sa diplomom SAR SMC (Search Mission Coordinator) na menadžerskom nivou, bude imenovan u više nacionalnih i međunarodnih radnih grupa koje se bave nadzorom mora i sigurnošću na moru, koji je radio na unapređenju sistema nadzora i kontrole nad pomorskim saobraćajem u Crnoj Gori i vodama južnog Jadrana, ne može biti imenovan za člana Nacionalnog odbora za traganja i spašavanja na moru. Dakle, nije prihvaćena najiskusnija i vjerovatno najobučenija osoba u toj oblasti.

Ovo nije usamljen slučaj, u pitanju je, tako reći aksiom svakog saziva domaćih glavara. Da ne može onaj koji je stvarno stručan biti tamo gdje mu je mjesto.

Potraga je za nekim drugim referencama i ličnostima koje krasi prosječnost i amaterizam. Da bi “onaj gore” bolje razumio o čemu se radi.

Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info